Arhiva Dani 214 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Tako je brojao Hadžija Srebrenica - holandski problem Železnice BiH Zemlja opasnog hodanja Preko ljeta u domovinu Budišina ostavka

---

LIČNOST U FOKUSU
Zlatko Lagumdžija

Nakon što je pao u nesvijest od umora i slomio ruku na Sarajevskom aerodromu, ministar vanjskih poslova BiH je, navodno, želio otkazati posjetu SAD-u i susret sa kolegom Colinom Powellom. Našao se, kažu, neko iz njegove pratnje ko je nagovorio Zlatka Lagumdžiju da, ipak, ne otkazuje sastanke na kojima je Bushovoj administraciji, iz prve ruke, trebao pojasniti novu strategiju po kojoj bi bosanske vlasti sve odluke u budućnosti donosile same, uz partnersku suradnju međunarodne zajednice. Naravno, na prvim stranicama dnevnih novina osvanula je fotografija na kojoj se Lagumdžija, unatoč imobiliziranoj ruci, pozerski osmjehuje, nakon što je Powellu objasnio situaciju.

Istog dana došla je vijest kako su Alijansa, a potom i Predsjedništvo BiH izabrali Lagumdžiju za mandatara Vijeća ministara. Iz Washingtona, naravno, nije stigao odgovor kako ministar bezuvjetno prihvata fotelju Bože Matića. Odluku će donijeti kada se vrati u zemlju, konsultira sa svima, pa i sa porodicom, i bude predmetom nove runde nagovaranja.

Bolna anegdota sa aerodroma, ali i ono što će uslijediti po Lagumdžijinom povratku iz SAD-a vraćaju nas u vrijeme kada je unutar stranaka Alijanse bjesnio mali rat oko fotelja. Tada se niko nije usuđivao da preuzme funkciju ministra vanjskih poslova, a Lagumdžija javno nije izražavao pohlepu ni za jednim mjestom u izvršnoj vlasti. Na jednom od sastanaka, kada je neko od njegovih iz SDP-a konačno izustio ponudu da postane šef bh. diplomatije, profesor je uzvratio u stilu "ako baš mora, evo ja ću…".

Postavljenje Lagumdžije na poziciju prvog čovjeka Vijeća ministara spoj je njegove pomalo megalomanske želje da bude koristan te širi vlastitu političku filozofiju na bezbroj frontova i hroničnog manjka kvalitetnih, upotrebljivih, radinih i nepotkupljivih političara u redovima Alijanse. Po sistemu "ako baš mora…", Lagumdžija je na dobrom putu da, po koncentraciji sirove političke moći, zasjeni i samog Izetbegovića iz najboljih dana. Da ne izustimo ono što se samo nameće: i tako se, vremenom, približi idealu kojem teži.

A ako mu ne uspije postati blijedom kopijom Josipa Broza, Lagumdžiji prijeti ubrzana politička smrt. Zbog već pomenute nesposobnosti u neposrednom političkom okruženju, zbog neke vrste poltronstva kojem se ne suprotstavlja, ukratko, zbog toga što dopušta da ga konstantno nagovaraju da prihvati ono što je davno odlučio da prihvati, Lagumdžija će se, po svemu sudeći, prebrzo potrošiti. Što je žalosno, ako ne i tragično za ovu zemlju, pa i za bošnjački narod, kome nikada više jedan čovjek ne može i ne smije biti ni Dedo, ni Babo, ni Unuk, ni slične rodbinske infantilnosti kojima su proteklih deset godina čašćeni politički lideri Bošnjaka.

Potrošeni Lagumdžija ne treba ni sebi ni svojoj porodici ni ovoj državi, i vjerovatno zato njegovi politički oponenti likuju nakon (vjerovatne) odluke da kolekciji fotelja doda još jednu. Promjene koje je započeo unutar Ministarstva vanjskih poslova mirisale su na dobro, ali potpuno je opravdano očekivati da čitav projekat rekonstrukcije bh. diplomatije padne u vodu, nakon njegovog bijega u stolicu predsjedavajućeg. Isto kao što je Alijansa počela šepati čim se prihvatio diplomatije. Jednostavno, ova zemlja ne smije biti osuđena na one man show, pa makar ga režirao takav showman kakav je predsjednik SDP-a.

