oš iz studentskih dana pamtim definiciju ovdašnjeg historičara unitarnih sklonosti da je Balkan prostor na kojem se pije turska kafa. Njezinu subverzivnost mogao sam tada osjećati tek intuitivno, danas u njezinoj bizarnosti jasno prepoznajem ožiljke balkanske epske (pod)svijesti. Nasuprot ovoj, može se postaviti sljedeća definicija: Balkan je prostor kojim umjesto historijske caruje epska svijest.

Poistovjećivanje Balkana, ne slučajno, s turskom kafom već je odavno - ako je ikad i imalo - izgubilo zadnji smisao. Devedesetih godina u jednom me je restoranu u Bratislavi pitalo želim li "turecku kafu". Sumnjam da je konobarica vidjela registraciju mog automobila. Slovačka, koliko znam, geografski-mentalno ne pripada Balkanu, a ipak pije "turecku kafu". Turci (Osmanlije), uostalom, niti su "izmislili" niti su toliko uživali ovaj opojni napitak da bi njegova učestala konzumacija danas markirala granice "turskog" Balkana.

Ova bizarna anegdota, međutim, govori koliko je osmansko naslijeđe, mistificirano najzlokobnijim mitologemima i parapovijestima, još i danas moćan regulator historijske (pod)svijesti Balkana. Balkanska historiografija u XIX., arapska u XX. stoljeću, prema riječima grčkog historičara Dmitrija Kitsikisa, "potpuno (je) deformisala istoriju Carstva. Svaki istoričar od Beograda do Bagdada mora postati nacionalni propagandist, rizikujući da bude optužen za izdaju domovine". U međuvremenu je "imaginarna geografija mita neopozivo zamijenjena tvrdom geopolitičkom realnošću" (Nedžad Fejzić). Mit i stvarnost nikako da usuglase mišljenja.

Svjetonazori o osmanskome naslijeđu Radnu shemu za razumijevanje ovog fenomena još je 1971. god. ponudio Srećko M. Džaja: "U svjetlu historiografske razdiobe povijesti turskog carstva na tzv. klasično razdoblje (doba uspona) i dekadentno razdoblje (doba propadanja) možemo lakše razumjeti dvije tradicije, dva različita refleksa koja je turska uprava ostavila za sobom na psihi bosansko-hercegovačkog stanovništva. Islamizirani dio bosanskog pučanstva postao je nosilac islamskog pogleda na svijet i čuvar islamskih civilizacijskih i kulturnih tradicija. Taj elemenat, koji je u tursko doba bio društveno i kulturno povlašten, izgradio je svoju individualnost i identitet u okvirima islamske antropologije te sačuvao uspomenu i kult prema onome razdoblju turske države kada se ona nalazila u svome osvajačkom i civilizacijskom zamahu, odnosno kada je u Bosni, umjesto srednjovjekovne kršćanske, izgrađivana istočna islamska urbanizacija i civilizacija uopće. Neislamizirano pučanstvo, naprotiv, sačuvalo je nelagodnu uspomenu na dekadentno razdoblje, odnosno dekadentne strane turske uprave, koju je sve više i više doživljavalo kao tuđinsku tlačiteljsku vlast... Taj konfesionalni svijet, u datom razdoblju (XVIII./XIX. stoljeće), duboko se ušančio u vlastite statičke antropologije i statička gledanja na svijet. Takva struktura bosansko-hercegovačkog stanovništva bila je zadnji i najdublje ukorijenjeni rezultat turskog upravljanja Bosnom."

Bez obzira što je autor svoja istraživanja ograničio na Bosnu i Hercegovinu, povijesnoj znanosti nije teško dokazati balkansku primjenjivost njihovih rezultata. Pri tome, kaže Džaja, "potrebno je nezaobilazno razlikovati između postignuća na estetskom i političkom području... Južnoslavenski nacionalizmi, koji su nastojali politički prevladati osmansku konfesionalnu baštinu i stvoriti političku integraciju, ostali su neuspješni između ostaloga i zato što su sami bili konfesionalno opterećeni i što su provodili površno i jednostrano političko prosvjetiteljstvo".

Stotinu i pedeset godina potrošio je Balkan na prevladavanje osmanske konfesionalne baštine i zato je, sa inauguracijom nove povijesne paradigme 1989., strukturalno vraćen u sredinu XIX. stoljeća. Događaji u Trebinju i Banjoj Luci (5. i 7. V. 2001.) prilikom polaganja kamena temeljca za Osman-pašinu i Ferhad-pašinu džamiju, koji su se izrodili u demonstraciju najprimitivnijih strasti, to jasno potvrđuju. "Ubij, ubij, Turčina", dok su radile šake i dok je letjelo kamenje, bila je parola huligana i glasni recidiv neprobavljene povijesti. "U svakom slučaju", piše ugledni hrvatski osmanist Nenad Moačanin, "Turci ostaju krivi, svima i zauvijek". "Posebno je nelegitimno to što balkanski političari i intelektualci koriste Osmansko carstvo kao dežurne krivce za sve svoje nesreće i pogreške, što pokušavaju da sebe odrede u odnosu na demonizovanog drugog", analizira naše mentalitete Marija Todorova.

