a kraju će se dogoditi i to: Slobodan Milošević ide u Haag, i to najkasnije do 17. jula. Doduše, stvari stoje da se tamo neće naći zbog ratnih zločina, nego zbog donatorske konferencije za SR Jugoslaviju, zakazane za petak, kada će se ovaj broj Dana pojaviti na kioscima. Na konferenciji u Bruxellesu Beograd očekuje 1,2 milijarde dolara, naravno, uz uslov da omogući da i Carla Del Ponte sa jednakim entuzijazmom očekuje Miloševića.

Objašnjenje da je riječ o jednom od najskupljih novčanih transfera u istoriji, dvadesetak puta većem nego što Real nudi Zinedinu Zidaneu, koliko god aktuelno, nije, međutim, dovoljno, iako će vam ga pred isključenom kamerom, šireći ruke, ponoviti svaki zabrinuti dosovac ("Ili on ili mi", Miroljub Labus, savezni vicepremijer).

Sa druge strane, kad se kamere upale, stvar bez merkantilne tenzije djeluje mnogo principijelnije ("Naša zemlja treba da ispunjava sve obaveze povezane sa njenim članstvom u UN-u", Zoran Đinđić, premijer Srbije).

Prodaja kamena u bubregu Stvar je, međutim, dosta suptilnija iako se ni tu pravda ne pojavljuje čak ni u jednoj od epizodnih uloga. Milošević ide u Haag jer se nad Srbijom nekoliko zvijezda po prvi put za desetak godina našlo u istoj liniji. Prvo, stranci su odlučili da njegovim odlaskom konačno završe svoje, najblaže rečeno, dosta sumnjivo učešće u balkanskim ratovima, gdje će im nirnberška klupa za Miloševića proizvesti na izlazu i pravnu i moralnu poziciju jednog Theodora Roosevelta.

Srpskoj vlasti Milošević u Haagu znači mnogo više od 1,2 milijarde šuški: za gotovo tri mjeseca, koliko u zatvoru drži čovjeka koji je zapalio vlastitu i nekoliko susjednih kuća, ta ista vlast je svojom nekompetencijom učinila sve da kod najvećih Miloševićevih mrzitelja pobudi i nešto ljudskih osjećanja prema njemu. Nijednog konkretnog dokaza, nijednog svjedoka protiv njega, ničega što bi ličilo na sklapanje ozbiljne optužnice sem gomile orkestriranih jeftinih insinuacija po gomili dosovskih medija, sve je to samo ličilo na jedno tmurno razvlačenje i politički sud. I sve to za čovjeka u čiju nevinost se na svijetu ne kladi niko sem nešto domaćih zaludnika, koji još vjeruju da je njihov idol iza rešetaka zato što je onako efektno pobijedio NATO.

Milošević u zatvoru bio je strašan tromjesečni teret srpskom pravosuđu, kome 1,2 milijarde u zamjenu za Slobu dođe kao da su ludim strancima prodali kamen u bubregu po tržišnoj cijeni dijamanta.

Milošević u Haagu čist je dobitak i za njegovu partiju, koja je deset godina vladala na kultu žrtve čitavog jednog naroda neprestano proizvodeći nove žrtve (tek da preživjeli osvježe sjećanje). Sada, kada više ne mogu sa narodom, biće im dovoljan i kult žrtve svog predsjednika, koga u ime svih njih (nas) razapinju na krst u Haagu, a on se sve sprema da treći dan vaskrsne, pojavi se pred njima i kaže: Zdravo, drugovi.

Mačak i teleća glava Zadovoljna je, treba li reći, i Carla Del Ponte, koja je milionima djevojčica širom svijeta odaslala poruku da, ako žele da postanu slavne, ne treba da snime CD ni da se udaju za Donalda Trumpa. Biće dovoljno da upišu pravo.

