išući ovakve tekstove, čovjek se uvijek osjeća nekako bezveze;
poput kakve kopije Mome Kapora iz perioda kad je žario
i palio u oblasti popularne književnosti sa žanrom koji se
najbolje može okarakterizirati kao sentimentalizirane biografije
studentica iz provincije. Šta bi bilo da je bilo ili,
bolje rečeno, šta bi bilo da nije bilo, tema je ovog napisa
čiju je ideju isprovocirao košarkaški kamp u Trevisu na kojem
će se sljedeći vikend u organizaciji NBA i UNDCP-a (Program
za kontrolu droga) okupiti zvijezde evropske košarke. Većina
igrača bit će s područja bivše Jugoslavije, pa onda čovjek
i ne može da se ne pita: šta bi bilo da nije bilo rata?
Posljednji put kompletna
reprezentacija Jugoslavije nastupila je 1991. na Evropskom
prvenstvu u Italiji. Tada je već bio počeo rat u Sloveniji,
a Jure Zdovc (kojem su beogradski mediji tada ispreturali
unutrašnjost "što zajedno sa svima nije pevao himnu")
nije odigrao finalnu utakmicu. Zlatnu medalju, je, ipak, dobio.
 Pitanje
"da li bi reprezentacija neke zamišljene konfederacije
koja je mogla nastati raspadom SFRJ namučila NBA-zvijezde",
ovaj je novinar jednom postavio nestašnom dječaku zlatne jugo-generacije
iz Manile 1978. godine. Zoran Slavnić je, na sve argumente
- da je Hrvatska ipak osvojila srebro u Barceloni 1992, da
je u Atlanti reprezentacija SRJ protiv Dream teama II u jednom
trenutku opasno ugrozila SAD došavši na 51:50, da su Slovenija
i BiH redovni učesnici evropskih prvenstava, da bi i Pepi
Naumovski mogao pomoći - odgovorio: "Uza svo poštovanje
toga što govorite, i ljudi koje proglašavate ravnopravnim
suparnicima najboljim NBA-igračima mogu vam reći da bi to
mogao biti samo dostojan otpor s naše strane i ništa više."
Takve stvari, pogotovo kad se pričaju uz ručak, obično dobiju
ozbiljniji opseg: "Šta kad bi se umiješali svi Evropljani
koji su išli u NBA?" "Ne, ne", bio je kategoričan
Moka, "ne bi išlo, Amerika je naprosto previše odmakla."
Bez obzira na to koliko
vam se gade romantične opsesije, ako volite basket pokušajte
za trenutak zamisliti ovakav sastav: (Toni) Kukoč,
Danilović, Divac, ("Sex, Droga") Bodiroga,
Đorđević (Saša), ("Damir Turčin") Mulaomerović,
(Rašo) Nesterović, (Peja) Stojaković, Bruno
Šundov, Tarlać... U obzir bi, naravno, došla dva
Marka - Milič i Jarić.
I, naravno Marko-vić
Ne-nad. I uz stručni štab u kojem bi bili
Boša Tanjević, Željko Obradović i "Šjor"
Božo Maljković, možda bi i bilo "frke". Uostalom,
nije li Jugoplastika pod njegovim vodstvom za jednu loptu
ostala iza Denvera na McDonald's Openu. OK - protiv "mečke"
Shaqa, "novog Juliusa Earwinga" Kobeta
i sijede glave Jacksona ne bi bilo šansi, oni su po
4-0 "pomeli" i San Antonio i Sacramento, ali već
protiv Philadelphije, vrag bi ga znao. Iverson jeste
genije igre, ali voli "okinuti" po svaku cijenu.
Razvijmo ovu špekulaciju:
ako bi ga stalo, a Stojaković i Bodiroga "šicali"
onih svojih čestih 70 odsto šuta, plus da se Dikembe
malo zatvori, eto drame. Uostalom, Italija na Evropskom prvenstvu
je po sastavu bila tanja od SRJ, ali su ih dobili. Pitanje
pravila po kojima bi se igralo bilo bi važno za rezultat te
zamišljene utakmice, ovi "naši" imaju strašnu ruku
s FIBA-ine trice, dok, za ovaj ukus ponajbolji "kec"
u NBA, Phoenixov Jason Kidd rijetko odapinje
sa 7,24. Samo Reggie Miller i možda Grant
Hill imaju "tu ruku". Peđa Stojaković je napravio
hit ove godine u Kingsima, odigrao možda i najbolju sezonu
koju je imao jedan Evropljanin u NBA. No, taj Rick Adelman,
naprosto, nije čovjek za te uloge: on nije trener za putujući
cirkus koji predvodi bijela čokolada što sam sebi dodaje -
Jason Williams. Istina, u toj su se balkanskoj
ekipi snašli svi: i Stojaković i Hidajet Turkoglu i
Divac. Ali, nešto fali.
Sve je više stranaca u
NBA-u. Njemački DSF cijelu je prošlu godinu pratio Dallas
Maverickse, ekipu koja će i naredne sezone odigrati važnu
ulogu na Zapadu. Razlog za to je činjenica da je glavni igrač,
uz Finleya, Dirk Nowitzki, koji ni po čemu ne zaostaje
za najboljim bijelim Amerikancima. Tako je i sa ovima s Balkana.
Na taktičkom planu osmišljavanja igre, vođenja utakmice i
atrakcijama, NBA-u se ne može prići. Ponekad se ima osjećaj
da će Vince Carter ili Kevin Garnett
zajedno s loptom proći kroz obruč. Ali, tamo često ima žrtvovanja
pravila u korist showtimea. Tu bi mogla biti šansa
evropske košarke: u hladnoj efikasnosti koju su pokazivali
pokojni Dražen, Sabonis i Marčulionis.
Bez obzira na sve fikcije,
čak i film kaže da "Bijeli ljudi ne znaju skakati."
Ali, da u glavama i dušama nije bilo užasa, da su ljudi koji
su igrali kao juniori ostali skupa tih deset seniorskih godina,
da Dražen ne ode tako tragično, da je gromobran Stojko
imao samo manju dioptriju, a Rađa nešto manje kila,
možda smo i mogli dočekati pobjedu u sportu koji su, i u bukvalnom
i u prenesenom značenju, izmislili Amerikanci. Ali, sačuvati
se do zadnje minute i onda pažljivo odigrati napad, neko od
pušaka sam na trici, i kraj. Ali, sve je to samo san.
Uostalom, i "dostojan
otpor" do zadnje sekunde služi na čast. Nečemu čega više
nema, a sve se teže sjećamo da ga je ikada i bilo.
Arhiva Dani
212
|
