ezdeset sati, dva i po dana, provelo je pe tero mladih ljudi
u jednom sarajevskom stanu. Proteklog je vikenda, dakle, i
u Bo snu i Hercegovinu stigla pošast zvana reality show.
No, orvelovski Big Brother na ovim se prostorima ima običaj
ukazivati u strašnijim inkarnacijama, tako da ova zabavna
nije baš ispala neki big deal.
Takozvane široke narodne
mase obožavaju se nabacivati navodnom mudrošću narodnih poslovica.
Ako bi prvi bosanskohercegovački reality show pod nazivom
60 sati PC Kids trebalo opisati nekom narodnom poslovicom,
u najužu konkurenciju bi ušle dvije: Kud svi Turci, tu
i mali Mujo te Vidjela žaba da se konj potkiva pa i
ona digla nogu.
Zapadna pomama za ovom
vrstom TV programa krenula je, znači, prema istoku (u jednom
filmu Romana Polanskog zlo se kreće u suprotnom smjeru).
Čini se da je ovaj BH reality show dosad najistočniji
na svijetu, no ne zadugo. Novine već pišu o turskoj inačici.
Bosna i Hercegovina krenula je, dakle, prva za zapadnim uzorima
(makar je znakovito da se bosanska avangarda gotovo uvijek
dotiče posve trivijalnih stvari), no daleko smo mi ipak od
Zapada.
Ne može ti biti zvijezda neko koga
svakodnevno viđaš. Reality show pravi zvijezde od nepoznatih
ljudi, a u Bosni, zapravo, nema nepoznatih. Skučenost
bosanskog horizonta nije mjesto za reality show |
Istok,
zapad Nije ova ruždijevska priča istok, zapad
u ovom kontekstu slučajna. Egzibicionizam je uvijek bio ponešto
zapadnjačka navada. Znamenite su Bretonove riječi o
njegovoj želji da živi u staklenoj kući, no još su znamenitija
brojna Kunderina gnušanja na ovakvu želju. Možda je
ovo moguće pojasniti onom, također Kunderinom frazom o tome
kako čovjekovu intimu na Zapadu ugrožavaju novinari, a na
Istoku policija. Radi se, znači, o razlici između slave i
zatvora, makar nije mnogo drugačije ako se čovjeka dokače
novine i policija. Dokidanje vlastite intime na Zapadu se
izjednačava sa vorholovskih petnaest minuta slave,
dok je na Istoku intima još uvijek povezana s vlastitim mirom.
U knjizi Slavenke Drakulić How We Survived Communism
and Even Laughed postoji esej The Strange Ability of
Apartments to Divide and Multiply. Na kraju ovog eseja
Drakulićka kaže: "Da bismo preživjeli, moramo podijeliti
teritoriju, uspostaviti granicu između javnog i privatnog.
(…) Šta je javno, to je neprijateljsko."
No, postoji tu još i nešto
dublje. Na jednom mjestu u Znakovima pored puta Ivo
Andrić kaže: "Ja sam rođen i vaspitan u sredini
koja je smatrala da u svakom javnom nastupanju ima nečeg nedopuštenog
i stidnog." (Valjda je zato napisao i ovo: "Ne
znam šta bih dao da se nisam nikad ispeo na tu osvetljenu
pozornicu, ili da me sad neki milosrdan oblak zakloni i sakrije
od očiju koje me gledaju.") Vremena se mijenjaju,
reći će neko, no nesumnjivo je ipak da u Bosni i na Balkanu
još preovladava ovaj zazor od javnosti, od tuđih očiju, o
kojem govori Andrić.
Tehnika
i šlampavosti Ima, međutim, još razlika između Bosne
i Zapada, ne radi se samo o metafizici i antropologiji. Pođimo
od pukih tehničkih pojedinosti. Reality show bi u Bosni
najbolje funkcionirao kao primarno televizijski program, no
60 sati PC KIDS bio je, naprotiv, primarno internet
događaj. Da se takav reality show održavao u nekoj
skandinavskoj zemlji, gdje gotovo svako domaćinstvo ima internet
konekciju, to bi još bilo i shvatljivo. U Bosni i Hercegovini,
koja je po broju konekcija negdje na evropskom začelju, to
nema previše smisla.
OBN je programsku shemu
manje-više podredio ovom događaju, no ipak su uključenja bila
posve mehanička. Bolja bi varijanta bila da su napravili nekakvu
inačicu onih drevnih radioprenosa nogometnih utakmica: uključenje
kad padne gol, odnosno kad se dešava nešto zanimljivo. (Makar
i nije bilo previše zanimljivog…) A jedina kontinuirana
uključenja, ona nakon ponoći, bila su hendikepirana činjenicom
da su kombinovana sa nekakvim video stranicama, tako da je
reality show obično zauzimao tek jednu četvrtinu ekrana.
No da je to sve - ni po
jada! U samoj ideji i organizaciji ima rupa. Krenimo od samog
početka, od castinga. Casting je, kao, bio poluzatvoren,
a učesnici su trebali zadovoljiti nekoliko uvjeta. Pitanje
je šta ovdje znači poluzatvoren, kao i šta znači da učesnici
nisu smjeli biti javne ličnosti. Evo, recimo, Zagrepčanin
Lav Stipić prošlogodišnji je Mister Hrvatske. Čini
li ga to javnom ličnošću? Ne znam, ali mi nije jasno zašto
organizatori onda nisu doveli i, primjerice, Alisu Šišić
ili Anicu Martinović (koje bi, bez sumnje, više povećale
gledanost od Lava).
