očetkom prošle sedmice u Banjoj Luci je položen kamen temeljac
za obnovu srušene džamije Ferhadije. Nakon što je prva ceremonija
polaganja temeljnog kamena sedmog maja spriječena primitivnim
nasiljem i divljanjem, ovaj drugi pokušaj bio je nešto uspješniji.
Kamen je položen uz prisustvo snažnih policijskih snaga. Ali,
unatoč poduzetim mjerama sigurnosti, više tisuća lokalnih
Srba okupilo se u središtu Banje Luke uzvikujući pogrde i
prosvjedujući protiv obnove džamije. Oni su na policajce bacali
kamenje, a na nekoliko mjesta pokušavali su probiti policijske
blokade. Nešto oko 12 sati izgrednici su postali veoma nasilni
pa je lokalna policija bila prisiljena uporabiti vodene topove
i na taj način spriječiti prosvjednike da prodru do mjesta
na kojemu se održavala ceremonija početka obnove Ferhadije.
Kamen je, dakle, ipak položen,
domaći demagozi dobili su ponovo garancije da su "kooperativni",
a stranci otišli na planirane godišnje odmore, vjerujući da
su napravili "krupan korak u reintegraciji" i.t.d.
Sva ova tragikomedija oko Ferhadije pred čovjeka postavlja
nekoliko grotesknih pitanja: Kako će se graditi ova džamija?
Hoće li živote inženjera i građevinaca dan i noć morati čuvati
jake policijske snage tokom njene izgradnje? Kad se džamija
izgradi, tko garantira da opet za svega nekoliko trenutaka
u okrilju noći neće biti sravnjena sa zemljom? I na koncu,
koja je njezina praktična svrha, kad islamskih vjernika u
Banjoj Luci i okolici gotovo više da i nema?
Miris
nedođije Možemo sad jedan traktat o principima i simbolici
tri dana i svi ćemo tu biti u pravu. Naravno da džamiju treba
obnoviti, ali je red poteza, čini se, ipak malo pobrkan. Zar
ne bi bolje bilo u prvoj fazi reintegracije države "provoditi"
povratak ljudi, a kad se ljudi vrate, džamija će doći sama
od sebe. Kroz krajolik općega laganja izranjaju strašne činjenice
da se za cijelu prošlu godinu, koja je bila patetično imenovana
"godinom povratka", u Republiku Srpsku vratilo svega
165 (slovima: sto šezdeset pet) familija. Tko priječi povratak
tih ljudi? Ostaci fašističkih snaga koji još uvijek imaju
upliva u vlastima, ove tužne ceremonije kamena temeljaca koriste
kako bi i dalje od vlastitog naroda pravili bauk i strašili
ljude da se ne vraćaju na svoje.
 Međutim,
obnovljeni diskurs rasističke netrpeljivosti, koji se instalira
u opustošenom horizontu naše gotovo uništene države, danas
ima potpuno drugačiji kvantitativni karakter od onog prije
deset godina. Uvehlo je danas ono "cvjetanje mase",
kako bi to rekao Canetti, u kome su svi priželjkivali
nekakvo sravnjivanje računa. Danas, kad je došlo vrijeme podvlačenja
crte, taj razbojnički hazarderski račun više se nikome ne
da čitati. Želi se što prije zaboraviti pijanka i lumperaj
u kojima je sve prokockano.
Kad je Karadžić,
prije desetak godina, opijen mirisom ljudske krvi i paleži,
urlikao: Mi ne možemo živjeti zajedno! taj urlik je značio:
pobit ćemo vas i protjerati sve i na vašim humkama zaorati
plodno polje srpstva. Ali, od te pobjede nije bilo ništa.
Umjesto misira srpstva on je od svoje zemlje napravio ruinu-nedođiju,
a od svojih nesretnih sunarodnjaka prosjake i izbjeglice.
I sad kad je došlo podvlačenje crte - umjesto na nekakvu srpskom
epskom olimpu, on će završiti na istom mjestu gdje su završili
i drugi narodni neprijatelji - Pavelić, Mihailović,
Artuković, s tom razlikom što njemu neće presuđivati
nikakva "antisrpska koalicija", nego Sud Ujedinjenih
naroda. Račun je toliko odvratan da je teško o njemu i misliti,
a kamoli ga potpisati.
Zato treba skupiti grupu
nezadovoljnika (po svoj prilici, izbjeglica), pustiti desetak
kriminalaca i debilnih tipova da malo arlauču i prijete, kako
bi se i dalje stvarala iluzija "nemogućnosti obnove zajedništva".