Balkanski sindrom Moć predrasuda u oblikovanju slike o Balkanu ne može se i ne smije zanemariti. U nastanku najnovije - "balkanskog sindroma" - njihova je uloga zajamčena. Nije, naime, Balkan proizveo efekte zračenja osiromašenoga uranija. Pun je Balkan mrtvorođenčadi i hereditarnih proturječja. Izrazi balkanstvo, balkanština već su odavno postali sinonim za nekulturno i divljačko ponašanje. Ime lanca šumovitih planina (u starini Haemus, bugarski Stara planina) u južnoj Europi nadraslo je samo sebe.

Dobri stari Vandali opljačkali su 455. god. Rim i time najavili kraj antike, ali je njihova "slava" potamnila pred smrtonosnom efikasnošću gasnih komora. Nakon toga je i obračun Vandala sa civilizacijom poprimio formu groteske. Neslavnu mjernu jedinicu ljudskog nasilja ipak određuje Balkan. Za dubinske uvide ostaje balkanologija - znanstveno proučavanje Balkana kao posebne društveno-povijesne cjeline, te života, kulture i jezika balkanskih naroda.

Zapadni putopisci XIX. stoljeća - u vrijeme metastazičnog raspada Osmanskoga carstva - nisu škrtarili sa odašiljanjem najcrnjih slika Balkana. Istočno pitanje - pitanje nasljedstva Carstva na umoru - od tada nije izgubilo na aktualnosti. Preko Berlinskoga kongresa, Versaillesa, Jalte-Potsdama do Daytona - u periodičnoj smjeni balkansko-svjetskih ratova i državno- -političkih provizorija - povijest je ovdje nekoliko puta vraćana na sizifovski početak. Posrnula su i nestala carstva - Osmansko i Habsburško, u XX. stoljeću Balkan su premrežili komunistički režimi i cijeli je taj uglavnom slavenski prostor pod zastavom Internacionale još dublje gurnut natrag u prošlost.

"Iza svake podjele ostalo je nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako... Događaji se nisu uspijevali zaključiti i izvesti do kraja - stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu prošlost. Na balkanskim prostorima trajanju prošlosti nije uvijek dano da postane historijom... Hibridi prošlog i historijskog često izrastaju zajedno ili se umjetno spajaju... Bezoblično trajanje ne može se lako uskladiti s mjerilima historije" (Predrag Matvejević). Umjesto države kao "udruživanja ljudi radi zadovoljavajuće egzistencije" (Marsilije Padovanski), Balkanom se raširio pretpolitički iracionalizam - vjera u "eshatološki" cilj povijesti. Pod pritiskom prošlosti, iz ruku izmiču i sadašnjost i budućnost.

Polje raskola Nakon svega što je preko njega protutnjalo, današnja slika Balkana neodoljivo podsjeća na sliku groblja automobila. Podjele - nekadašnje i današnje - iza sebe ostavljaju slijepe rukavce prošlosti, pod čijom se žabokrečinom talože virusi "retrospektivnih mržnji" (Henri Pirenne). Ovdje su se, duž "skadarskog meridijana", podijelili Istočno i Zapadno rimsko carstvo, Bizant i Franačka, istočno i zapadno kršćanstvo, na Balkanu su ratovali i ratuju Istok i Zapad, najčešće pod vjerskim zastavama katoličanstva, pravoslavlja i islama. Kada su imperije srušene i preselile se u povijest, ostali su Balkanci sa davno raspoređenim simpatijama, da kao "advokati" prošlosti nastave prastare imperijalne okršaje. Temeljno obilježeni Istokom, ali definitivno bez mogućnosti da mu do kraja pripadnu, Balkanci su taoci iščašenih paradigmi, onih povijesnih oblika koji se ni uz najveći napor ne mogu udjenuti ni u jednu vladajuću "dogmu".

Homo balcanicus je gorljivi "izvršitelj zahtjeva svoje konfesije" (fra Mile Babić).