Ovaj je reality show
isto tako najavljen kao zajednički boravak petero neznanaca
u jednom stanu itd. Međutim, dvoje Sarajlija rođenih iste
godine koji studiraju isti fakultet, pa još i isti odsjek,
teško da su neznanci. Trebalo se odlučiti ili za potpune neznance
(absolute strangers) ili neku uhodanu ekipicu: kombinacija
prilično razvodnjava stvar. No haj'mo biti realni: teško je
u Bosni i Hercegovini, pa i cijeloj ex-SFRJ, naći petero potpunih
neznanaca. Ovo je, naravno, hotimično blago pretjerivanje,
no samo blago.
Najljepše je to opisala
Dubravka Ugrešić u jednoj anegdoti iz svoje Kulture laži:
kao, pitao neki Kinez Dubravkinu prijateljicu koliko, zapravo,
Hrvatska ima stanovnika, ova odgovori da se radi o oko četiri
miliona ljudi, a Kinez će na to sa osmijehom reći da je to
zaista sjajno i da se svi oni, bez sumnje, međusobno poznaju.
Da se ne lažemo, većina čitatelja Dana poznaje nekog
od troje reality show Bosanaca pa makar iz viđenja.
A ne može ti biti zvijezda neko koga svakodnevno viđaš. Reality
show pravi zvijezde od nepoznatih ljudi, a u Bosni zapravo
nema nepoznatih. Skučenost bosanskog horizonta nije mjesto
za reality show; to je, naime, ona ista skučenost koja
se često toliko mistificira i intonira pozitivno ili negativno:
Mi nipodaštavamo svoje veličine, odnosno Ovdje si
niko i ništa ako te raja ne voli.
Treći
sprat bez temelja Ovaj reality show nije donio
ni nekih osobitih pikanterija, nije, dakle, bilo bosanske
Andreje u kupatilu. Više su oni sjedili pred računarom
i TV-om od svoje publike. Plaćeni ti smještaj i hrana dva
i po dana i još ti plate tisućicu: nije loše! Malo gosti,
malo jelo, malo pranja kose, malo donjeg rublja, malo đuskanja,
malo - što bi se BHT terminologijom reklo - naznaka seksualnog
dijaloga (RP - roditeljska pažnja), i to je to. Bilo je
tu dosta izvještačenosti, očita je bila svijest o kameri.
Gornji redovi ne žele biti
kritika. Mimi, Slavenu, Aleksandri, Lavu
i Jani svaka čast. Zaslužili su svoje plate. Svaka
čast i BiHNETU, SmartNetu, OBN-u, Iskon-Internetu, PC KIDS-u,
Fabrici. Svi su svoje zadaće obavili na najbolji način. Stvar
je samo u tome što Bosni i Hercegovini ne treba reality
show. To je dokona zabava sretnih i sređenih zajednica.
Bosna je daleko od toga. Treba joj koja hiljada novih internet
konekcija više nego reality show. Treba joj gledljiva
domaća TV serija (ne Familija d.o.o.), treba joj domaća
TV drama makar jednom godišnje, treba joj talk show
koji može primirisat Latinici, treba joj …
Reality show je
krasna stvar, no ne može se graditi treći sprat na zgradi
bez temelja, prizemlja i prva dva sprata. Bosanska je tragedija
što se to ovdje redovno pokušava. Haj'mo se plasirat u Japan
i Koreju na Svjetsko prvenstvo, a pola države (51 odsto) ima
najveću ligu na svijetu; haj'mo organizirat Olimpijadu, a
više od četiri petine stanovništva jedva sastavlja kraj s
krajem; haj'mo kupovat avione, a nemamo kilometra autoputa;
haj'mo pravit festivale svjetske klase, a nemamo skoro nikakvu
umjetničku produkciju; haj'mo se pravit jebeni pred Vijećem
Evrope na kontinentu na kojem prednjačimo jedino u siromaštvu,
broju mina i masovnih grobnica, cijeni telefonskih impulsa
i broju klubova u nogometnoj Premijer ligi.
Haj'mo praviti reality
show!
|
|
|
Dobar barometar reakcija
publike na bosanski reality show predstavlja
Iskonov forum 60 sati PC KIDS. Forum je počeo
sa radom u četvrtak, dan prije početka showa,
no jedna od prvih poruka a priori sažima osnovno
razočarenje publikuma: Garant neće biti seksa.
Ogromna većina poruka na forumu pripada jednoj od dva
tipa: ili komentira posvemašnju dosadu ili je neka vrsta
seksualne aluzije. Prvoj grupi pripadaju poruke tipa
Dosada im viri iz ušiju ili Svjetsko prvenstvo
u disciplini "biti bezvezan". Poruke drugog
tipa nešto su različitije: od nekih ekstremno vulgarnih,
preko rasprava ima li Slovenka ili nema veliko dupe,
sve do čestog agitiranja za spajanje parova (najčešće
u korist Lava i Mime).
Lik na koji se odnosi
najviše poruka je Lav. U izboru za najdosadnijeg PC
Kidsa, u jednoj od poruka on je dobio najviše glasova,
a također je imao tu nesreću da se na njega najviše
navade lokalni provokatori. Tako ga, među ostalim, pozdravlja
čitavo društvance što se prozvalo sarajevskom gay
populacijom, a privukao je i pažnju tipa čiji nick
je Pederčina. U neka doba u Lavovu odbranu stala
je neka ekipa iz Opatije, a tada se između njih i Bosanaca
razvila prilično burna polemika.
Među posljednjim
porukama izdvaja se vapaj razočarenja: Slavene, što
me nisi pozvao na zabavu te ona pod nazivom Svi
ste izmanipulirani, u kojoj neki tip prilično analitično
ustvrđuje da su svrha cijelog programa bile one reklame
što su se cijelo vrijeme vrtile, a da se učesnici naivno
ufaju da su oni nešto bitni.
|
Arhiva Dani
212
|