---

RIJEČ U FOKUSU
Mak
Piše: Mile Stojić

Ove godine navršava se trideset godina od smrti Maka Dizdara.

Razdoblje procvata Dizdarove poezije, kako je u nas već i red, nastupilo je poslije njegove smrti. Nastala na temelju bosanskih medievalnih tekstova, ova će poezija nadmašiti sve što je pisano u formi stiha nakon Drugog svjetskog rata na Balkanu.

"Od Gorčina je", pisao je Meša Selimović, "nastalo čudo: rodio se pravi pjesnik izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima". Dizdar je, dakle, poruke srednjovjekovnih nekropola iz svog rodnog Stoca transformirao u tokove modernog pjesničkog jezika, dokazujući kako se u umjetničkom djelu, kao u kakvu atomskom reaktoru, tale i pretapaju ona eliotovska različna značenja i vremena, stvarajući nove i neuništive legure umjetnosti i duha.

Slijedeći trag i duh vlastitog pjesnika, grad Stolac, u kome je Mak Dizdar rođen, u prvoj polovini sedamdesetih utemeljio je u spomen na pjesnika, književnu manifestaciju "Slovo Gorčina" ("ase ležit vojnik Gorčin"), koja je ispočetka okupljala mlade pjesnike i kulturne radnike. Sredinom sedamdesetih uprava grada Stoca podigla je Dizdarovu bistu u centru grada, na obali rijeke Bregave, rad akademskog kipata Ibrahima Bilajca. Nedugo potom i grad Sarajevo podigao je pjesnikovu bistu, u parku ispred "Svjetlosti".

Ni jedne od tih bista danas nema - prvu su srušile vlasti HVO-a, okupiravši grad Stolac u ljeto 1993. godine, a drugu su sklonile bosanske patriotske snage u jesen iste godine. Ako netko traži političku logiku, u ovom slučaju teško će je naći. I patrioti i domaći izdajnici jedinstveni su bili u odluci da pjesnikova bista ne smije stajati uspravno. Možda oba ta čina imaju i skrivenu sudbinsku poruku da mi takvoga pjesnika nismo zaslužili.

Međutim, rušitelji nisu mogli ni pretpostaviti da je pjesničko djelo Makovo trajnije od mjedi: Četvorica jednog broji, četiri se jednog boji, glase stihovi jednog njegova čuvenog zapisa. Ili u još čuvenijem poetskom "prepjevu": Ostavite pjesnicima trenutak radosti, jer će propasti vaš svijet. Toliko o poetskim značenjima. Onomastika, pak kaže da je ime Mak znak jarkocrvenog opojnog cvijeta. A prezime Dizdar na turskome jeziku znači: branilac utvrde, čuvar grada.

---

Železnice BiH

Možda bi preduzeće koje ovih dana na sva zvona slavi pokretanje prvih vozova u međunarodnom saobraćaju trebalo da razmisli o promjeni imena. Neka se zovu "Železnice BiH". Jednostavnije je, jer će se uštedjeti silne pare za štampanje novih putničkih karata. Naime, na onim predratnim lepo je pisalo "Jugoslovenske železnice". Moglo bi se samo prešarati olovkom ono "jugoslovenske" i dopisati "BiH". A možda ni to ne treba. Možda treba da ostane kako je sada, da putnik, kada dođe na friško obnovljenu željezničku stanicu u Sarajevu i kupi kartu za voz na relaciji Sarajevo - Mostar, i dalje čita kako ga voze "Jugoslovenske železnice". Ko zna zašto je to dobro. Evo, ovaj Pakt za stabilnost, pa povezivanje na nivou Balkana, pa raznorazne integracije… Možda se jednog dana opet bude stvarala neka nova Jugoslavija. I šta onda? Opet bacati silne odštampane karte sa natpisom "Željeznice BiH" ili, ne daj Bože, "Željeznice Federacije BiH", što je više slova pa i veći trošak. Ne, pametnije je sačekati još koju godinu, da se politička situacija stabilizira.

