(Imena još neoptuženih
zločinaca: "Ko sve čeka
zaborav genocida";
Dani 210, 15. juni 2001,
str. 16-18)

Nisam silovao

Ja sam Jovanović (Dragomira) Dragoljub, rođen 18.01.1952. godine u Magašićima, Opština Bratunac. Matični broj je 1801952181358 sa L.K. broj 919/98 MUP Bratunac.

Živim u ulici Dučićeva br. 6 u Bratuncu sa tel/fax 056/885-082. Radim u Opštini Bratunac, na poslovima urbanizma, neprekidno od 1976. godine. (gdje sam i danas) kao građevinski inžinjer. Oženjen sam i imam dva odrasla sina. Jedan sin ima 23 godine, a drugi 18. Sve vrijeme rata proveo sam u Bratuncu, čistog obraza i duše, i tražim sljedeće pojašnjenje:

Čuo sam da se u novinama BH Dani broj 210 pominje "Jovanović Dragoljub - silovanje". Ako je ovo istina, onda molim da se izvrši demanti, jer je to neistina za mene (možda je neko drugi istog imena i prezimena, i slično).

U protivnom, nudim vam da mi javite na tel/fax 056/885-082, kući, kada i gdje da se javim radi ličnog demantija.

Prihvatam da lično dođem u vašu redakciju u Sarajevo, i da upriličite TV razgovor sa:

autorom teksta, silovanim (takvih sigurno nema), predstavnikom Haškog tribunala, predstavnikom OHR-a, predstavnikom Nata i slično.

Takođe bih vas zamolio da objavite moju ponudu svim Bošnjacima i Bošnjakinjama da se izjasne da li sam im uzimao pare da sredim gradnje kuća i sl.; da li sam viđen i u jednom selu, ulici i drugom javnom mjestu u progonu 1992. godine; da li sam koga zlostavljao, ubio, silovao itd.; da li sam uzeo, uništio i zapalio bilo čije nekretnine i sl.

Prihvatam lično suočenje u FBiH

(Neretva, nacionalna
deponija: "Park bijelih
bubrega"; Dani 211, 22.
juni 2001, str. 50-51)

Šutjeli nismo

Tekst Park bijelih bubrega vašeg novinara Nisveta Džanke pravi je pogodak u sridu u razotkrivanju javašluka i nemara spram čovjekovog okoliša. Sve što je napisano o konjičkoj ekološkoj svakodnevnici je potpuna istina. Izuzev konstatacije da se Udruženje za zaštitu okoline "Zeleni - Neretva" iz Konjica nije oglasilo u vezi sa nelegalnim deponijama stočnog otpada, pa čak da je za tu šutnju i plaćeno. Šutjeli nismo niti je ta naša nazovi šutnja plaćena. Upravo suprotno, promukli smo od silne galame koju već treću sezonu dižemo oglašavajući se na te i druge deponije stočnog otpada. Tu našu tvrdnju argumentovat ćemo nizom poduzetih aktivnosti.

U martu 1999. izlažemo foto-pano "Ružna strana lijepog grada" u centru Konjica. Na panou su se prvi put našli i snimci stočnog otpada iz kanjona Neretve. Pano je uklonjen drugi dan uz obrazloženje vlasnika izložbenog prostora da je nalog za to stigao "odozgo".

Pismo 14.2.2000. gradonačelniku sa ukazivanjem na nezakonite stočne deponije u kanjonu Neretve.

Na javnoj tribini "Ekologija i zdravlje" održanoj 14.12.2000, u organizaciji našeg udruženja, uz prisustvo svih opštinskih inspekcijskih i komunalnih službi postavljeno je pitanje regularnosti stočne deponije u kanjonu Neretve. Inspekcija je dala javno obećanje da će intervenisati.

Na redovnoj skupštini Udruženja održanoj 03.3.2001, na niz kritika prisutnih u vezi sa stočnim otpadom, gradonačelnik je obećao da će pokrenuti opštinske službe s ciljem rješavanja ovog slučaja.

Dana 07.4.2001. ekipa našeg Udruženja, sa opremom za snimanje, bila je na licu mjesta.

Petnaestak dana poslije, inspekcija Općine Konjic je posjetila spornu lokaciju. Prema njihovoj tvrdnji, nisu pronašli ništa osim deponije - za koju mesar ima dozvolu - te da se deponija propisno održava. Ta "propisna" deponija je ista ona koju je vaš novinar fotografisao.