Na kraju, iako se on u to ne bi kladio, u Haagu je najbolje i za samog Miloševića: nije on format priče za Vladana Batića (srpskog ministra pravosuđa) i njegove sudije, kojima će ostati da sude džeparošima i kokošarima, već za Del Ponte, koja je, da bi vidjela Miloševića, uložila više nego što je Batić ikada uložio i u šta. Sloba je, ipak, svjetska priča, iako na izdisaju, a Batić je imao tri lijepa mjeseca da sa svojim sudijama pokaže da je beogradska Palata pravde svijet, i nije mu uspjelo.

Onako kako je išlo sa skupljanjem dokaza protiv Miloševića, tako je išlo i sa pravljenjem haškog zakona za njegov i transfer ostalih 15 optuženika, koji bi trebalo Srbiji da omoguće da ovu zimu dočeka sa nešto upaljenih sijalica. Naime, prvo je trebalo da bude promijenjen savezni Ustav; kad se vidjelo da to neće ići, ideja je do prije dvije nedjelje bila da se u saveznoj skupštini provuče zakon o saradnji sa Haagom. Kad su u Socijalističkoj narodnoj partiji, glavnoj projugoslovenskoj sili u Crnoj Gori, javili Beogradu da im je Jugoslavija draga, ali da im je rušenje Mila Đukanovića sa vlasti kod kuće draže i da zato neće glasati za Haag, ostalo je da okrnjena (bez Crnogoraca) savezna vlada donese vrlo sumnjivu podzakonsku uredbu i da, ako uredbu Ustavni sud odbaci, izručenje provuče kroz, recimo, odluku Kolegijuma MUP-a ili zaključak Udruženja deviznih štediša.

"Ukoliko Savezni ustavni sud proglasi neustavnom Uredbu o saradnji sa Haagom, primijenićemo Statut Tribunala", Đindić je, na kraju, svojim manirom tipa koji za sve ima tri rješenja, samo ga ne treba ljutiti, obavijestio javnost da nema razloga za paniku. I, naravno, nikoga nije bilo, nijednih novina, nijedne televizije, nijednog novinara na konferenciji za štampu da ga pita: pa kog ste onda đavola sve vrijeme mlatli okolo, zar vi sami niste prije neki mjesec, kad su vas iz Haaga opominjali da je Statut dovoljan, pričali kako to sve treba dobro organizovati, promjenom Ustava, zakonima, geografskim mapama, voznim kartama, suvim dnevnim obrocima…

Karadžić i Mladić na spisku Ukoliko Ustavni sud ne bude uhvaćen u pokušaju pobune i ukoliko se Đinđić ne pozove na Statut Tribunala, Milošević će u Haag da ode najkasnije 23. dana od 25. juna, kada je savezni ministar pravde Momčilo Grubač poslao zahtjev beogradskom Okružnom sudu da pokrene proceduru izručenja. Miloševićevi advokati imaju osam dana da se protiv toga žale i vjerovatno će za svog klijenta učiniti najviše što mogu ako se budu žalili tek osmog dana. Potom će i žalba biti odbijena, pa će se žaliti Vrhovnom sudu, koji ima 15 dana da odluči kojeg će od njih da odbije žalbu i čekira Miloševićevu kartu. Izgleda prilično prosto.

Odmah iza Miloševića put Haaga krenuće general Mile Mrkšić, pukovnik Veselin Šljivančanin i kapetan Miroslav Radić, trojica oficira nekadašnje JNA, optuženi za zločine u Vukovaru 1991. godine, za koje je postupak pred Okružnim sudom pokrenut u utorak. Pored "vukovarske trojke", Haag još traži četvoricu Miloševićevih funkcionera Nikolu Šainovića, Vlajka Stojiljkovića, generala Dragoljuba Ojdanića i Milana Milutinovića, sasvim slučajno, još uvijek aktuelnog predsjednika Srbije, koji je na tom mjestu preživio peti i ostale oktobre samo zato što Vojislav Koštunica i Đinđić nisu željeli da pokvare međusobnu ravnotežu snaga i uzajamnog straha.

