stavljajući po strani konstantne zahtjeve Islamske zajednice Bosne i Hercegovine za obnavljanjem svih džamija, pa i Ferhadije, postavlja se pitanje zašto su se međunarodni upravitelji u BiH svojim brojnim posjetama Banjoj Luci i razgovorima o obnovi Ferhadije toliko upinjali da javnosti nametnu spektakularno očekivanje toga čina? Ferhadija je najavljivana kao izlaz RS-a iz civilizacijskog mraka u carstvo slobode i pravne države, krupan korak ka multietničnosti tog entiteta, nakon kojeg će Bošnjaci i Hrvati početi doživljavati Mladena Ivanića k'o svog premijera.

Dio odgovora na ovo svakako se odnosi na prijeku potrebu međunarodnih zvaničnika da nekim zavodljivim spektaklom ublaže opći katastrofalni učinak u sprovođenju Aneksa 7, a naročito u urbanim sredinama kakva je Banja Luka.

Daleko od kamera Dogodilo se što se dogodilo, pa su službeni optimizam i neuvjerljivo olakšanje zbog najzad obavljenog polaganja temeljca za najpoznatiju banjalučku džamiju ostali u dubokoj sjeni fašističkog pirovanja u istom gradu i istim povodom. Međunarodni hvalospjevi profesionalnom reagiranju okrvavljene policije i (iznuđenom) prisustvu čelnika Republike Srpske, prilikom ponovljenog ceremonijala, nisu nikoga mogli uvjeriti u bitniji napredak pravne države u manjem bosanskom entitetu, u odnosu na prethodni čin linča bošnjačkih vjernika. Jer, da je bilo iole ozbiljnije istrage protiv vinovnika prvog, drugi čin krvavih orgija sigurno se ne bi ni dogodio.

U svakom slučaju, umjesto da oficijelni početak obnove znamenitog povijesnog i kulturnog simbola Banje Luke podstakne povratak u ovaj grad i cijelu RS, on je potencijalnim povratnicima uputio suprotnu poruku: ako su hiljadu krvoločnih branitelja "srpske stvari" u šestoj godini provođenja Aneksa 7 pred TV kamerama spremni udariti na dvije hiljade srpskih policajaca, onda tu budućnosti nema ni za koga, za Bošnjake pogotovo.

Slučaj Ferhadija je, međutim, samo jedan od bezbroj pokazatelja nepostojanja vjerskih sloboda za nesrpsko stanovništvo u RS-u, što uz permanentnu i izuzetno agresivnu promociju pravoslavnih institucija svjedoči o osmišljenom projektu duhovnog terora, odnosno strategiji odvraćanja inovjernika od povratka i življenja u RS-u. Dakako, najveći dio toga se odvija tiho, podalje od TV kamera.

Kako su se, naprimjer, osjećali bijeljinski Bošnjaci i kojoj pravnoj državi se nakon svega mogu nadati kad su, samo tri dana nakon banjalučkog terora nad bošnjačkim vjernicima, kompletnu političku vrhušku srpskog entiteta, računajući i "demokratu" Ivanića, imali priliku vidjeti prilikom osveštanja novog pravoslavnog manastira u Bijeljini, sagrađenog na zemljištu otetom od nekoliko bošnjačkih porodica. Iza tog kriminalnog i anticivilizacijskog akta najneposrednije stoji vladika Vasilije Kačevenda, episkop zvorničko-tuzlanski, koji je nešto ranije i administrativno sjedište svoje eparhije u Bijeljini također sagradio na otetom zemljištu.

Ovaj crkveni "velikodostojnik" zaslužuje iznimnu pažnju ne samo zbog činjenice da se u ratnim godinama u njegovoj eparhiji dogodilo više masovnih zločina (Brčko, Zvornik, Bijeljina, Bratunac, Vlasenica, Srebrenica, Doboj…) nego zajedno u svim ostalim eparhijama na ratnim područjima bivše Jugoslavije. Naime, on je u miru postao bajraktar borbe za očuvanje ratnog plijena, valjda zbog toga što je još '96. godine u njegovoj zoni odgovornosti zaprijetio najmasovniji talas povratka bošnjačkog stanovništva.

Dozvola za rušenje Vladika je pripremio snažan protivudar kako bi oslabio taj povratnički entuzijazam: u bošnjačkom naselju Meraje u Brčkom godinama se gradi nova pravoslavna crkva; na temeljima srušene džamije u zvorničkom naselju Divić također je sagrađena crkva; isto se dogodilo i u Konjević Polju (općina Bratunac), gdje Srbi nikada nisu živjeli; u Novoj Kasabi (općina Milići), preimenovanoj u Dušanovo, na privatnom bošnjačkom posjedu nikla je crkva… Naravno, niko nikada nije imao priliku čuti od ovog "božjeg sluge" ni najblažu osudu povodom rušenja oko stotinu džamija, po čemu njegova eparhija također drži rekord.

Istovremeno, vladika Vasilije na području Tuzlanskog kantona, koji potpada u njegovu vjersku vlast, brižno nadzire pravoslavne bogomolje i svaki pedalj crkvene zemlje. U svemu tome ponajviše začuđuje činjenica da on od međunarodnih zvaničnika ima snažniju podršku nego ijedan drugi sveštenik iz bilo koje konfesije. Podsjećamo da su čelnici međunarodnih organizacija u BiH prije četiri godine herojski zaprijetili da će smijeniti čitavu vlast u TK-u u slučaju da gospodinu Kačavendi ne bude omogućeno bezbjedno bogosluženje u tuzlanskoj crkvi.

