ema nikoga tko sudu za
ratne zločine u Haagu ne bi mogao ispostaviti nekakav prigovor.
Za Miloševića je, čuli smo, lažan i nezakonit, i služi
samo da pokrije zločine NATO-a protiv Srba i Srbije, za bosanskoga
esdeesovca Mirka Banjca (koji bi htio uvjeriti javnost
da Radovana Karadžića nije ni u snu snio ni u putu
sreo) taj sud radi "selektivno" jer ne ganja jednako
sve "vođe naroda iz građanskoga rata", pri čemu
Banjac u istu ravan s Karadžićem, Miloševićem i Mladićem
stavlja Izetbegovića pa čak i jednoga Bogićevića!
Hrvatska se vlada ovih dana drma opasnije nego ikad a veteranske
udruge prijete da će prevrnuti nebo na zemlju, pa, ako ustreba,
i cijelu turističku sezonu upropastiti, zbog haaških optužnica
za dvojicu generala, jer je to - antihrvatska rabota. Ne misle
tako samo ratni veterani i ordinarna politička desnica, tako
misli i najveći dio Crkve, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni,
a osobito u Hercegovini.
Doduše, i vlast i javnost
u Hrvatskoj veoma se komotno odnosila kada je bila prilika
da službeni Zagreb u teškom pokeru s međunarodnom zajednicom
štogod zaradi na kožama optuženih Hrvata iz Bosne. Izručivalo
ih se masovno i spektakularno, i, kako pokazuje proces Blaškiću,
beskrupulozno trgovalo njihovim sudbinama. Bunio se nije nitko
- ni građani, ni stranke, ni veterani, ni Crkva, nego su kurvinjskom
hvalom obasipali putnike u Haag kao "poštene i samozatajne
dečke". Sada, kad su prvi put na redu "pravi"
Hrvati, Tuđmanovi generali, dignula se kuka i motika...
Nema boljega i apsurdnijega pokazatelja licemjernosti i lažnosti
koncepta "jedinstvenoga nacionalnog korpusa"! Bosanski
su Hrvati za službeni Zagreb bili i ostali drugorazredni Hrvati,
dobri kada nekoga valja gurnuti da okrvavi ruke i kasnije
to ispašta za "vječnu i jedinu Hrvatsku". Još samo
kad bi crkvena i politička "elita", koja predvodi
Hrvate u (Bosni i) Hercegovini, imala morala i obraza (i mrvu
povijesne inteligencije!) da tu surovu i krvavu istinu shvati
i razjasni narodu, u koji se zaklinje, iza kojega se zaklanja!
Bošnjačka nacionalna javnost
do sada i nije imala teški i ozbiljni haaški test.
Prema najavama iz Haaga, imat će ga uskoro, kada kancelarija
Carle del Ponte zatraži izručenje optuženih za ratne
zločine čije su žrtve Hrvati i Srbi, a počinitelji Bošnjaci.
Haagu se prigovara koješta
i mimo naših domaćih etničkih relacija (sporost, stanovito
političko balansiranje i tempiranje postupaka, usredsređenost
samo na najveće "zvjerke", itd), ozbiljan nedostatak
Suda jest u regionalnoj i vremenskoj ograničenosti njegova
djelokruga, no kada se saberu na jedno mjesto svi mogući prigovori,
da bi se odvagnula njegova važnost dovoljno je samo zamisliti
što bi bilo - da ga nema! Jednostavno: zahvaljujući postojanju
suda u Haagu, ratni zločini polako ali sigurno dolaze na naplatu.
Da njega nema, njih bi prekrio zlokobni muk, prisilni zaborav,
svakovrsna falsifikacija, zločinci bi se prsili kao heroji,
a njihove žrtve ne samo da bi bile bez ikakve satisfakcije
nego bi ih se i dalje bojale smrtnim strahom...
Međutim, sa stanovišta
unutarnje naše uzajamne katarze i oslobađanja, odnos spram
zločina bio je i ostao mrtvo zakovan u etničko-kolektivistički
obrazac, trostruko umnožen, kojemu ne služe samo političari
nego manje-više sve duhovne i intelektualne elite, kao i tzv.
prosječno javno mnijenje. Izuzeci su taman toliko rijetki
da služe kao potvrda pravila.
Zbog te ogrezlosti u tribalni
kolektivizam i zbog potpunoga prezira spram individualne ljudske
patnje i egzistencije, svakodnevno smo svjedoci potpunoga
raspada vrijednosti, pri čemu se sasvim briše temeljna granica
između zla i dobra. Spominjani Mirko Banjac tipski reprezentira
ovu pojavu. U nedavnoj zastrašujuće lošoj emisiji BHT-a (taman
kad pomisliš da su dodirnuli samo dno, oni te povuku još niže!)
on kao i inače inzistira na stavu da su svi zločini isti i
da svi "predstavnici naroda" moraju jednako odgovarati.
