Opservatorij

Čiji je ovo teatar?

Baščaršijske noći: Omer-paša Latas, predstava Narodnog pozorišta Sarajevo; Bijela tabija 11. juli 2001.

Prije više od jedne decenije, u Narodnom pozorištu u Sarajevu premijerno je postavljena drama Duška Anđića Omer-paša Latas. U periodu koji nas dijeli od tog vremena na ovoj "sceni" (čitaj: Bosni i Hercegovini), osim mnogobrojnih predstava, izveden je i jedan rat. Kritika se o njemu još uvijek nije jasno odredila; "reditelj" završava svoju posljednju predstavu, "glumci" uz pomoć stručnjaka iz Haaga skidaju šminku, a "publika" se sve više kaje jer je ulaznicu, pardon, izlaznicu, skupo platila.

Na prvi pogled, priča o "repriznom izvođenju rata" može se učiniti nevažnom za tekst koji ima namjeru baviti se teatrom, ali, nažalost - pored mnogih drugih stvari koje rat mijenja, za pozorište je najbitnije da, bar na neko vrijeme, mijenja i kontekst u kojem nastaju nove predstave. A ne razmišljati o kontekstu, u teatru znači samo jedno - ne razmišljati nikako.

Ne razmišljajući o kontekstu, Josip Pejaković, glumac i v.d. direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, odlučio se za obnovu predstave Omer-paša Latas. U sklopu manifestacije "Baščaršijske noći", predstava je, pred mnogobrojnom publikom, izvedena na Bijeloj tabiji (sic!). Impresivni prostor, "dorađen" rukom scenografa Marijele Margite, zasigurno je i najupečatljiviji element novoizvedene predstave. Ipak, potrebno je napomenuti, ostao je taj prostor i rediteljski neiskorišten. Samo u prvoj sceni prošetao se Omer-paša Latas (Josip Pejaković) zidinama Bijele tabije, te uz stupidni song uvodne muzičke numere, stao pred sarajevsku publiku: političare sa ženama, žene sa djecom, djecu sa nanama, nane sa komšinicama, komšinice sa… itd.

Sve do trenutka kad izgovori svoju prvu repliku, Josip Pejaković biva glumac koji privlači pažnju samom svojom pojavnošću. Likom i stasom nalik Orsonu Wellsu, on je glumac koji je u stanju svojom šutnjom učiniti više nego mnogi drugi bezbrojnim monolozima. Nažalost, u ovoj predstavi je rijetko šutio. Pomiješali su se u njegovoj igri svi oni likovi koje je godinama tumačio; naizmjenično su sa scene progovarali Omer-paša Latas, Čo'jek na četiri noge i… Josip Pejaković. A sva "trojica" zajedno uspješno su flertovali sa publikom.

To je dokaz da čak ni Peter Brook nije uvijek u pravu. Naime, u svom Praznom prostoru on, između ostalog, kaže: "Teatar je često povezivan sa prostitucijom. Pod tim se podrazumijevalo da je njegova umjetnost nečista, ali danas je to istina u jednom drugom smislu - kurva uzima novac i odlazi ne vodeći računa o tome da li je pružila uživanje."

Nažalost, u današnjem bosanskohercegovačkom teatru gotovo da samo o tome i misle. Neprekidna želja za dopadanjem polako uništava svaku nadu da će kontekst o kojem smo govorili promijeniti naš način promišljanja o teatru, dakle, o nama samima. Drama Duška Anđića, koja je prije dvadesetak godina možda i mogla biti razmatrana kao zanimljivo teatarsko štivo, danas je tek dramaturški nevješto ispisana zb(i)rka "poslovica" i "parola". Njegove replike svrsishodnije bi bilo ispisivati na panoima što ih radnici nosaju na protestnim skupovima i raznim drugim demonstracijama. Predivne i "uzvišene" rečenice govore o Bosni, Bosancima, ratovima, ali pritom ništa, ili gotovo ništa, ne kažu o samim likovima i njihovoj drami. Deklamatorski pasusi ne dozvoljavaju glumcima da razviju partnersku igru, sprečavaju svaki logičan i kreativan mizanscen, a publiku dovode na dosadni i nevješto vođen čas historije.