Na redovnom sastanku komunalnih i inspekcijskih službi Općine Konjic (na koju je pozvan i naš predstavnik), iznesen je stav da se na spornom mjestu (krivina sa koje se otpad istresa pravo u Neretvu) već duže vrijeme ne deponira stočni otpad. Poslije svega dolazi vaš novinar i fotografiše. To su iste fotografije koje je snimila i naša ekipa. Ne čini li vam se da je ovdje u pitanju igra skrivalica između mesara i inspektora?

Toliko o našoj šutnji. O dobivenim donacijama bespredmetno je govoriti. Za navedenu šutnju para se ne dobija. Uostalom, u ovoj i svakoj drugoj zemlji pare se daju onom u čijim su rukama zakon i sankcije. Danas je igra skrivalice na cijeni i dobro se plaća.

Na kraju, naša poruka: Nastavite sa ovakvim pisanjem o ekološkim "crnim rupama" pa makar ponekad napravili male omaške. Koristi su puno veće. Rado bismo vas vidjeli u našem udruženju.

S poštovanjem,

(Bosanski barometar:
Zahid Pita i Bakir
Izetbegović; Dani 211,
22. juni 2001, str. 7)

Sa isplatama šteta na "Plavom putu" je sve u redu

U vašem posljednjem broju ocijenili ste postupanje Zavoda za izgradnju Kantona u vezi sa isplatom šteta vlasnicima zemlje koja je uništena izgradnjom ratne ceste "Plavi put" katastrofalnim potezom. Tvrdite da vlasnici zemlje nisu pojma imali da su sredstva za naknadu štete odobrena, da su stotine hiljada maraka netragom nestale. Ovo je neistina, mada se slična neutemeljena konstatacija, nažalost, može naći u Preliminarnom izvještaju specijalnog revizora upućenom Vladi Kantona Sarajevo.

Zavod je navedena sredstva dobio krajem jula 2000. god., a postupak pred Opštinom Ilidža pokrenuo u septembru iste godine (u avgustu su skoro svi pravnici u Zavodu i Opštini bili na godišnjim odmorima). Ispostavilo se da Opština Ilidža ne posjeduje dokumentaciju o vlasništvu zemljišta (odnesena prilikom reintegracije Sarajeva u februaru 1996. god.) pa smo radili na prikupljanju dokumentacije u Lukavici u sljedeća tri mjeseca (oktobar, novembar, decembar 2000). U ovom periodu smo kontaktirali i sve stranke - vlasnike zemljišta i obavili s njima prve pregovore: neke stranke su tražile da im se isplati šteta nastala izgradnjom puta, druge su tražile da se put ukloni i da im se omogući korištenje poljoprivrednog zemljišta, treći su tražili da im se daju zamjenske lokacije, da im se plate objekti koji su na lokacijama bili prije rata, ali su uništeni, da im se plati izgubljena dobit radi višegodišnjeg nekorištenja zemljišta itd. Petog januara 2001. Zavod je Opštini Ilidža uputio zahtjev za izuzimanje zemljišta i ustanovljenje prava služnosti za cijeli lokalitet. U januaru i februaru 2001. završen je terenski dio posla i napravljene konačne procjene oštećenja zemljišta i ostalih šteta. Devetnaestog februara 2001. održane su prve rasprave sa strankama u Opštini Ilidža. Dvanaestog marta 2001. su isplaćene prve naknade prema sporazumima.

Jedanaestog aprila 2001. u Zavodu je obavljen razgovor sa specijalnim revizorom u kom smo ga izvijestili o svemu navedenom. Po reakciji revizora smo zaključili da je zadovoljan ovom usmenom informacijom, da bismo u njegovom izvještaju, koji će uslijediti dva mjeseca kasnije, pročitali apsurdnu tvrdnju: "Ova uplata Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo je sumnjiva. Iako su neke osobe bile na kraju kontaktirane, vjerujemo da se ovo ne bi desilo da nismo ispitivali ovu transakciju." Sve stranke su bile kontaktirane prije nego je specijalni revizor reagovao, organi i službe Kantona Sarajevo i Opštine Ilidža su bili u potpunosti uključeni u proces, novac nije upotrijebljen u bilo koje druge svrhe, nije oročavan, posuđivan i sl., dakle nema nikakvih znakova, niti potencijalne mogućnosti da ovaj novac bude zloupotrijebljen i da se ova uplata naziva "sumnjivom". Proces je bio relativno spor, i to je sve, ali teško da je mogao biti brži s obzirom na neposjedovanje dokumentacije u nadležnoj opštini i na prezauzetost pravnika u Zavodu.