Traže se i četvorica sa zapečaćene optužnice za bombardovanje Dubrovnika 1991. godine. Gotovo izvjesno je da je riječ o četvorici oficira nekadašnje JNA, a još izvjesnije da su dvojica od njih kontraadmiral Milan Zec, nekadašnji načelnik jugoslovenske mornarice, i general Pavle Strugar. Na kraju spiska haških želja su višegradske ubice Milan i Sredoje Lukić te Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Posljednja četvorica bili su razlog zašto je Miroljub Labus govorio o 16 ljudi "koje moramo izručiti", a Momčilo Grubač o 10-12 takvih. Zato što u Beogradu tvrde da oni nisu na teritoriji Srbije. Nije da im u Haagu ne vjeruju, pa će ista imena tražiti i od Banje Luke, kada sljedećeg mjeseca Skupština Republike Srpske progura zakon o saradnji sa Haagom ili kada vlada Mladena Ivanića donese uredbu.

Koliko košta Milošević Naravno, postoji još jedan jak razlog zašto bi Beograd, čak i kada bi pronašao Karadžića i Mladića, njih dvojicu radije poslao Ivaniću nego što bi sa njima bilo šta radio. Zato što je, prema posljednjim anketama, oko polovine građana Srbije za izručenje Miloševića (prema 16 odsto, koliko ih je za to bilo prije tri mjeseca) i što, osim nešto gunđanja u vojsci i policiji, većeg otpora prema tome neće biti.

Zato u Beogradu rezonuju ovako: prvi će ići Milošević, i tu većih problema neće biti. Socijalisti će malo demonstrirati, penzioneri ionako štrajkuju glađu, iako će vijest o izručenju biti za naslovnu stranu. Kada bude odlazila druga grupa, Haag će biti naslov iz crne hronike; kada odu ostali, Haag će biti u rubrici zanimljivosti iz svijeta.

Ali Karadžić i Mladić nisu stigli da se ogade Srbiji, oni bi Haag vratili na prve strane, pa je varijanta da se Đinđić i Koštunica bave njima dvojicom jednaka onoj da na sebi pronosaju Ivanićev i Šarovićev prljavi veš.

Tako je Milošević sa Srbijom došao do kraja, ali Srbija sa njim još nije. Taj duh još će se po srpskom Elsinoru sudarati sa Koštunicom i, posebno, Đinđićem. Razlog nije taj što je, mučenik, otišao u Haag, već kako je otišao. Prvo, nema nikoga u Srbiji ko nije ubijeđen da Milošević putuje iz Srbije samo da bi se na Horgošu mimoišao sa parama koje putuju u Srbiju. U obećanjima najdalje je odmakao Labus, koji kaže da izvoz najskupljeg igrača Srbiji donosi 1,2 milijarde, na rok od tri godine još tri do četiri milijarde, a, uz otpis dvije trećine dugova i reprogramiranje ostatka, na nešto duži rok fantastičnih 38 milijardi, sumu sa kojom bi vrijedilo srušiti Srbiju i napraviti drugu bolju.

Naravno, služba je služba, i Labus zna da velikih para neće biti jer masovnih ulaganja Zapada u Istok, poslije propalog eksperimenta sa Rusijom, takođe neće biti. Srbija će još dugo biti siromašna, proći će vrijeme u kome još neće saznati gdje je njena južna granica. A onda će se neko pitati, je li, zašto mi ono dadosmo Slobu, naravno, ne zbog Slobe koji je otišao, već zbog para koje nisu došle.

Odgovor će biti logičan koliko zakasnio. Milošević je otišao u Haag zato što u Srbiji više nikome nizašta nije trebao, a pare nisu došle zato što im nizašta nije trebala Srbija. Milošević je tako još jednom, iz zatvora, pobijedio Srbiju, koja sama nije mogla da ispriča priču o sebi i svom palom anđelu i zato će sada morati da je sluša iz Haaga. I tu se završava priča: onaj ko nije umio da priča moraće da sluša. Da sluša, dakle.