Ostaje to tek prilika da glumci pokažu raskošne historijske kostime i ljepotu svojih glasova, koji se, uzgred budi rečeno, na Tabiji i nisu mogli čuti. Na veliko zadovoljstvo publike, psovke i "doskočice" o Bosni izgovarale su se glasnije, uza svu "ozbiljnost" koju zaslužuju. Izgovorene od velikih glumačkih imena kao što su Josip Pejaković, Branko Ličen, Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Tahir Nikšić, Vladimir Jokanović, i ini, dobijale su te rečenice još više na "težini".

Ipak, svojom izvedbom, u ono malo prostora koji mu je ostavljen, privukao je pažnju Rijad Ljutović. Fascinantnim umijećem scenskog pokreta uspio je na trenutak odagnati miris buđi sa ove predstave, ali i natjerati nas da na trenutak pomislimo kako je počela neka druga izvedba, neki drugi tekst.

Kratka plesna numera, iako sama po sebi zanimljiva, unijela je potpunu pometnju u dramaturgiji, ali ne i u publici. Predstava tom scenom, na momenat, prelazi u novi žanr, lik Omer-paše Latasa, bez ikakvog vidljivog opravdanja, biva obojen novim bojama. Bojama dovoljnim da se zamažu oči publici nenavikloj na teatarske "nijanse mraka". Međutim, iznova reditelj-glumac nas uvjerava da je najmanje vremena posvetio značenjskom nivou. Opet tek vašarska želja za dopadanjem, nesuvislo koketiranje koje i ne poznaje svoj cilj.

Sve nas to neminovno podsjeća na "mrtvački teatar" o kojem je pomenuti Brook davno napisao: "Smrt nas uvijek vraća unazad, ponavljanju: mrtvački reditelj koristi stare formule, stare metode, stare viceve, stare efekte, opšta mjesta kojima scene počinju i završavaju se… Mrtvački reditelj je onaj reditelj koji ne unosi nimalo provokacije u uslovne reflekse koji postoje u svakom elementu režije."

I zaista, obnovom predstave Omer-paša Latas nije se učinilo ništa više do potvrdila misao svih onih ozbiljnih teatarskih ljudi koji vjeruju da je u životu, a to znači i u teatru, jedna od najvažnijih stvari neprestano postavljanje istog pitanja: "Zašto?" Ekipa okupljena oko ovog projekta nije se ni potrudila da nama, a ni sebi, da makar i najjednostavniji odgovor. Oni su naprosto uživali u svom "povratku u prošlost", zaboravljajući pritom da "značenje nikada nije stvar prošlosti". Za sarajevsku publiku uspjeli su tek pronaći novi prostor sa kojeg se vidi cijelo Sarajevo, ali niti komadić teatra.

Nama koji se ne mirimo sa činjenicom da nekim pojavama nije suđeno da imaju smisao, ostaje da sa žaljenjem konstatujemo kako će Omer-paša Latas, u budućim ozbiljnim teatarskim knjigama, ostati upisan i zapamćen kao neka vrsta "teatarsko- -medicinskog fenomena", dokaz da je i u teatru kloniranje nedopustivo i besmisleno.

Ono što ćemo u našem teatru najteže izmijeniti, bez obzira na ratove i druge nepogode, jeste publika. Ona još uvijek živi u opasnosti da u toj "teatarsko- -medicinskoj" knjizi ostane zapamćena kao nervozna masa koja je, do prije par godina, gromoglasno negodovala protiv svih onih koji su govorili: "Ovo nije naš rat!" Nakon Omer-paše Latasa moraju biti spremni i na one koji će, sa pravom, reći: "Ovo nije naš teatar!" (Almir Imširević)

Francuzi za Srebrenicu

U srijedu, 11. jula, na dan obilježavanja šeste godišnjice srebreničke tragedije, na fasadi zgrade u kojoj je smješten Francuski kulturni centar Andre Malraux u Sarajevu izloženo je platno Srebrenica, francuskog slikara Françoisa Tantota. Slika dimenzija sedam puta četiri metra je hommage hiljadama srebreničkih žrtava, ubijenih i nestalih u julu 1995.

Nakon prve javne prezentacije, u decembru 1995, u Francuskoj, autor je platno poklonio Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Na inicijativu Umjetničke galerije BiH i Centra Andre Malraux, Srebrenica će biti izložena do 14. jula.