I dok se on u Tuzli već godinama osjeća kao svoj na svome, još niko i ne pomišlja na obnovu džamija u predratnim bošnjačkim čaršijama u RS-u, valjda da ne bi bili povrijeđeni Kačavendini vjersko-nacionalni osjećaji.

Na jednom međureligijskom skupu episkop zvorničko-tuzlanski je, na primjedbu o nemoralnosti masovne gradnje crkava u izrazito bošnjačkim naseljima, mrtav hladan uzvratio: "Zašto bi nekome smetala naša obilježja?" Naravno da ne smetaju, ali smeta pokušaj da se svojim izbrišu tuđa obilježja, sakriju nezapamćeni zločini, u krajnjem, da se načini najosjetljivija psihološka barijera povratku nesrpskog stanovništva.

Vasilije Kačevenda

Nipošto se ne smije zapostaviti značajan doprinos međunarodnih funkcionera u BiH ovakvom stanju stvari. Pomenut ćemo samo nekoliko konkretnih primjera: Dom za ljudska prava, koji je pod posebnim međunarodnim uticajem, donio je odluku prema kojoj IZ nema pravo obnavljati porušenu džamiju u zvorničkom naselju Zamlaz, s obzirom da su njeni rušitelji na njenim temeljima i mezarjima u dvorištu sagradili stambeno-poslovnu zgradu. U utješnom dijelu odluke općinska vlast se obavezuje da nađe novu lokaciju za gradnju pomenute džamije. Međutim, već od ranije stiješnjen, grad Zvornik sada nema ni jedne stope koja nije zahvaćena novogradnjom i nadgradnjom u cilju promjene etničke slike. Zbog toga se ova džamija u gradu ne može izgraditi.

A svo to stambeno divljaštvo se godinama odvijalo i odvija pred očima službenika brojnih međunarodnih ureda u Zvorniku, čija će misija u ovom gradu ostati zapamćena isključivo po piknicima i slatkim pustolovinama na Drini i zvorničkom jezeru. U prilog svemu tome svjedoči i najnoviji apsurdni detalj: Specijalni izaslanik Vijeća Evrope Sonja Moser morala je osobno intervenirati da se s temelja porušene džamije i okolnih mezara u Kozluku uklone ringišpili i pijačne šatre, koje su tu stajale mjesecima, iritirajući Bošnjake koji se vraćaju u ovo mjesto.

Cinično zvuči i podatak da je, bez obzira na prethodnih milion bošnjačkih zahtjeva, Ured visokog predstavnika u Sarajevu tek sada zatražio od čelnika zvorničke općine dokumentaciju za dvije hiljade državnih placeva podijeljenih srpskim izbjeglicama. S obzirom da se podjela i gradnja vrše godinama, pod brižnim nadzorom službenika lokalnog OHR-ovog ureda, ne bi bilo nikakvog smisla da njihova centrala da zeleno svjetlo ovom projektu.

Zvornički slučaj je samo ilustracija masovnog graditeljskog divljanja, albanske bunkerizacije Bijeljine, Brčkog, Prijedora, Banje Luke i svih drugih gradova u RS-u. Pred primarnim nacionalnim interesom - temeljitom srbizacijom svih gradova u tom entitetu - padaju sva humanistička, civilizacijska i arhitektonska pravila.

Zaboravno Sarajevo I onih deset hiljada ubilački nastrojenih napadača na bošnjačke vjernike i onih hiljadu koji su okrvarili srpske policajce samo su dio globalnog projekta, neovisno od toga da li im je neko izdavao naredbe ili su spontano učinili ono što su učinili.

Bošnjački i hrvatski povratnici u RS, s jedne strane u raljama ksenofobičnog jednonacionalnog projekta, a sa druge zaboravljeni od nadležnih državnih i federalnih organa koji nikakvog projekta u vezi s njima nemaju, predstavljaju najugroženiju i najjeftiniju ljudsku vrstu u Evropi na početku 21. vijeka. Stanovnici povratničkih naselja koja gravitiraju prema Tuzlanskom kantonu, onih u kojima se dogodio najmasovniji povratak, najozbiljnije nagovještavaju ponovno i definitivno napuštanje svojih kuća. Pored pomenute nebrige viših nivoa, oni su posebno ogorčeni neshvatljivom antiizbjegličkom histerijom koju podgrijavaju novi čelnici TK-a, te skoro potpunim prekidom pomoći, po kojoj je TK prednjačio u čitavoj BiH. S obzirom da se radi o istinskim pionirima povratka i provođenja Aneksa 7, njihov korak bi sigurno slijedili i povratnici u druge regije.

U svakom slučaju, Milošević će blistati od sreće kad na putu za Haag bude nadlijetao srpske gradove - od Zvornika do Banje Luke, sa šumama crkvenih tornjeva i bez ijednog minareta. Povijest ne pamti nikog drugog ko je svoj zločinački projekt realizirao do samog kraja. Spram tog njegovog bosanskog trijumfa svaka haška kazna postaje besmislena. Baš kao i svako daljnje spominjanje karikaturalnog Aneksa 7.

Arhiva Dani
212