DANI: Gospodine Kadiću, kako je došlo do ideje o organiziranju tribina na kojima se razgovara sa rediteljima i šta je, zapravo, njihov cilj?

KADIĆ: Koncem lanjske godine Kinoteka je organizovala filmsku i video radionicu, koju je pohađalo negdje oko šesnaest polaznika, i tada sam vidio da su ti mladi ljudi veoma željni da saznaju što više o filmu, pa mogu reći da je interes za te radionice bio povod da organizujem i filmsku tribinu. Sav taj materijal sa tribina, što je za sada sedam razgovora sa sedam autora, jednog dana imam namjeru objaviti kao brošuru u Kinoteci, tako da će svim zainteresovanim koji nisu bili prisutni tih ponedjeljaka ovi filmski portreti biti dostupni. Svaki autor, filmski redatelj, ima šta da kaže, a i naš čovjek više nema snage da čita eseje o filmu, nema snage da čita kritike o filmu, i jedino što mu ostaje jeste da čita ono što se zove razgovori sa redateljem. U Sarajevu svakako ima jako malo literature o filmu, tako da razgovori ovih živućih filmskih redatelja mogu biti interesantno štivo, i iz tog razloga je nastala ta filmska tribina koja sa filmskom radionicom mladima može pružiti stanovita saznanja.

DANI: Pored prikazivačke i arhivarske djelatnosti, Kinoteka treba da ima i obrazovnu ulogu. Kao jedna od bitnijih kulturnih institucija, zaživjela je, recimo, u Sloveniji...

KADIĆ: To što si rekao da se dešava u Sloveniji, vjerovatno se dešava i u drugim zemljama gdje je tretman kinoteke na nekom nivou, a ne kao što je ovdje. Niti jedan ministar obrazovanja nije ušao u Kinoteku, prema tome, meni nije jasno kako će on dati marku za Kinoteku ako ne zna šta je Kinoteka, i onda je sasvim logično da je tek neka treća aktivnost u Kinoteci ta obrazovno-istraživačka. U okviru nje mi ipak nastojimo, a to se već od '98. godine dešava tri puta, organizovati male škole filma. Mi smo stvarno, barem jedanput godišnje, onoj populaciji koja je u srednjoj školi pokušali približiti film, naučiti ih da gledaju, a ne samo da rade film, bez obzira šta oni sutra studirali. Oni koji su bili u prošloj radionici, u jednom upitniku su odgovarali na pitanje koje je glasilo šta očekuju od ovoga. Njih šesnaest, koliko je pohađalo radionicu, imalo je namjeru da ove godine možda upiše ASU, e sad, koliko je njima ova Kinoteka kroz tu radionicu pružila, to oni sami znaju.

DANI: Šta je sa Festivalom amaterskog filma?

KADIĆ: Festival amaterskog filma je organizovan dvije godine zaredom u Kinoteci, i čini mi se da je zadnji bio trideset deveti po redu. Onda sam dao inicijativu da taj festival više nema naziv neprofesionalnog-amaterskog, nego da treba da bude festival nekonvencionalnog filma, ili tako nešto, i da se unutar njega prikažu radovi i profesionalaca i amatera i da taj festival bude inicijator festivala koji će kasnije prerasti u Festival kratkometražnog filma. Opšte je poznato da je BiH prije svega prepoznatljiva po sarajevskoj školi dokumentarnog filma, znači svi režiseri koji su na neki način postali veliki autori su prije toga radili kratke, dokumentarne filmove, koji su čak za mnoge bili veći od njihovih kasnijih igranih filmova. Okupili smo inicijativni odbor koji je pokušao da napravi kategoriju festivala sa namjerom da to ide iduće godine, jer uvijek kad nešto hoćeš, jedna ti godina prođe u koncipiranju. Međutim, kad su ljudi sve sabrali, to je otprilike došlo do cifre od nekih 60.000 maraka i, normalno, pošto nije bilo sredstava, taj festival se ugasio. Da tragedija bude još veća, kino-amaterski pokret je vodio čovjek koji je bio sekretar Kino-saveza i on je sad teško bolestan. Jednostavno, kad jedan čovjek koji vrijedi nešto vodi i kad ode, ne mislim da je umro, ali ode maltene fizički sa tog mjesta a nema zamjene, onda malo šta više funkcioniše - on se zove Teufik Bušatlić. Zamislite da jedan saobraćajac na nekom raskršću doživi infarkt, i sad šta bude, bude kolaps, ali taj kolaps u saobraćaju kratko traje jer neko uskoči, ali kad je u pitanju kultura, teško se nalaze zamjene.

DANI: Kakav je uopće status Kinoteke?

KADIĆ: Vidite kako propada velika zgrada Zemaljskog muzeja, možete misliti kako propada ova mala zgrada. Ne mislim sad da bi prvo trebalo zakrpiti malo pa veliko, ali lista prioriteta mora postojati. Autor koji napravi film, kao što je Aida Begić, koji je prošao na neki način u Cannesu, sad automatski zahtijeva, po nekoj svojoj logici uspjeha, da je neko sa novcem prati u sljedećem projektu. Dok Aida Begić radi drugi projekat, taj njen prvi projekat, to sam već rekao, košta toliko da bi se mogao adaptirati jedan zid Kinoteke ako ništa drugo. Prema tome, ne postoji filmska politika koja će reći da vidimo šta nam je primarno, ne možete vi sad organizovati školu koja nema krova i prvo učenicima nabaviti tablu i da sjede, a to što će umjesto krova držati kišobrane, to nikoga ne interesuje. Ako se govori o kinematografiji, onda prije svega treba osposobiti jednu instituciju gdje bi jedna kopija filma Aide Begić, i svih drugih autora, trebala da bude pohranjena. U Švedskoj sam razgovarao sa ljudima iz švedske kinoteke i pitao sam ih ima li tamo zakon koji obavezuje autore da kopiju filma pohrane u Kinoteci. Oni su rekli ne, ali je svaki svoj film Bergman lično donio u Kinoteku i rekao: evo, čuvajte mi ovo što sam napravio.