Nomen est omen, čega?

Najstrašnije ime moga djetinjstva (da počnem, ako se dozvoljava, kako bi to vjerovatno učinio Miljenko Jergović) bilo je Pokop. Razlog je jednostavan - pored toga što su drveni sanduci nagovještavali o čemu se radi, ovaj strašni naziv firme pročitan sprijeda ili straga davao je istu riječ. Znači, kako god okreneš - pokop ti je. Kada sam kasnije čula za hrvatsku verziju iste riječi i firmu Ukop, bilo mi je malko lakše. Bila sam sretna radi činjenice da jezik koji se govori na ovim prostorima daje mogućnosti koje ne moraju uvijek biti tako konačne (i crne).

Ono što i nadalje stoji kao fakat jeste da ovaj naziv, bez obzira što na mene više nikada ne može djelovati kao što je to činio kad mi je bilo sedam godina, do u detalje opisuje djelatnost firme koja se tako zove. Što se baš ne bi moglo reći za desetine ostalih naziva kojima ponosni vlasnici imenuju svoj mali biznis.

Ime Anemona (biljka šumarica, sasa), u narodu odomaćeni izraz kojim nezadovoljne svekrve opisuju svoje novopečene snahe i dobro se zna na kaku se on odnosi, učinilo se pogodnim vlasniku trgovinskog preduzeća. Atomik je naziv misteriozne firme koja teško da se bavi proizvodnjom nuklearnih reaktora, dok je Bijeli san naziv koji nosi (također misteriozno) društvo ograničene odgovornosti i koje se, kao ni firma Vaš san, ne bavi tumačenjem snova.

Kakve veze ima Bijeli labud sa vožnjom, nemamo pojma, ali je upravo ovo naziv auto-škole, koje, inače, nose raznorazna maštovita imena, od Semafor, čime se, valjda, kandidatima na obuci sugerira važnost ovog svijetlećeg tijela pored ceste, do Leson, što je sigurno neuspjeli pokušaj korištenja jedne stranjske riječi u domaće svrhe - naime, lekcija se na engleskom piše lesson.

Ma kolike mogućnosti naš jezik pružao, vlasnici se češće odlučuju koristiti strani. I tu se pravila znaju - picerija može (i, izgleda, mora) nositi samo talijansko ime: Fratelli, Giovanni, Il Padrino, Massimo, Luigi, Bella Donna…

Koliko je prisustvo međunarodnih službenika (i njihovih novčanika) bitno po ovdašnju malu privredu, vidi se i po tome da se nazivi prilagođavaju tako da ih svaki stranac shvati. Autovulkanizerska radnja Late (što na talijanskom znači mlijeko) direkto upućuje na djelatnost firme, a kada na grillu piše naziv Ćiken, samo totalni nepoznavalac engleskog jezika može ne znati da se u njemu služi piletina.

Banana men, Big boss, Brekston (što bi, po svemu sudeći, s obzirom da se radi o kamenorezačkoj radnji, trebala biti neka bosanska verzija kovanice break stone iliti razbiti kamen), Best, Bridge, Grill pile Chiken,

Messengers, riječi su koje, najčešće, nemaju veze sa onim čime se firme bave, ali bombastično zvuče. Da se naša zemlja polako uključuje i u evropske i svjetske tokove, svjedoče kovanice tipa Honest rad (pošteni rad), koje vlasniku osiguravaju i domaću i stranjsku klijentelu.

Posebna kategorija su imena životinja stavljena na svijetleće table. Praonica Slon, odnosno Puma, Leopard, Cobra, a kod nekih i Kobra, pa Tigar, Žirafa, imena su što kafića, što ugostiteljskih objekata druge vrste. Primjetna je diskriminacija domaćih životinja koje pasu, hržu i muču po travnatim površinama naše zemlje (izuzme li se, naravno, nesretni ćiken). Uz životinjska, najpopularnija imena kafića, mesara i samostalnih trgovačkih radnji su ona kojima se od milja oslovljavaju njihovi vlasnici: Čenga, Ado, Deno, Lema, Toni, Miki, Faki (butik u Visokom) ili Badžo ne mogu se po milošti ni mjeriti sa onim kako, ako je suditi prema imenu mesare, zovu njenog sretnog vlasnika - Bajrica srce.

