Čovjek za sve sisteme i sve koalicije ostaje dosljedan svom karakteru jegulje. Zato mu i kao aktuelnom ministru za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose nije uopće teško lakonski opravdavati sve finansijske aferime iz doba kada je bio ministar vanjskih poslova. Nakon što je Ured za reviziju finansijskog poslovanja institucija BiH utvrdio kako 17.496.629 maraka na centralnom računu MVP-a kod Deutsche Bank u Münchenu uopće nije uknjiženo u poslovnim knjigama bivšeg Prlićevog ministarstva, on je bez uzrujavanja otpovrnuo kako se tu, "najvjerojatnije, radi o tehničkom pitanju". Sličan odgovor Prlić je ponudio i kada je riječ o milion i po maraka koje MVP u toku njegovog mandata nije uplatio za penziono osiguranje zaposlenih u mreži diplomatsko- -konzularnih predstavništava. "Te obaveze su plaćane onoliko koliko je bilo moguće", kazao je bivši visoki čelnik HDZ-a, stranke koja je u srce svih državnih institucija, skupa sa partnerima iz SDA, instalirala paralelne sisteme kolanja novca. Tako je bilo moguće da Prlić, za sada, izlazi neočešan iz svih otkrivenih afera unutar ministarstva koje je vodio toliko dugo vremena. Naprosto, njega nije bilo briga šta se dešava sa "bošnjačkim" novcem sa računa ambasade u Beču ili "bošnjačkim" novcem koji je po SAD-u trošio još jedan bivši ministar vanjskih poslova - Šaćirbegović. Prlića, zato, ni u nekoj mogućoj sutrašnjoj kontroverzi oko potrošnje novca u postojećim institucijama BiH neće biti. Jer i to, za Prlića, neće biti državni ili novac poreskih obveznika, nego "Alijansin", "SDP-ov" ili "Silajdžićev"

Nosioci stanarskih prava na više od 750 stanova na Dobrinji I i IV čekali su pet godina da Diarmuid Sheridan donese odluku koja će im garantirati brzo ispunjenje sna o povratku u predratni stan. Taman kada su pomislili da arbitražna odluka irskog sudije znači da je povratak njihovog vlasništva pitanje dana, ispostavilo se da naspram sebe imaju ne samo aktuelne stanare, mahom srpske izbjeglice, nego i administraciju na čijem je čelu "legendarna" Čelebija Arifhodžić, žena poznata po beskompromisnom zalaganju za primjenu prava na povratak u svaki dio grada Sarajeva, bez obzira da li to značilo istjerivanje na ulicu višečlanih porodica. Međutim, dio Dobrinje koji je nekada formalno bio pod vlašću Republike Srpske pokazao se kao prekrupan zalogaj čak i za revnosnu direktoricu Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo. Iako je u polemici sa Fadilom Suljićem, predsjednikom udruženja "Naš dom", ustvrdila kako je njena uprava riješila čak 68 slučajeva i u predratne stanove uvela isto toliko njihovih vlasnika, nečuven je način na koji Arifhodžićeva razmišlja o ovom osljetljivom pitanju. Vadeći se na incidente koji se očekuju ukoliko Uprava oštrije krene u povrat stanova, direktorici, zapravo, nije jasno "zašto se Fadilu Suljiću toliko žuri"!? Teško da se iko može sjetiti da li je Arifhodžićeva ikada upitala nekog od povratnika u neki od sarajevskih stanova zašto mu se toliko žuri. Ne, nego je postala vrhunski profesionalac u oblasti deložacija. Nažalost, sva njena principijelnost pala je u vodu ne čak ni na preostalih nekoliko stotina nevraćenih stanova, nego na samo jednom - Suljićevom.

Gavrilo Grahovac bi sigurno bio neugodno iznenađen rezultatima neke pretpostavljene ankete među građanima BiH sa pitanjem: "Čime se bavi ministar bez portfelja?" Možda se i zbog toga ovaj ministar u Vladi Federacije potrudio da skine oreol mistifikacije sa svoje funkcije. Konačno je postalo bjelodano jasno da se Grahovac, u ime Vlade FBiH, bavi praćenjem projekata obnove i rekonstrukcije. U tu svrhu, on je proanalizirao tri kreditna ugovora vlade Alije Behmena sa Svjetskom bankom, vrijedna ukupno 68,5 miliona dolara. I našao da će se krediti za zajedničku pomoć u privatizaciji u BiH utrošiti tako što će od 23,29 miliona dolara, više od 19 miliona biti dato za plaćanje međunarodnih konsultanata!? U dijelu zemlje za koji je on nadležan, od 11,1 milion dolara, administracija će pojesti 9,6 miliona. Dolara! Grahovac je izračunao, a i nije mu bilo posebno teško, da konsultanti od dobijene sume troše preko 90 posto. U projektu razvoja zajednice, recimo, peti dio novca će biti namijenjen plaćama zaposlenih, iznajmljivanju poslovnih prostorija, kancelarijskom materijalu i konsultantskim uslugama. Ova priča i Grahovčeva reakcija podsjećaju na vrijeme neposredno nakon rata, kada su u Bosnu pohrlili međunarodni donatori, čijim parama su skupo plaćani konsultanti sumnjivih biografija i još sumnjivijih rezultata. O njihovim poduhvatima i milionima dolara međunarodne pomoći koja je protraćena na skandalozno visoke plaće i honorare, bh. javnost je saznavala dozirano, "na kašičicu", jer ni bivšoj vlasti nije odgovaralo da se sazna o talovima koje je napravila sa "konsultantima". Ovaj opskurni dio priče o međunarodnoj pomoći BiH i korumpiranim savjetnicima nije ni izdaleka ispričan, a evo dolaze prilozi za neke nove priče. Koje bi Grahovac mogao ispričati ukoliko bude mogao i(li) smio od nekih novih domaćih i stranih "taldžija".