Pa onda, ako baš budu sigurni da u BiH više nikada neće biti ni jugoslovenskih ni železnica (osim kada dođu iz susjedne SR Jugoslavije), da se bacaju u trošak i štampaju karte sa imenom države iz koje potiču i kroz koju jedino, kako treba, i voze.

Kad se čekalo ovolike godine, pa može još malo…

---

Zemlja opasnog hodanja

"Pogledala sam u krošnju trešnje ispod koje smo prolazili. Bila je puna behara. Meni je srce bilo puno zadovoljstva što sam ponovo na svojoj zemlji, u svojoj bašti, među mojim lijepim ružama... Posljednje čega se sjećam je da sam rekla: 'Bože, ljepote'." Asija Kamber je nakon eksplozije mine na koju je nagazila ostala bez obje i ruke i noge, i zadobila teške opekotine i dubinske povrede po cijelom tijelu. Nastradala je 1996. godine.

Ema, Goran i Haris, troje dvanaestogodišnjaka, u aprilu prošle godine ušli su u neobilježeno minsko polje na Debelom brdu nadomak Sarajeva. Dok su dva dječaka poginula odmah nakon eksplozije postavljene mine, Ema je davala znake života. Kako niko nije smio ući u neobilježeno minsko polje za koje ne postoji karta postavljenih mina, nakon dva sata agonije i ona je podlegla.

Prema dostupnim podacima, trenutno se širom BiH nalazi više od 1.000.000 (jedan milion!) zaostalih neeksplodiranih mina, koje mogu biti aktivne i narednih 50 godina ukoliko ne budu uklonjenje. Ima ih u cijeloj BiH, ali su najgušće raspoređene u onoj oblasti koja je predstavljala obruč oko Sarajeva. Proces deminiranja traje od 1996, ali je duž bivših linija razgraničenja još uvijek preko 3.000 kvadratnih kilometara sumnjivog terena. Evidentirano je ili obilježeno samo 50 do 60 posto miniranog područja. Kao upozorenje treba navesti podatak da se minsko polje u kojem je prošlog aprila tragično stradalo troje djece nalazilo unutar obilježenog postotka.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve vojske u BiH bile su obavezne da predaju zapisnike o minskim poljima. Do sada ih je predato nešto više od 18,5 hiljada, što nije ni pola od očekivanog broja, a i podaci u njima odstupaju od stvarnog stanja čak do 50 posto i najčešće su urađeni neprofesionalno i vrlo površno. U izvještaju o hercegovačkim minskim poljima piše da se "mina nalazi u kamenjaru, pored jedne gomile kamenja"!?

Novaca za deminiranje više nema. Odnosno, nema ga dovoljno. Jedino što preostaje Mine Action Centeru (MAC) jeste da redovnim kampanjama pokušava obrazovati djecu i odrasle o opasnostima koje im prijete. Nažalost, klizišta, požari ili druge prirodne nepogode ne mogu se obuhvatiti ovim kampanjama. Nije rijetka situacija da se požar koji izbije na liniji razgraničenja ne može ugasiti radi sumnje da se radi o minskom polju. Treba se sjetiti klizišta koje je pokrenuto prošle godine na Lapišnici, a koje je pored kuća pokrenulo i minsko polje.

Prema nepotpunim podacima, u BiH je od potpisivanja Daytona do prošle godine čak 900 ljudi stradalo od zaostalih mina. Izraženo drukčije, to znači da je svaki drugi dan stradala nova žrtva! Na tri miliona stanovnika, koliko ih otprilike ima u BiH, još uvijek je posijano oko milion mina, što prostom matematikom dovodi do zaključka da svaki treći građanin negdje ima svoju minu.

"Preživjeli ste u ratu, preživite u miru", samo je jedna od poruka kojima nas upozoravaju da su skriveni neprijatelji još uvijek tu. I čekaju. U doba kada su odlasci na izlete učestali, najvažnije se pobrinuti da nas ne dočekaju.