Da je jezik starih Latina zaživio i na ovim prostorima, svjedoči naziv firme Agrikola, što, prevedeno na jezik poštenih Bosanaca, znači zemljoradnik, a naziv je trgovačkog centra. Odgovara mnogo više nego naziv vodoinstalaterskoj radionici - Akvarijum. Treba li to da znači da nakon vještih majstora ukućani po kući šetaju u perajama, sa maskama i dihalicama?

Najzanimljivija su tzv. sezonska imena. O njima svjedoče nazivi restorana i kafana koji su ponijeli naziv serije koja nas je uvela u zapjenušani, romantični svijet sapunskih opera - Esmeralda. O političkoj svijesti, pak, svjedoči niz Daytona - od mesare do d.o.o.-a. Nađe se tu i Madonna (obavezno pogrešno napisanih) i Chanela, ali i Boljeg života (serija o običnim ljudima koju smo gledali subotom prije nego se raspala Jugoslavija) i Složne braće (serija koju smo gledali nakon što se raspala Jugoslavija ako smo fatali SRT).

Dok su za nazive firmi koji počinju sa riječi "kod" najčešće vezani nadimci tipa Brko, Lijepi, Žuti, Plavi i koji, po pravilu, asociraju na kockaste stolnjake i aluminijske (najčešće plave) pepeljare, oni koji završavaju na Comcerce, Company, Promet, Export Import, znatno su raznovrsniji. Čiča komerc, Čiča promet, Dva Mirka Export Import, Bakalar komerc, Ha-Su komerc te maštoviti i komplikovani naziv Baš-Mi- Ha.ir Company, ništa su u poređenju sa Granap komercom, što je, zapravo, naziv za (zamislite) granap.

Ugostiteljski objekat Akšamluk i apoteka Iladž izuzeci su od pravila da se stranjska riječ ne može upotrijebiti u domaće svrhe, ali su zato nazivi bosanskih kafana (kako piše u opisu ovih ugostiteljskih objekata) Komision beni i Staklo pokazatelji kako se kultna ustanova može nagrditi. Nazivi Gazda i Magnat (iz Kalesije) jednostavne su riječi koje govore i o statusu i o moći vlasnika. To što ne govore o firmama, to je druga stvar.

Ako je čovek gladan i pritom kaže da ide u Zvrk, nema sumnje da neće jesti šatobrijan već pitu, ali ako u istoj situaciji kaže da ide u GT 86, mnogima će asocijacija prije biti da će sjesti u kakvog golfa nego u buregdžinicu- -slastičarnu (inače potpuno pogubnu kombinaciju). Slastičarna sa još zanimljivijim imenom je Rudar, dok je Café Bronx - Hollywood u svom nazivu spojio dva mjesta koja, inače, ni geografski ni na bilo koji drugi način, nemaju veze jedno sa drugim. Kao, uostalom, ni Eurodollar, ali to nije slastičarna, već nešto sasvim deseto, pa mu je oprošteno.

Pored antičkih junaka kakav je Ajax (da li je, Bože, vlasnik uopće znao o kome se radi?), u nazive ulete i braća i sestre. Dva brata, Braća Romi, Brat i sestra nazivi su koji govore o vlasnicima i talu. Imena omladinskih zadruga, pak, govore o totalnom nepoznavanju situacije na terenu. Na imena kakva su Polet i Šansa, studenti mogu odgovoriti samo: "Je l' vi to nas zezate?"

Kad malo bolje razmislim, današnja djeca imaju mnogo više šansi da se prepadnu od naziva firmi nego što smo to imali mi nekada. Maštovitost, poznavanje gramatike ili spelovanja, te nazivi od milja (da izvinite na velikim riječima) mogu biti još jedan pokazatelj njihove svijetle budućnosti. U nekim zemljama u kojima se nesretni ćikeni bar pišu sa slovom Č. Da o CH ni ne govorimo.

Ja se, pak, iskreno nadam da neću biti baš toliki peh da mi guma drekne u blizini autovulkanizera Late. Ili, ako drekne, da me ne prepozna. (V. Seksan)

Arhiva Dani
214

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 214 13. Juli 2001.