U tome je sadržan njegov etički, politički i ekonomski stav, njegov bazični identitet. Ne mora nigdje ići da bi našao neprijatelja, on je tu, na dohvat ruke, prečesto u horizontu pogleda. Nadahnut kolektivnom memorijom u čijem su kodu ugrađene drevne crkveno-političke podjele i apokrifne pripovijesti, on će bez puno razmišljanja poći u smrt vojujući za propala carstva, za muzeje mrtvih pojmova. Između Istoka i Zapada, između nepomirljivih principa, on traje kao olupina događaja velike historije čiji su kreatori stotinama i hiljadama kilometara daleko. On je živi artefakt asimetričnih ambicija, razlomak koji više služi za nove podjele nego za množenje i sabiranje. U svim varijantama bio je i ostao pripadnik izvanhistorijskog naroda prostora. Njegova se "životna sudbina... kao celine uopšte, i sastojala iz neprekidne borbe za taj prelaz iz 'naroda prostora' u narod vremena. Ta borba traje u stvari i danas" (Vladimir Dvorniković).

S nama Balkancima stvari stoje tako i nema razloga za teferič, a šta je s Europom? I šta je Europa? Šta je europska politika, ili akcenat treba staviti na europske politike? Sudeći po tekstu Visokog predstavnika za BiH, gospodina Wolfganga Petritscha, objavljenom u The New York Timesu 28. IV. 2001., u kojem kaže da je "vodeća uloga Amerike nužna jer su Europljani podijeljeni", akcenat je ipak na politikama. Podnoseći u znak protesta protiv nedjelotvornosti zapadne politike ostavku na položaj saveznog ministra u vladi Njemačke, upozorio je 1993. Christian Schwartz Schilling: "Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit će najteže opterećenje Europe, koje je stvoreno našom krivicom, i bit će predano 21. stoljeću kao hipoteka."

Dvostruka sudbina Kako god Europu definirali, a okušali su se mnogi, politički partikularizam koji je u stopu prati nakon raspada Zapadnog rimskog carstva 476. ostaje njezinom konstantom. Već stoljećima u "bezbrojnim europskim bitkama za moć" (Josef H. Ludin) prelamaju se preko Balkana njezine unutrašnje kontradikcije, aporije i kolonijalne razmirice, čiji prapočeci sežu u daleku povijest crkveno-političkih raskola. Da li će, prije nego ga dubinski europeizira (= institucionalizira) Europa priznati političko očinstvo Balkanu? Da se i "najčistiji ideali moraju prilagoditi zahtjevima suvremenog života" (Roberto Lopez), tu nam je lekciju povijest odavno održala, ali koji su europski ideali?

Objašnjavajući U što vjeruje Zapad?, Karl Raimund Popper još je 1958. tvrdio: "Vjerujemo u demokraciju kao u jedini oblik vladavine koji je spojiv s političkom opozicijom i zato s političkom slobodom."

"Samo je Zapad" - piše Josef H. Ludin - "njegovao apstraktnu ideju drugoga. Taj drugi nije bio samo konkretni gost, nego se razvila ideja drugoga kao tuđinca općenito. Na taj su način Europljani bili u stanju i u vremenima kolonijalizma baviti se drugom kulturom, preuzimati njezine ideje i tvorevine i usvajati ih... Zaista se nijedna civilizacija nije toliko približila principu zbiljnosti kao zapadnjačka - usprkos svim svojim ponovljenim padovima... Stvarna veličina na kojoj je zapadnjačka kultura podigla svoju slavu jest individuum, koji se odvaja od kolektiva i izabire slobodu vlastitog samoodređenja."

Ovome nasuprot, o vratu je zapadnoeuropskim duhovnim dostignućima obješen "mlinski kamen" političke autarkije. Tako Europu vidimo s Balkana, s te nesuđene Europe, konfesionalno zakrvljene kakvom je do jučer i sama bila. Nigdje tako slikovito kao na Balkanu ne ogleda se njezina "dvostruka sudbina" - "drama nastajuće Europe" (Fernand Braudel).

Unatoč svim ponovljenim pokušajima samoubojstva, Europa je ipak prešla kritični dio puta: "Od sloboda k slobodi, to je formula koja rasvjetljava povijest Europe u jednome od njenih temeljnih smjerova" (Fernand Braudel). Rođeno tako što je uvijek iznova sve bilo dovođeno pod znak pitanja, ne pristajući na "vječna" rješenja, stvoreno je europsko mišljenje - sustav vrijednosti sposoban da odgovori svim razvojnim problemima, najnevjerojatnijim iznenađenjima. Na ovom tragu - unutar geografije, povijesti i ideologije - ocrtava se granica između Europe i Balkana. Nužan je povratak na točku razdvajanja europskog i balkanskog iskustva, radi uspostave kontrole nad sadašnjom poviješću, radi razumijevanja njezina dubinskog smisla.

Dok je na put vlastite emancipacije od Crkve i države - na put "sekularnog, nereligiozno motiviranog individualiziranja", oslobođen "apologetike i izložen avanturi mišljenja" (Josef H. Ludin) - europski intelektualac krenuo još u okrilju prvih univerziteta u XII./XIII. stoljeću, balkanska inteligencija - u procjepu između "tradicije i politike" (Srećko M. Džaja) - prečesto se javljala i javlja u ulozi njihova glasnogovornika. Argumenti matematike neumoljivi su: dok europski univerziteti obilježavaju pet-šest i više stoljeća postojanja, sarajevski univerzitet slavi 50. godišnjicu.

