|
 anoga
proljeća 1974., baš kad su naši igrali majstoricu protiv Španjolaca,
Sovjetski savez je, nakon 0:0 u Moskvi, odbio putovati na uzvratnu
utakmicu sa Čileom, koja se trebala igrati na stadionu Nacional
u Santiagu. Meč je registriran rezultatom 3:0, u svim novinama je
u zagradi pisalo još i "par forfe", ali nisi znao šta
to znači. Čileanci su tako otputovali na Svjetsko prvenstvo u Njemačku,
a Sovjete je FIFA kaznila još i nekom dodatnom kaznom. U nas se
o tom skandalu nije previše ni pisalo, ni pričalo, jer valjda nismo
bili sigurni šta bi uradili da smo bili u koži tih Rusa i da je
naša reprezentacija trebala odigrati utakmicu na stadionu koji je
nekoliko mjeseci ranije, nakon što je Pinochet izvršio državni
udar i likvidirao Salvadora Allendea, poslužio kao koncentracijski
logor u kojem je likvidirano nekoliko stotina protivnika vojne hunte.
Premda su Sovjeti u osnovi ispravno
postupili, smatralo se da ni njihovo maslo nije za ramazana i da
najvjerojatnije ne bi imali ništa protiv toga da igraju na stadionu
na kojem je neki njihov pinochet ubijao ljude. Ovaj konkretni Pinochet
bio je, međutim, američki, pa su u skladu s propozicijama hladnoga
rata mogli povesti računa o ljudskim pravima i žrtvovati nastup
na Svjetskom prvenstvu u ime viših ideala humanizma.
Čileanci u Njemačkoj nisu pokazali
bog zna što i ispali su nakon razigravanja po grupama. Vratili su
se kući, u strašnu državu Čile, kojom će još petnaestak godina vladati
fašistički režim, ali očito je to više sekiralo nas, građane Svijeta,
nego njih kojima je Pinochet bio predsjednik ili otac, majka, bog
i batina. Narodni neprijatelji već su bili likvidirani ili su se
razbježali širom svijeta, a bilo ih je i u Sarajevu, tako da je
jedan mali Čileanac išao u tvoju osnovnu školu. Zbog Pinocheta Čileanci
u Čileu, i to ne svi, sramit će se tek kada on postane stara olinjala
drtina koja više nije u stanju vladati ni samim sobom, a kamoli
vojnom huntom. Ali Čileanci po tome neće biti različiti od svih
drugih naroda koji dožive da im se na čelo posade vođe pune krvoločnog
patriotizma.
Narodi su naviknuti na zlu vladavinu
i pod njom najviše i jesu - narodi. Za dobrih vladavina svaki se
narod rastače na stotine hiljada pojedinaca, ili na milijune njih,
koji se ponašaju kao pripadnici naroda samo kad odu u inostranstvo.
Za dobrih vladavina samo primitivni i tupi ljudi o sebi govore kao
o narodu. Za loših vladavina pametni i bistri razočarat će svoje
prijatelje, rijetke i dragocjene ljude koji pod svakim tiraninom
imaju oči da vide i uši da čuju. Da nije njih, tih malobrojnih koji
ostaju pojedincima i nikada ne narastu do naroda, niti sebe narodom
zovu, narodi bi pod tiranima izumirali. Oni su čuvari svjetla u
mrklome mraku, pa nakon što sve prođe, narodi na njih bivaju ponosni.
Ali nije se priča o državama
i njihovim nogometnim razlozima završila odustajanjem Sovjeta i
brzom eliminacijom Čileanaca. U istoj grupi u prednatjecanju našle
su se dvije Njemačke. Zapadna, slobodna i demokratska i Istočna,
neslobodna i policijska. Zapadni Nijemci bili su u naponu snage,
tako da mnogi i danas vjeruju da je ta reprezentacija, u kojoj je
branio Sep Mayer, a centarfora igrao veliki Gerd Müller,
a selektor bio Helmut Schön, bila najbolja od svih najboljih
njemačkih reprezentacija. Uostalom, postali su svjetski prvaci pobijedivši
najbolju od svih Holandija, onu koju je predvodio veliki Cruijff,
za kojeg su dječurlija vjerovala da je bolji od Pelea, premda
Brazilca nisu stigli ni zapamtiti.
Međutim, pred utakmicu protiv
istočnih komšija i sunarodnjaka, zapadnjacima se nešto stisnulo
u grlu, počela su im klecati koljena, učinilo im se da postoji nešto
veće i važnje od fudbala i željeli su dokazati kako je slobodni
demokratski svijet u svemu, uključujući snagu, talenat i ljepotu,
ispred svijeta mrklog komunizma. Istočnjaci su to doživjeli kao
pokušaj poniženja i zaigrali su kao što više nikada neće. U tome
im je, istina, i sreća pomogla, pa su jednim čudesnim golom Jürgena
Sparwassera pobijedili s 1:0 i priredili najveće iznenađenje
tog Svjetskog prvenstva. Ta pobjeda slavila se dok god je postojao
DDR, a i danas se u Leipzigu, Magdenburgu i Dresdenu može sresti
poneki ostarjeli nogometni navijač koji će najprije duboko uzdahnuti,
a onda vam satima pričati o Sparwasseru, otprilike onako kako bi
Kosta Plakalović guslao o Kraljeviću Marku.
U toj pobjedi bilo je neke pravde.
Sloboda i demokracija ne vrijede više od komunizma ako se moraju
potvrđivati golovima.
Arhiva Dani
214
|