Crna Gora: bijeg Veselina Vlahovića Batka

Spuževa kućica

Nakon partije basketa, čiji rezultat nije saopćen, oko 16 sati i 30 minuta, bivši omladinski bokserski šampion Veselin Vlahović Batko je, naočigled naoružanih stražara, preskočio pet metara visok zid natkriven bodljikavom žicom i...

Piše: Sead Sadiković

U sjenci rasprave o nedonošenju zakona o saradnji sa Haškim tribunalom u Skupštini SR Jugoslavije, kroz crnogorski medijski prostor lagano je i bezmalo neprimjetno prošaputana vijest o bjekstvu Veselina Vlahovića Batka iz Kazneno popravnog doma u Spužu pored Podgorice. Najažurniji u obavještavanju javnosti o ovom događaju bili su novinari državne televizije koji su u trećem dnevniku, neposredno prije komentara o ispadanju "Budućnosti" iz prve fudbalske lige, obavijestili svoje gledaoce da je Batica, kako od milošte u Crnoj Gori zovu Veselina Vlahovića, koji se "nalazio na izdržavanju kazne od tri i po godine zatvora zbog razbojništva i nasilničkog ponašanja" - pobjegao iz zatvora. Vijest je uslijedila odmah nakon što je gledateljstvo saznalo da je u akciji crnogorskog MUP-a prekinut "lanac šverca drogom", pri čemu je zaplijenjen kilogram heroina vrijednosti od oko 120.000 maraka, a u toj su akciji uhapšene dvije osobe, dok je jedna ostala nedostupna policiji. O Veselinu Vlahoviću i njegovoj prošlosti, osim o "razbojništvu i nasilničkom ponašanju" zbog kojeg je izdržavao kaznu, nije rečeno ništa, tako da je ostalo sakriveno i nejasno da se radi o bjekstvu čovjeka optuženog za najveće ratne zločine. To sasvim sigurno nije urađeno zbog apela koji je uslijedio i u kome se mole oni koji saznaju nešto o bjeguncu da to dojave nadležnim organima. Nije rečeno, a dakako da se podrazumijevalo, ni to da bi bilo još i bolje da onaj ko je eventualno u poziciji da svojeručno uhvati sto dvadeset kilograma teškog Baticu to i uradi. Od tog dnevnika pa narednih dana o bjekstvu Vlahovića na crnogorskoj državnoj televiziji nije se čula niti jedna riječ. A kako je pobjegao Veselin Vlahović Batko, najpoznatiji stanovnik KP doma u Spužu, javila je već sutrašnja dnevna štampa. Nakon partije basketa, čiji rezultat nije saopšten, oko 16 sati i 30 minuta, bivši omladinski bokserski šampion je, naočigled naoružanih stražara, preskočio pet metara visok zid natkriven bodljikavom žicom i "od tada mu se gubi svaki trag". U bjekstvu su mu pomogli, pisale su novine, neki od zatvorenika, a u pritvoru su se nakon toga našla petorica radnika KP doma. Jedan od njih je u izjavi pri istrazi kazao kako nije smio upotrijebiti vatreno oružje da bi spriječio bjekstvo nekoliko metara od njega udaljenog Vlahovića, zbog toga jer je postojala opasnost po živote tih zatvorenika. Pitanje da li je Batko pobjegao da ne bi imao problema sa crnogorskim vlastima u vezi s deklarativnim prihvatanjem međunarodne saradnje pri suđenju za ratne zločine ili, još preciznije, da li su ti problemi na Batkovim nogama preskočili zatvorsku ogradu i odmaglili od crnogorskih vlasti, u javnosti nije postavio niko. Čak je prešućena i sama činjenica da je cnogorsko pravosuđe odbilo da Vlahovića isporuči pravosuđu BiH kako bi mu se sudilo za zlodjela počinjena na Grbavici tokom '92. i '93. godine, o čemu je prije godinu dana pisao podgorički Monitor. Rečeno je, doduše između dva zareza, da je bjegunac optužen za ratne zločine, ali se akcenat iz cijele ove priče stavio na navodne brojne probleme u