Argumenti matematike neumoljivi su: dok europski univerziteti obilježavaju pet-šest i više stoljeća postojanja, sarajevski univerzitet slavi 50. godišnjicu

Balkanu nedostaje europski odnjegovana politička i duhovna aristokracija, nedostaje europska institucija kao "garancija za zaštitu predmeta i znanja", "kao depersonaliziranje oblika međuljudskog saobraćaja i njihovo juridičko apstrahiranje" (Josef H. Ludin). Dok su makijavelijanske ambicije europskog političara još sredinom XIX. st. trajno limitirane brojem glasačkih listića - ti limiti stalno jačaju mehanizmima javnoga mnijenja - balkanski političar - porijekla često obilježenog "čamotinjom/siromaštva" (Vladimir Dvorniković), još češće sumnjivih moralnih kvaliteta - uspješno se služi etno-nacionalnom demagogijom koja je i u vrijeme rustikalnog parlamentarizma na prijelazu iz XIX. u XX. st. ostala njegovim rekvizitom manipulacije masom. Balkanu ne treba iznuđena, nego slobodna država, u kojoj suveren ne prisvaja njezinu, nego ona njegovu volju. Pred Balkanom je europski put: prelazak iz staleško-hijerarhijskih u funkcionalne strukture.

Poput europskih politika, i europski su identiteti skup jakih osobnosti teško svodivih pod zajednički imenitelj. Ni jedna ideja - crkvena ili politička - stoljećima nije uspjela smiriti strasti europskih individualnosti. Poslije Drugog svjetskog rata na ruševinama se startovalo s izgradnjom zajedničkih ekonomskih institucija. Problemi koji prate uspostavu Europske unije samo su najmanifestantniji izraz suprotstavljenih interesa i različitih gledanja na prošlost i budućnost. Kao ni Europa, Balkan ne može stvoriti "jednu povijest". U krajnjem slučaju, riječ može biti samo o njihovu objedinjavanju, o sintezi. Odnos Europe i Balkana ne može se postaviti kao odnos američkog Sjevera i Juga, ta se dihotomija ne može razriješiti klasičnom matricom pobjednika i pobijeđenih. U Amsterdamu harmonično živi 145 nacionalnosti, na Balkanu ih je neusporedivo manje ali proizvode svjetska žarišta. Harmonizacija mora krenuti od legislativnih rješenja, od nove međunarodne konferencije o Balkanu, gdje će za pregovarački stol sjesti Istok i Zapad. Nismo daleko odmakli od Berlinskog kongresa! Balkan ostaje "arhimedovski punkt" (Georg Stadtmüller) i - htjela to ona ili ne - trajna zadaća Europe. Na Balkanu - ako i jeste zahtjevna - čeka Europu njezina velika šansa.

Politika recenzije Možda paradoksalno, ali ništa manje istinito, uočljiva je komplementarnost europske i balkanske sudbine. Federalizam - "to jest jedinstvo u razlikama, jedinstvo čak možda zbog samog očuvanja razlika" - što ga "protiv Europe Država-Nacija" zagovara Denis de Rougemont, formula je koja rješava i balkanski "gordijev čvor". Tako bi šansu dobila Balkanska Europa.

Eduard Čalić - svjedok XX. stoljeća - devedesetogodišnjak sa elanom mladića, čije fascinantno iskustvo stečeno po europskim političkim kabinetima i nacističkim konclogorima predstavlja Danko Plevnik u formi interviewa, upozorava da se sve ključne odluke koje se tiču naših života donose isključivo u politici. I najbolje, najsuvislije ideje, "recenzirat" će političari.

Preobražaji i prilagođavanja razvojnih mogućnosti, planski provedene investicije i duhovne transformacije, ukrštanje vidika i silnica zasnovani etično i racionalno uz aktiviranje najboljih povijesnih iskustava ponudili bi nove razloge za nove pokušaje. Usprkos svemu - ili možda: baš zato - ima ovdje izvornih životnih energija kojima za konstruktivnu artikulaciju - za izmirenje zavičajnog, nacionalnog i univerzalnog - nedostaje "samo" europski pravni okvir.

Upravo u Balkancima, "jedinim 'primitivcima' Europe", pronalazi Emil Cioran novi poticaj za Europu: "Pa, ipak, ako jugoistočna Europa predstavlja samo nešto užasno, zašto kada odemo iz nje i uputimo se prema ovom kraju svijeta (prema Zapadu, D. L.), osjećamo kao da padamo - to je padanje, doduše, divno, u prazan prostor?"

Arhiva Dani
212