A što znači obnova zajedništva?
Pa u prvom redu, povratak opljačkanog, iseljenje iz tuđeg.
I, bogme, polaganje računa. Misija međunarodne zajednice neće
moći biti vjerodostojna dok se ne pohapse Karadžić
i Mladić, a budući da su oni još na slobodi, njihove
pristaše gaje nadu da će dobiti na političkom faktoru zvanom
vrijeme. "Mi ćemo pričati za, a radit ćemo protiv,
podržavat ćemo dozirani kaos kako bi se zadržao status quo
i pomiješali uzroci i posljedice", razmišljaju s
pravom lokalni harambaše, suočeni s totalnim idiotizmom "na
terenu", i ne pada im pamet podvlačenje crte. Jer kad
Bosna i Hercegovina bude pravna država (a jednom će i to doći,
ne mora baš u ponedjeljak), pola će njih morati tražiti hitni
azil u Južnoj Americi. Ovako, može im se: stalno protiv, stalno
kriminalno, stalno "uz volju naroda".
Ne bježe banjalučki Srbi
od muslimana, nego od vlastitih nedjela koja su u "ime
svetih ciljeva" nad njima učinili. Povratak prognanih
danas je atak na nečistu savjest, podsjećanje na zločin kojega
bi najlakše bilo zaboraviti. A to da li se može živjeti zajedno,
danas dolazi u pitanje mnogo manje nego što je ikad dolazilo.
Jer, ako ćemo u Evropu (a moramo), moramo se naučiti živjeti
u svijetu reda, zakona, svijetu u komu je najveća svetinja
privatna svojina i koji ne poznaje državnih granica. Pa zašto
smo se onda borili?
Zagrljaj
krvi Isto kao Jevreji i Nijemci, i Srbi i Bošnjaci
su danas povezani strašnim zagrljajem genocida. O ovome sam
problemu nedavno razgovarao sa svojim mladim sarajevskim prijateljima,
koji su mi rekli: Treba malo sačekati. Najbolji film o Srebrenici
snimit će Srbi. I ta misao sigurno nije bez vraga, jer Nijemci
su sami napisali najstrašnije istine o Jevrejima, snimili
najbolje filmove o njihovu istrebljenju, podignuli bezbrojne
sinagoge koje su njihovi očevi srušili. Čim se Srbija malo
demokratizira, vjerojatno će sama predložiti izgradnju Ferhadije.
To će učiniti, pisao je nedavno Željko Cvijanović u
ovom listu, ponajprije zbog sebe same. U Bosni su još na vlasti
ljudi koji su rušili, a tražiti od njih da se naprasno preobrate
u graditelje, nije nimalo politički pronicljivo.
Dakle, red prioriteta je
pobrkan. Međunarodna zajednica mora prvo pohapsiti ratne zločince
(neshvatljivo je da oni nisu spremni uhvatiti Karadžića i
Mladića, ni pet godina nakon rata!) i suočiti narod sa istinom
o njihovim strašnim zlodjelima. (Tu strašnu istinu svaki dan
otkrivaju brojni viktimolozi po šumama i gorama naše zemlje
ponosne.) Potom inzistirati na povratu nasilno oduzete imovine
i na povratku ljudi. Demokracija će pomesti ove lokalne moćnike
u trenutku kad ona bude i minimalno moguća. Čim je hrvatska
zakoračila na put demokracije, smijenivši na izborima Tuđmanovu
diktaturu, Jelavić i kompanija su u zboru počeli pjevati:
Jao! Jer zašto porušiše tolike džamije kad im Mesić
poručuje da svoju sudbinu moraju rješavati u Sarajevu? Isto
će se dogoditi s vrhuškom u Republici Srpskoj kad počne u
Srbiji demokratski proces. Popustljivost prema protagonistima
ratnih svinjarija koju danas iskazuju i Račan i Koštunica,
taj proces demokracije može usporiti, ali ne i zaustaviti.
Pet godina nakon rata treba
podvući crtu i suočiti narodne vođe s činjenicama: što su
oni uradili prvenstveno svome vlastitom narodu, gurajući ga
u rat s drugima. Nakon toga moći će se krenuti s novim državnim
i narodnim ugovorom i obnova Ferhadije ili Starog mosta bit
će tek stvar koja se podrazumijeva.
Arhiva Dani
212
|