Uzalud je Zlatko Lagumdžija prilikom svoje nedavne posjete Njemačkoj ubjeđivao čelnike Volkswagena da tvornica TAS u Vogošći samo što nije privatizirana; uzalud je molio za samo još malo strpljenja, uvjeravajući ih da to što im Zoran Đinđić dolazi na noge već tri puta, nudeći kragujevačku Zastavu" bez ikakvih preduslova, i nije neki deal.

Sve je uzalud kad je Faruk Smailbegović fotelju direktora UNIS-a, iz koje je godinama uspješno blokirao privatizaciju TAS-a, zamijenio novom, iz koje mu je činiti isto još i lakše: onom u Federalnoj agenciji za privatizaciju. Uzalud je akademik Božidar Matić više puta javno govorio da je spreman poljubiti u ruku svakog stranog investitora koji u Bosnu donese kapital i stvori nova radna mjesta. Možda je trebao napraviti malo drugačiju ponudu: iskazati spremnost da poljubi u ruku svakog domaćeg funkcionera koji bi pristao da se skloni sa funkcije i tako smanji broj prepreka za strane investitore. Šanse bi bile male, ali možda je i vrijedilo pokušati. Ako bi se na ponudu upecao Smailbegović, možda bi i tender za prodaju TAS-a već bio raspisan.

Još otkako je pokojni Pavo Anđelić, veliki bosanski arheolog i historičar kulture, sedamdesetih godina obavio temeljita iskapanja na Bobovcu, na ruševine nekadašnjega sjajnog grada bosanskih kraljeva nije kročila ničija noga osim rijetkih znalaca i zanesenjaka. U prošlu subotu, mir bobovačkih duhova bio je silno narušen - sjatilo se tamo čudno i zanimljivo mnoštvo. Predstavnici dvaju federalnih ministarstava Dubravko Lovrenović i Mijo Anić, bivši provincijal bosanskih franjevaca fra Petar Anđelović, glavni zapovjednik federalne vojske Atif Dudaković, mnogo drugih uglednika iz politike, kulture, javnoga života, domaćina iz Kraljeve Sutjeske i Vareša, a na grad je izašla i poveća grupa federalnih vojnika. Sve se to događalo u znak početka realizacije projekta uređenja, konzervacije i prezentacije srednjovjekovnoga kompleksa Bobovca. Dok ga u ljeto 1463. godine nisu razorili topovi sultana Mehmeda Osvajača, Bobovac je bio, uz Jajce, najvažniji politički i kulturni centar stare bosanske države. Kao i svi drugi simboli te vrste, nije imao previše sreće pod režimima što su se nad Bosnom izmijenjali kroz posljednje stoljeće. Lijepa, pomalo tužna u isti mah, ali i ohrabrujuća u svojoj vedroj prkosnosti, jeste činjenica da se Bobovcu poklanja ovakva pažnja i napor danas, kada su mnogi već otpjevali rekvijem ovako shvaćenom identitetu Bosne, njezine povijesti, kulture i državnosti. Pa makar to učinila dva, naizgled, nespojiva federalna ministarstva: obrazovanja, nauke, kulture i sporta i odbrane.

Ipak se okreće, rekao bi Galileo Gallilei. I otišao na lomaču. Sarajevu ipak nisu bile potrebne lomače pa da bi se nešto pokrenulo sa mrtve tačke na kulturiziranju glavnog grada BiH. Nakon što nam je zlehuda sudbina podarila "ministrice" čije su glavne odluke uglavnom bile odobravanje (najčešće sumnjivih) "kulturnjačkih" odluka raznoraznih Enesa, Timura, Fahrudina, čini se da dobar vjetar u leđa dolazi iz ministarstva koje u posljednje vrijeme vodi Gradimir Gojer. Baščaršijske noći konačno liče na stilski i sadržajno uređenu manifestaciju, umjetnici, sportisti i drugi mučenici iz oblasti kulture konačno se imaju gdje obratiti kad imaju neki problem i kad im treba nekakva pomoć. Pa ona bila makar i simbolička, kakav je, naprimjer, bio nedavni gest otkupljivanja jednog dijela tiraža knjige Darija Džamonje. Bit će da je neko konačno shvatio da od posthumnih priznanja ljudi nemaju ništa, a dobro je da taj neko i odlučuje o nečemu. Gojer je na dobrom putu da pronađe neku vrstu kompromisa između "bogatog" darivanja onih nekoliko ključnih kulturnih (a nadamo se uskoro i sportskih) manifestacija i davanja ove već spomenute simbolične potpore donkihotovski upornim pojedincima čija nadahnuća su, obično, obrnuto proporcionalna debljini njihovog novčanika.