funkcionisanju zatvorskih organa. Otvorena je rasprava o trgovini drogom u krugu zatvora, o prostituciji, raznim zloupotrebama službenog položaja, političkim opredjeljenjima i propustima uprave KP doma itd. Samo dva dana nakon Vlahovićevog bjekstva, još jedan zatvorenik, Dragoljub Laketić, osuđen zbog ubistva na dvanaest godina zatvora, praktično je potvrdio osnovanost svih tih priča jer je i on uspio da pobjegne iz Spuža. Priču o crnogorskim sudovima i njihovom odnosu prema ratnom zločinu nijedan medij nije ni načeo, i ona je kod ovoliko "prečih stvari" ostala sasvim dezaktuelizovana za crnogorsko javno mnijenje. Crnogorska štampa je nakon ovih bjekstava definitivno imala simpatičnu i laganu temu za raspravu, jer je to bilo treće bjekstvo iz Spuža za samo dvije godine. Lako se može pretpostaviti da je u slučaju Veselina Vlahovića Batka postajalo sve više "vruće" za crnogorsko pravosuđe kako se bližio dan isteka njegove troipogodišnje robije. Jer još u decembru 1999. godine Tužilaštvo u Podgorici, koliko da se ne može reći da se na Batkovom slučaju nije radilo ništa, podnijelo je zahtjev za sprovođenje istrage zbog kršenja međunarodnog prava nad Vlahovićem. U ozbiljno sročenoj optužnici piše da postoje sumnje da je u sarajevskom naselju Grbavica Veselin Vlahović kao pripadnik oružanih formacija "ubijao, mučio i nečovječno postupao sa civilnim stanovništvom, kao i da je silovao, uzimao taoce, kolektivno kažnjavao, protivzakonito zatvarao ljude i pljačkao imovinu". Koliko se daleko odmaklo u istrazi povodom ove optužnice sasvim je nepoznato javnosti, ali se pouzdano zna da je to neuporedivo manje nego što je Batko odmakao od zidina Centralnog zatvora države koju je njen bivši predsjednik Momir Bulatović slikovito nazvao "najljepšim zatvorom na svijetu". Upravo zbog toga, zbog prakse apsolutnog nečinjenja kada su u pitanju zločini koji potpadaju pod kategoriju ratni, teško da se može kazati da je crnogorsko sudstvo imalo prijeku potrebu da se oslobodi Vlahovića na ovakav način, izuzev ako se smatra da bi više sličnih slučajeva moralo natjerati sudije da počnu da se bave svojim poslom. Slučaj Nebojše Ranisavljevića, jedinog optuženog za slučaj Štrpci, koji je u istražnom zatvoru već petu godinu a da bjelopoljski Viši sud nije uspio još da izvrši ni rekonstrukciju zločina na višegradskoj brani, to ponajbolje pokazuje. Spor i neefikasan sudski aparat u Crnoj Gori obesmišljava svaku nadu u očekivanju pravde. Porodice ubijenih putnika otetih iz voza u stanici Štrpci na pruzi Beograd - Bar, još u februaru '93. godine, to osjećaju tako što im se pri svakom zakazanom suđenju nanovo ozljeđuju rane. Crnogorska javnost, po pravilu, na ovakve "mučne" priče djeluje sasvim nezainteresovano. Tako je bilo i kada je u Crnoj Gori uhapšen pa pušten na slobodu Milan Lukić, još jedan osumnjičeni za ratni zločin, komandant paravojne formacije koja je počinila otmicu u Štrpcima. Tako bi vjerovatno bilo i da je započeto suđenje za ratne zločine Veselinu Vlahoviću. Tako je i sada kada je Vlahović pobjegao iz zatvora. Uostalom, tako je čak i kada je riječ o onima koji su uhvaćeni zbog navodnog šverca drogom sa početka ovog teksta. Kroz samo par dana uslijedili su demantiji o njihovoj krivici. Postalo je očigledno da se radilo o dezinformaciji, ali, bila to informacija ili dezinformacija, valjala je, barem za treći dnevnik, sjutra je već lakše.

Arhiva Dani
212