---

Preko ljeta u domovinu

Zamislite na trenutak da ste sa svojih dvadesetak godina student jednog od najboljih univerziteta u SAD-u, da vam se smiješi posao u nekoj od njihovih najboljih firmi, da vam je obećana plata koju je u Bosni sramota i sanjati i da se, uza sve to, želite vratiti u domovinu na Balkanu. Ludo? Upravo je to komentar svih onih koji su se sreli sa grupom stipendista Community of Bosnia (Bosanska zajednica) koji su preko ljeta dobili dvomjesečne ugovore u bosanskim firmama i poželjeli ostati ovdje. Razlozi su (osim da ih sunce tuđeg neba neće grijat k'o što ovo grije) u tome što su tokom svog kratkog boravka ovdje shvatili da perspektive ipak ima. Možda nisu bili dovoljno dugo, reći će svaki od nekoliko hiljada nezaposlenih Bosanaca.

Organizacija Community of Bosnia osnovana je tokom rata na inicijativu profesora sa Filadelfijskog univerziteta, koji su smatrali da je školovanje mladih ljudi u SAD-u najbolji način da se kasnije obnovi njihova domovina. Projekat je obuhvatao školovanje srednjoškolaca i studij na nekim od najboljih univerziteta iz svih mogućih oblasti: prava, ekonomije, političkih nauka, menadžmenta, komunikacija…

"Primijetili smo da je kod tih ljudi prisutna strašna emotivna vezanost za Bosnu i to smo željeli najpozitivnije moguće iskoristiti. Ovaj kratki projekat koji je sada pokrenut imao je za cilj, zapravo, povezivanje ljudi koji studiraju u SAD-u sa Bosnom. Željeli smo im pokazati da i ovdje ima izuzetno uspješnih firmi koje posluju na američki način i koje bi ih bile voljne zaposliti", kaže Dženita Mehić, koordinator ovog programa u SAD-u. Američki studenti zaposleni su u Sarajevo-osiguranju, Raiffeisen banci, Coca-Coli, ASSA autu… I oduševljeni su.

"Coca-Cola u Bosni je organizovana tako da bi joj na tome mogle pozavidjeti mnoge američke firme u kojima sam radio", kaže Enis Halilbegović, koji studira marketing. "Došao sam ovdje da bih vidio kako je. Neću da kažem ništa zasigurno, ali sada ne isključujem ni opciju povratka u Bosnu nakon studija", odgovara na pitanje da li bi se vratio. Amela Imamović je odlučila - ostaje. "Amerika je divna, ali nije za svakoga. Moj život tamo je samo škola i posao. Vjerujem da i ovdje imam mogućnosti", kaže i dodaje da joj svi govore kako je luda što propušta priliku života.

"Provela sam rat ovdje i vezana sam za Sarajevo", kaže Zana Đapo. "Svi govore kako ovdje budućnosti nema, a ja mislim kako je na nama da se pobrinemo da je obezbijedimo sami sebi. I to je američki princip", dodaje, uz napomenu da se vraća tek nakon doktorata iz ekonomije. Planovi Elme Avdić su da ostane u SAD-u, ali da iskoristi ponudu koju već ima i otvori vlastitu kompjutersku firmu koja bi imala predstavništvo u BiH. "Ako se dijelovi za kompjutere prave u Koreji, zašto ne bismo mogli imati isto i u BiH?"

Pored redovnog posla u odabranim (i, moramo reći, uspješnim) firmama, svi stipendisti na boravku u BiH imaju i "vannastavne" aktivnosti. Dio njih predaje engleski jezik u organizaciji SOS Kinderdorf, Romima na Gorici, Buća Potoku i Hrasnom, a dio drži časove kompjutera samohranim majkama.

"Cilj je, dakle, bio dvostruki. Osim što smo ih željeli povezati sa firmama, željeli smo da svoje znanje stečeno u Americi prenesu na ljude koji ne mogu studirati vani", kaže Dženita Mehić. Ona dodaje da je ove godine program stipendiranja učenika prekinut, ali je pokrenut program doškolovavanja radnika određenih bosanskih firmi iz oblasti koja ih zanima.

