| |
"Temeljna razlika
između razvijenih i siromašnih zemalja leži u produktivnosti,
koja je u današnjem svijetu najtješnje povezana sa savremenim
tehnologijama. Čak toliko da se može reći da je jedini modus
za izlazak iz siromaštva nerazvijenih zemalja razvijanje nacionalnih
ekonomija na bazi savremenih tehnoloških otkrića. Teorijski,
postoje tri puta kojim nerazvijene zemlje mogu pratiti svakodnevno
usavršavanje savremenih tehnologija: vlastiti naučni rad na
usavršavanju postojećih i otkrivanju novih tehnologija, njihova
kupovina u bogatim zemljama koje je posjeduju i, na kraju,
strane direktne (sa pravom odlučivanja) ili portfolio (sa
učešćem u vlasništvu) investicije. Kako nerazvijene, siromašne
zemlje ne posjeduju novac za prve dvije opcije, to je mogućnost
izbora tek prividna. Dakle, jedini način za izlazak
iz siromaštva leži u razvijanju komparativnih prednosti zemlje
u privlačenju stranih investitora. Okvir za stvaranje takvog
ambijenta leži u izgradnji stabilnog, demokratskog političkog
sistema, izgradnji ekonomije zasnovane na tržišnim zakonitostima,
vladavini prava, efikasnoj borbi protiv korupcije, kvalitetnom
obrazovnom sistemu, prihvatanju međunarodnih normi, članstvu
u međunarodnim institucijama i organizacijama, poštivanju
ljudskih prava"
Naprijed navedeno moglo
bi biti rezime kurseva iz ekonomije koje sam pohađao proteklih
desetak mjeseci na Harvardu, tokom kojih su najslavniji svjetski
ekonomisti studentima nudili odgovore na pitanja poput "Zašto
su neke zemlje bogate, a neke siromašne" ili im približavali
materiju "Historijskog i teorijskog aspekta ekonomskog
razvoja".
Da je ovo jedina stvar
koju sam naučio na Harvardu, onda zbog toga nisam trebao ni
ići. Naime, isto mi je mogao objasniti u Sarajevu i akademik
Božidar Matić. Otkrio sam to nakon razgovora sa njim,
razgovora sa čovjekom koji posjeduje ne samo znanje harvardskih
profesora koji svoje savjetničke usluge prodaju širom svijeta
vladama nesretnih zemalja već i sigurnost i iskustvo privrednika
koji je svoje znanje uspješno decenijama primjenjivao u praksi.
Nažalost, povod za razgovor
sa akademikom Matićem nije bila u Americi tek objavljena knjiga
o analizama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, koju je
već nabavio i koju mi je sa dječačkim zanosom zaljubljenika
pokazao, već njegova ostavka na funkciju predsjedavajućeg
Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Kao što je već poznato,
njegova ostavka je uslijedila kao čin nemirenja sa odbijanjem
poslanika vladajuće Alijanse da usvoje izborni zakon, koji
je ključni preduslov za ulazak BiH u Vijeće Evrope.
No, ništa pogrešnije u
analizama Matićevog čina ne bi bilo od njegovog razumijevanja
isključivo u svjetlu protesta zbog neusvajanja jednog zakona.
Jednostavno, radi se o gestu čovjeka rijetko svjesnog u Bosni
i Hercegovini da je odbijanje usvajanja izbornog zakona od
strane njegovih prijatelja iz Alijanse (ne)svjesno nastavljanje
prakse prethodnih vlasti, prakse koja još nije u stanju da
sagleda posljedice odbijanja principa sa početka ovog teksta.
U onoj mjeri u kojoj sudbina
Bosne i Hercegovine zavisi od samo jednog čovjeka, Božidar
Matić je danas najznačajniji i najdragocjeniji pojedinac kojeg
ova zemlja ima. Njegovo definitivno povlačenje iz Vijeća ministara
imalo bi teško nadoknadive štetne posljedice po BiH. Nakon
razgovora sa njim, siguran sam da bi, uz veće razumijevanje
za Matićeve stavove od strane lidera Alijanse i njihovo odgovornije
glasanje naredni put u Parlamentu, Matić nastavio svoj, za
čitavu BiH, dragocjeni rad. To Alijansi ne bi trebalo posebno
teško pasti s obzirom da i sam Matić dijeli njihove ciljeve.
Na Harisu Silajdžiću
i Zlatku Lagumdžiji leži velika odgovornost, u skladu
sa pionirskim i neumornim zalaganjem za izgradnju državnih
institucija prvog i nesumnjivim liderskim potencijalima drugog.
I zbog sebe i zbog budućnosti Bosne trebalo bi da zadrže Matića,
ne osjećajući se pritom da su oni gubitnici. Jedini gubitnik,
Matićevim eventualnim odlaskom, bit će Bosna i Hercegovina.
Ako je akademik Matić spreman
da svakog stranog investitora u Bosnu poljubi u ruku, kako
to već drugi put javno govori, onda sam i ja spreman učiniti
isto Silajdžiću i Lagumdžiji ako oni učine ono što mogu da
zadrže Matića.
|
|