Bakir Izetbegović,
direktor ZIK-a, Sarajevo

(Bosanski barometar:
Energoinvest, Dani
209, 8. juni 2001, str. 7)

Ko čuva Bukvića

Zaista sam šokirana najnovijim prilozima za biografiju "Od blagajnika do ambasadora". A šok dolazi u vidu najave BH giganta "Energoinvest" o dodjeli Zlatne statue kompanije bivšem direktoru gospodinu Edibu Bukviću. Ne znam koji su kriterijumi bili za dodjelu nagrade, ali sam sigurna da će u obrazloženju, ako ga i bude, pisati: "... poboljšao međuljudske odnose, finansijski konsolidovao preduzeće, postavio temelje uspješne privatizacije, sačinio razvojne planove, načinio odlučujući proboj na inostrana tržišta, poboljšao izglede za daljnju aktivnost kompanije u jugoistočnoj Aziji...", a svi dobro znamo da je ono što je učinio potpuno suprotno.

Čak i da nije sklonjen da ne čini daljnju štetu, teško da bi mogao učiniti veću jer je u tom pogledu dostigao maksimum. A sada na miru potkrada državu Bosnu i Hercegovinu kroz našu ambasadu u Indoneziji, daleko od očiju onih koji bi ga trebali kontrolisati. Tisuća maraka se zakine na plati indonežanskog vozača, tisuća se dobije na račun indonežanskog sekretara, tisuća se uštedi na luksuznom smještaju na račun države, a, bogami, koja tisuća se dobije i od stranaca kojima se iznajmljuje stan u Sarajevu. (Nije li to tragično: dok mu država plaća smještaj u iznosu koji je veći od njegove plate, gospodin ambasador zarađuje iznajmljujući stan u Sarajevu?)

Ministar Lagumdžija ga ne dira da ne bi počele priče kako je to osveta gospodina Matića za sve ono što mu je ranije gospodin Bukvić u lice i iza leđa radio. Gospodin Belkić ga ne dira jer se pribojava priča da je to osveta gospodina Silajdžića za dane kada je gospodin Bukvić, kao vicepremijer, glumio velikog šefa i hvalio se kako je Vlada njegova tvorevina. I kada dođe kraj mandata, nema druge nego mu dodijeliti odlikovanje, jer kao bivši ambasador to i zaslužuje.

Zato upućujem čestitke za najnovije priznanje bivšem partijskom blagajniku, bivšem vicepremijeru, bivšem direktoru i, nadam se uskoro, bivšem ambasadoru.

Jasmina Džonlić, Irska

(Fokus: Aluminijska
vojna tajna; Dani 149, 7.
april 2000, str. 7)

Vojska je radila za vlast

Pošto mi kao pripadniku VF BiH nije bilo dozvoljeno oglašavanje i reagovanje povodom teksta objavljenog u listu Dani br.149 od 07.04.2000. godine pod nazivom Aluminijska vojna tajna, zadržao sam pravo da to učinim po sticanju uslova, a to je sadašnji moj status penzionera. Ono je proizašlo iz same zabrane oglašavanja i iz činjenice da sam jedino lice koje je imalo teške posljedice radi objavljenog teksta, sa kojim nisam imao ama baš nikakve veze jer vam nikad nisam dostavio nikakve podatke, informaciju ili akt u vezi s tim.

S obzirom da sam neopravdano i nezakonito bio predmet obrade obavještajno-sigurnosne službe Komande logistike VF BiH i to od strane neovlaštenog majora Rašida Rožajca, njegovih saradnika i pomagača kao što je pukovnik Senad Čengić, najodgovorniji oficir za zalihe materijalnih sredstava u VF BiH, i uz odobrenje komandanta brigadira Agana Haseljića, najšira javnost treba da zna istinu.