DANI: U Kinoteci vidimo nekih tridesetak plakata bosanskohercegovačkih filmova. Da li su sačuvane kopije ovih filmova kao što su sačuvani plakati?

KADIĆ: Pa ni svi plakati nisu sačuvani, a kamoli filmovi. Film Remake, koji trenutno radi Dino Mustafić stoti je bh. film po redu, a mi od tih sto filmova imamo trideset kopija, i to, normalno, onih kopija prvih filmova koje je nekad uspio da sačuva Arhiv BiH, što nam je poslije i ustupio.

DANI: Znači li to da se više nikako ne mogu pogledati svi filmovi koji su nastali u BiH?

KADIĆ: Da. Kinoteka sad ne samo da nema negative nego ni one kopije koje se prikazuju. I jedna Hrvatska ima neke materijale samo na videu, mi čak nemamo ni to. Pored toga, Kinoteka je u delikatnoj situaciji iz još jednog razloga. Sad paralelno sa Kinotekom postoji još jedan drugi arhiv, to je Sutjeska film. Prije dvije godina Kanton njima daje dvadeset-trideset hiljada maraka da zakrpe svoj prostor da bi imali gdje čuvati kopije, mada ovo ovdje ima status kinoteke, tako da imamo neriješene odnose i sa njima i sa Forumom, sa kojim inače odlično sarađujemo, ali nam nisu dostavili nijednu kopiju od deset filmova koje su producirali od osamdesete.

DANI: Imaju li makar oni?

KADIĆ: Navodno nešto imaju, ali ne znaju gdje je. Kao, vade se da imaju samo jednu, a ako imaš jednu, onda nisi dužan da je daš Kinoteci, a ako imaš dvije, dužan si. Otkud znam da li neko ima jednu ili dvije?

DANI: Je li tačno da filmove koji nam fale ovdje ima Jugoslovenska kinoteka u Beogradu i da nije nikakav problem dobiti od njih te kopije?

KADIĆ: Kod njih su negativi i dosad je bilo bolje da budu tamo nego da su ovdje jer ovdje nema uslova za čuvanje negativa. Pozitiv može da bude i ovdje jer pozitiv se može čuvati i u frižideru. Kad sam bio u Beogradu, rekli su mi: možda ćete dobiti to jednog dana, ali ćemo vam naplatiti tih deset godina čuvanja. Mislim da svaka kopija koja postoji u Beogradu postoji i u Parizu i onda je tamo mnogo lakše doći do njih.

DANI: Da li bi neki drugi prostor u gradu - bilo je riječi o prostoru unutar bivše Kasarne Maršal Tito u sklopu Univerzitetskog centra - odgovarao Kinoteci BiH?

KADIĆ: Ja znam da taj projekat postoji, on je čak otišao na neku donatorsku konferenciju, ali je pitanje šta je prošlo od toga. Jedna zgrada je trebalo da se prilagodi studentima Akademije scenskih umjetnosti i Kinoteci. Zbir ovih institucija je sjajan potez, jer student koji, recimo, na spratu uči režiju, siđe u prizemlje i pogleda film. Ali, ima nešto drugo: obišao sam nekih desetak kinoteka u svijetu i one su sve u centru grada i još je interesantnije da su one sve u podrumima. Zašto? Pa vjerovatno zato što je i prvi film nastao u jednom podrumu, prvi film je prikazan u Parizu u okviru jedne podrumske sale koja je više služila kao kafana. Tako da se bojim da bi u slučaju njenog dislociranja možda studenti posjećivali Kinoteku, ali građanstvo ne bi. Drugim riječima, za Kinoteku bi bilo najbolje da ostane gdje jeste. Ona ima sasvim dovoljno čak i arhivskog prostora, samo da se on adaptira i bude uslovan za čuvanje filmova. Kad su Slovenci jedanput došli ovdje i vidjeli ovu malu salu gdje mi prikazujemo filmove, oni su rekli da ovo još u Evropi nisu vidjeli. To što nema publike u Kinoteci nije minus Kinoteci, nego minus filmskoj kulturi u Sarajevu. Zbir gledalaca '98. godine je ovdje bio negdje oko 480. Nije sada pitanje uslovnosti ili neuslovnosti Kinoteke: čovjek ako voli film, on će obući kabanicu i čizme ako misli da je ovdje vlažno i ako misli da kaplje, ali će film pogledati. Pitanje je postoji li zainteresovanost, a druga stvar je svrha i cilj Kinoteke. Kinoteka ne može da organizuje tu jednu filmsku radionicu.

Ja sam sad poslao cifru ministru Gradimiru Gojeru: ona glasi 20.000 maraka, to znači da nam treba kamera, koju smo do sada posuđivali, da nam treba dodatak za montažu koji djelimično posjedujemo, da nam treba da platimo honorare predavačima. Normalno da nemam odgovora i pitanje je da li će ga uopšte biti. Kad jedna kulturna politika bude toliko jaka i toliko razumna da i onom najmanjem mišu da zrno koliko može da pojede, onda se može govoriti o postojanju neke kinematografije. Jučer je bio termin kada je trebala krenuti nova, ljetna filmska radionica sa novim kandidatima, ali pošto za nju sada nema novca, vjerovatno će ponovno biti zimska.

Arhiva Dani
212