"Time zatvaramo krug. Tokom godine, ljudi koji rade u bosanskim firmama ići će na školovanje u SAD, a studenti u SAD-u iz Bosne će ljeti ovdje dobijati posao. Suština je zapravo ne natjerati ih da razmišljaju o povratku, već, ako odluče ostati u Americi, povezati ih sa domovinom, tako da i tamo budu korisni njenom razvoju."

U SAD-u trenutno živi oko 250.000 naših ljudi. Situacija je takva da o povratku razmišljaju samo oni koji se (što bi se narodski reklo) nisu snašli. Većina je zadovoljna time da sa završenim fakultetom vozi šleper. A kako i ne bi kad o tome razmišljaju i skoro svi oni koji trenutno završavaju fakultete. Po logici "bolje kasirka u tuđinskom supermarketu nego slabo plaćeni ili nezaposleni mašinski inžinjer u domovini", BiH uporno gubi mlade ljude. Zanimljivo je (i divno) znati da ima i onih koji misle suprotno. Pa čak i ako firme u kojima su zapošljavani preko ljeta i nisu najbolji reprezenti nagrižene ekonomije ove zemlje, ovi ljudi imaju energiju. A to je onaj pojam koji mi, ovi odavde, nađemo još samo u rječnicima i knjigama fizike.

---

Budišina ostavka

Da predsjednik HSLS-a Dražen Budiša srlja u politički suicid, tražeći od Vlade da odbije izručenje optuženih generala Haagu, sam je u srijedu potvrdio neopozivom ostavkom na stranačku funkciju. Posljednjih dana sve su češći glasovi kako je Budiša svojim insistiranjem nanio štetu stranci, budući da su četiri HSLS- -ova ministra morala napustiti Vladu, iako je samo jedan od njih dijelio Budišin stav. Vrh HSLS-a zasad ne komentira potez svog predsjednika, zacijelo želeći svesti završne račune tek u subotu, na zakazanoj izvanrednoj sjednici Velikog vijeća druge stranke, članice vladajuće koalicije u Hrvatskoj.

Dražen Budiša bio je novinarima neposredno nakon ostavke također nedostupan, osim što je najavljeno čitanje njegovog obrazloženja na subotnjoj sjednici. Neopoziva ostavka će, prema većini tumačenja, morati biti prihvaćena, a Budišu će do narednih stranačkih izbora zamijeniti vršitelj dužnosti predsjednika.

Čelnici većine parlamentarnih stranaka zabrinuto su reagirali na potez Dražena Budiše. Međutim, djelomično je njihova briga naočigled kurtoazna, budući da je veliki dio problema za koaliciju nastao prije ostavke, spomenutim Budišinim otporom i povlačenjem HSLS-ovih ministara iz Vlade. Tako predsjednik Hrvatskog sabora i HSS-a Zlatko Tomčić ocjenjuje kako se Budišinom ostavkom u problemima našao HSLS, "ali i cijela vladajuća koalicija". Predsjednik Demokratskog centra Mate Granić drži da će dotična ostavka "utjecati na stabilnost Vlade i Sabora jer je HSLS druga po snazi stranka koalicije na vlasti". Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks iskazao je svoje "veliko žaljenje, jer ovo nije dobro za razvoj ukupnih političkih prilika i stabilnost hrvatske političke scene". Predsjednik LS-a Zlatko Kramarić predviđa "daljnje zaoštravanje u koaliciji i Vladi".

Potpredsjednik IDS-a Damir Kajin očekuje "radikalno polariziranje političke scene na lijevo i desno krilo, što nije dobro za Hrvatsku".

Konačno, hrvatski premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan još se ovim povodom nije oglasio, iako je reagirao dok je to bilo važnije, dakle prilikom povlačenja HSLS-ovih ministara. Tada je Račan izrazio žaljenje, a s obzirom na partnerstvo SDP-a i HSLS-a, rekao je kako "sve ovisi o Budiši".

O Draženu Budiši će nakon srijede ovisiti malo što, iako to kudikamo bolji taktičar i pragmatik Račan zasigurno neće tako sročiti. A moguće je i da zasad još uvijek šuti - kako naklapaju zli jezici - jer tješi Zdravka Tomca.

---