Neupućenomu na trenutak bi moglo izgledati kao da se Banjac
inspirirao na poznatom kur'anskom stavu - tko ubije jednoga
(nevina) čovjeka, kao da je pobio cijeli svijet, te da
njegovoj principijelnosti kraja nema. Nažalost, ništa od toga
- riječ je o krvavoj lakrdijaškoj finti, kojom se očigledna
činjenica da je Karadžić-Mladićeva vojska od 1992. do 1995.
nad Bošnjacima počinila masovni zločin, čije se žrtve procjenjuju
između stotinu pedeset i dvjesta tisuća, pokušava zabašuriti
i relativizirati.
ažnost Banjčeve argumentacije
i lažljivost njegove političke manipulacije, naravno, ne može
nauditi apsolutnoj vrijednosti stava o moralnoj i pravnoj
istovjetnosti svakoga zločina. Da bi se, međutim, ta vrijednost
istinski branila i zastupala, nije dovoljna kontraargumentacija,
koja se najčešće čuje, a u spomenutoj tv-emisiji, recimo,
ponudio ju je Alija Izetbegović, i koja postavlja problem
u političku i kvantitativnu perspektivu: srpska strana,
kako svjedoči i izvještaj UN-ovoga izvjestitelja Mazowieckoga,
počinila je 85 posto, hrvatska 12 posto, a bošnjačka 3 posto
ratnih zločina u Bosni i Hercegovini - kaže Izetbegović,
ostavljajući dojam da se tom kvantifikacijom cijeli problem
apsolvira. A on se, naravno, ne apsolvira, nego se ostavlja
zauzlan u mrtvi čvor etničko-kolektivističkoga bezizlaza i
prokletstva. Ako i jest historijski ustvrdiva (i utvrđena)
politička i vojna odgovornost Beograda i njegove bosanske
SDS-ove filijale za agresiju, ako i jesu definitivno ili barem
samo relativno točni Mazowieckyjevi podaci, tim historijsko-političkim
i brojčanim faktima ne možeš na moralnom i psihološkom, dakle
na primarno ljudskom planu, ni ublažiti ni umanjiti zlodjela
počinitelja i patnju žrtava u Kazanima, u dolini Neretvice,
u logoru Silos, u Grabovici, Doljanima, Bugojnu, Uzdolu...
Jednako kao i u Ahmićima, Mostaru, Dretelju, Stupnomu Dolu,
Stocu...
Ni jedno ni drugo stanovište
ne može ni za sićušni mikronski koračić pokrenuti proces uzajamnoga
moralnoga očišćenja, bez kojega u zemlji poput ove neće biti
moguće nikakvo dobro, makar nam se GDP ustostručio za godinu
dana! Jer riječ je (bila) o svojevrsnoj antropologiji zla,
i jedino što nas može od nje početi oslobađati (nikad sigurno,
nikad do kraja - i toga valja biti svjestan!), jedino što
nam može pomoći da se ponovo uzmognemo gledati u oči kao
ljudi, jest - razvijanje osjećaja vlastite odgovornosti,
i hrabrost da ga javno manifestiramo.
Na cijelom prostoru koji
je obilježen postjugoslavenskim ratovima od Hrvatske preko
Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Crne Gore do Makedonije,
odnos prema zločinu još uvijek je dominantno obilježen kolektivizmom
i potpunom odsutnošću moralne dimenzije, koja je suštinski
povezana s osjećajem odgovornosti. Da to nije stvar pukoga
moralizma, već da ima izravnu vezu s političkim ozdravljenjem
pojedinca i društva, davno je formulirao njemački filozof
Jaspers, najtemeljitiji mislilac krivice i odgovornosti.
"Znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke
slobode. Ta sloboda je stvarna, a ne tek zahtjev koji se spolja
nameće neslobodnim ljudima, samo u onoj mjeri u kojoj ovo
saznanje postoji i priznaje se. U unutrašnjoj političkoj neslobodi
čovjek se pokorava, dok se s druge strane ne osjeća krivim.
Znati da si odgovoran predstavlja početak unutrašnjih potresa,
koji hoće da ostvare političku slobodu", pisao je Jaspers,
znate kada? U godini duboke njemačke povijesno-moralne katastrofe,
u godini 1946-oj. Vrijedi apostrofirati: u unutrašnjoj
političkoj neslobodi čovjek se pokorava, dok se s druge strane
ne osjeća krivim. Nije li to savršeno precizan simptomatski
opis našega stanja!
Arhiva Dani
214
|