Istina je da je vojna organizacija, na bazi interesa uvezana u zavičajni lobi i rodbinsko-porodične veze i odnose, nedozvoljenim političkim predizbornim marketingom u cilju ostvarivanja izborne pobjede tada vladajuće političke stranke, nedozvoljeno izdvojila materijalna sredstva za podršku izbora. Dakle, u konkretnom slučaju se radi o čistoj zloupotrebi federalnih i državnih institucija (službi) i federalnih, odnosno državnih materijalnih sredstava. Dalje su zloupotrijebljene funkcije u zataškavanju zloupotrebe materijalnih sredstava u političke svrhe. Prema tome, zloupotrijebljen je institut funkcije u sistemu Federacije i države u prikrivanju zloupotrebe materijalnih sredstava u cilju osvete i skretanja pažnje na drugu stranu. Službene funkcije su pretvorene u privatne svrhe linijom porodično-rodbinskih i poznaničko-prijateljskih veza.

I umjesto da pomenuta obavještajno-sigurnosna služba na čelu sa majorom Rašidom Rožajcom pokrene postupak protiv lica koja su sve ovo radila, isti gospodin mene lažno optužuje (iako u vezi sa navedenim, upravo zbog čuvanja vojne tajne nisam izlazio u javnost ili davao ma kakve podatke u vezi s tim) kako bi prikrio stvarne krivce, učinjenu štetu Federaciji i državi BiH i narušeni ugled VF BiH. Lažna optužba, sa prijetnjama i uvredama, usmjerena od imenovanog direktno meni kao čovjeku da sam podatke (neki akt, kako on to kaže) sredstvima informisanja dostavio za odobrena materijalna sredstva koja se spominju u objavljenom tekstu. Praktično, pomenuti gospodin stvara dimnu zavjesu i zamagljuje lica koja su u lancu vojne organizacije odobrila i zloupotrijebila materijalna sredstva u političke svrhe i sva usmjerenja vrši u suprotnom pravcu kako bi me proglasio izdajnikom vojne tajne, a pomenute zaštitio ogromnim zaštitnim zidom kao nedodirljive. Nije jasno zašto pomenuti gospodin ništa tada ne preduzima da zaštiti Federaciju i državu BiH od zloupotrebe, jer je njegova dužnost da spriječi zloupotrebu, pa i ovu sa materijalnim sredstvima, a ne da samovoljno sprovodi vansudsku egzekuciju.

Zaista, kao pojedinac nisam imao nikakve veze sa dodjelom ili dostavljanjem materijalnih sredstava korisniku niti sa dostavljanjem akta sredstvima javnog informisanja. Ali pošto nisam u interesnom zavičajnom lobiju niti u porodično-rodbinskim vezama sa onim koji su odobrili, dostavili ili bilo čim vezan u ovom slučaju, mene je gospodin Rašid Rožajac počeo zlostavljati sa svojim saradnicima i pomagačima.

Vrlo je interesantno da poslije objavljenog članka u sredstvima informisanja niti FMO BiH niti ZK VF BiH nisu ništa preduzeli u vezi sa slučajem zloupotrebe materijalnih sredstava u političke svrhe jer je vjerovatno bilo sve pod kontrolom tada vladajuće političke stranke.

Zbog takvih ljudi koji nanose materijalne, moralne, političke i svake druge štete VF BiH, neizbježno je napomenuti i to da navedeni ništa nisu pokrenuli, nego su blokirali i onemogućavali da se raščiste manjkovi municije, naoružanja i druge vojne opreme. U tome je posebno karakteristična godišnja inventura kada je pukovnik Senad Čengić naredio predsjedniku popisne komisije da zbog manjka mijenja svoj izvještaj, a brigadir Abidin Deljanin spriječio da se izdvojeni stav predsjednika centralne popisne komisije pošalje ZK VF BiH, koji se nije slagao sa lažiranom inventurom zbog izvjesnog manjka naoružanja gdje su samo cijevi ubrajane u puške. Koliko se ovdje radi o korupciji, kriminalu i umanjenju borbene moći VF BiH, neka nadležne institucije cijene i procjenjuju, a javnost će znati da zauzme stav.

Ista gospoda je omogućila i dva puta zloupotrebu vojnih objekata i prostorija u političke svrhe da se potpišu određene peticije za podršku, gdje je gospodin Senad Čengić doslovno svoje podređene oficire pitao da li su potpisali peticiju i to oba puta.

(Ime i adresa poznati Redakciji)