Annemarie Schimmel: Odgonetanje Božijih znakova: Fenomenološki pristup islamu; El-Kalem, Sarajevo, 2001.

Njemica Annemarie Schimmel, "diva orijentalnih i islamskih znanosti u Evropi", kako je naziva prof. dr. Enes Karić, u Njemačkoj i na evropskom zapadu važi za najistaknutiju spisateljicu na području islamskih studija. Među brojnim uglednim nagradama koje je dobila za svoj akademski rad je i "Nagrada za mir", koju dodjeljuju njemački izdavači, a koja joj je uručena oktobra 1995. godine za vrijeme Frankfurtskog sajma knjiga. U obrazloženju nagrade se kaže: "Annemarie Schimmel cijelog svog života ulagala je trud da bi upoznala islam i da bi iznašla duh koji privlači islamu, da bi objasnila fenomene života u granicama islama, te da bi pronašla mogućnost susreta islama sa Zapadom." Podatak da je 1982. godine glavna ulica u Lahoreu (Pakistan) dobila ime po Annemarie Schimmel dovoljno govori o ugledu koji ova znanstvenica uživa u islamskom svijetu.

Polazeći od poznate kur'anske sentence koja kaže da je stvoreni svijet knjiga Božijih znakova, te hadisi-qudsa (svetog hadisa u kome se Bog obraća u prvom licu): "Bio sam skrivena riznica, poželio sam da budem spoznat i zato sam stvorio svijet", spisateljica istraživanju simbola iz duhovne tradicije daje značaj traganja za univerzalnom istinom (o čemu je, na nešto drugačiji način, govorio i irski pjesnik W. B. Yeats). Prema Kur'anu, Bog stvara svijet time što ga izgovara (kreatorsko "Budi!", odnosno kun iz sure XXXVI, 82). Otuda je i sama egzistencija pojavnog svijeta zapis Božijeg govora, dok je jedino čovjeku data sposobnost da odgonetne istovjetnost označitelja i označenog u tom "govoru". Prema kazivanju iz Kur'ana, Bog je učinio čovjeka svojim zastupnikom time što ga je "podučio imenima svih stvari", a to je ono što nije dato čak ni anđelima (II, 31). Otuda je "razmišljanje o Božijim znakovima" u islamu najuzvišeniji ljudski poziv i ujedno najlegitimniji put spoznaje Apsoluta.

U knjizi Odgonetanje Božijih znakova, koja objedinjuje široki krug interesovanja Annemarie Schimmel, interpretacije islama smještaju se u jedan širi fenomenološki okvir, tako da se cjelinom islama tumače njegovi pojedinačni dijelovi. Knjiga predstavlja izvanredno zanimljivo štivo, čak i za onaj dio čitateljstva kojem islamska misao nije duhovno bliska, jer se može čitati i kao svojevrstan "tumač simbola" islamske kulture i tradicije, u kojem se kroz razmatranje konkretnih fenomena uporednim analogijama prate najrazličitiji i najudaljeniji tokovi unutar sveukupnog naslijeđa islamske duhovnosti. Svoje istraživanje Annemarie Schimmel zasniva na podjeli preuzetoj od Friedricha Heilera, tako da u ovoj knjizi analizira "svijet izvanjskih manifestacija vjere", dakle "svete aspekte prirode i kulture", "sveti prostor i vrijeme", "svetu riječ i spis", "sveti čin", "svetog čovjeka i zajednicu".

U tumačenju pojedinih fenomena do izražaja dolazi autoričin izuzetan kompilatorski dar, očitovan u lucidnom preplitanju šiijske, sufijske, indomuslimanske, osmanlijske i drugih tradicija, uz uvažavanje svih osobenosti njihovih interpretacija. Promišljanje svetog Annemarie Schimmel kreće se u stalnom kontrapunktiranju ideja u kojem se skladno ukrštaju mistička misao Mevlane Dželaluddina Rumija i al-Hallaja sa poezijom Muhammeda Ikbala, sunnet Poslanika i pouke iz Kur'ana sa ezoteričnom filozofijom Ibn Arebija, raznoliki opisi rituala i ritualnih činova i gesti sa tumačenjem narodnih običaja i predanja; neprestano razgranavanje asocijacija poprima strukturu raskošne arabeske koja teži da ujedini sveukupno duhovno naslijeđe. Autorica znalački izbjegava zamke neprimjerenih uopćavanja, tako da u svom fenomenološkom pristupu ostaje otvorena za nova tumačenja, naznačavajući tek neke od mogućih pravaca daljeg istraživanja. Njene ideje sa lakoćom prelaze iz jednog duhovnog iskustva u drugo, iz jedne tradicije u drugu, na način da se u njima zrcali hod svijesti od nečeg sasvim pojedinačnog, kao što je opis jedne konkretne ritualne geste, pa do najšireg duhovnog obzorja, naznačenog u promišljanju tajanstvenih kur'anskih ajeta. Ideje se nadodaju jedna na drugu, ali ne kristaliziraju u neku konačnu sintezu, već ostaju u nedovršenom stanju, otvorene ka novim interpretacijama.

Na svakom koraku u ovoj knjizi susrećemo zgusnute pasaže gdje se iz jednog uzgrednog podatka ispredaju sklupčane niti raznolikih duhovnih uvida. Spominjući, recimo, miris Jusufove a.s. košulje, koji je, prema kur'anskom kazivanju, izliječio od sljepila njegovog oca Jakuba a.s. (odnosno biblijskog Jakova), autorica ispituje simboličko značenje ovog događaja navodeći čitav niz najrazličitijih primjera ritualnih činova vezanih za odjeću u islamskoj tradiciji. Na drugom mjestu, opet, neobičan podatak o običaju u Sindu, gdje se djevojke iz plemićkih porodica ponekad "udaju" za Kur'an i ostaju djevice, poštovane od strane porodica i prijatelja, samo je povod za detaljno tumačenje sufijskog "ljubavnog pijanstva", mističkog približavanja Bogu putem gledanja lijepe mlade osobe, koja je shahid, odnosno svjedok Božije nevidljive ljepote, pa je "metaforička ljubav" prema lijepom ljudskom stvorenju samo most koji vodi ka "istinskoj ljubavi" prema Onome koji je jedini ljubavi dostojan.

Misaone arabeske Schimmelove spletene su na takav način da svaka nova ideja podstiče čitav roj novih asocijacija, tako da u raskošnom esejističkom vezu tek postepeno otkrivamo nepresušno bogatstvo spisateljičinog duhovnog iskustva. Iako je možda prvenstveno namijenjena zapadnoevropskom čitatelju koji se zanima za komparativno izučavanje religija, ova knjiga širinom svog zahvata i jedinstvenim pristupom nudi jedno sasvim novo upoznavanje sa islamom, čak i onima koji sebe smatraju njegovim dobrim poznavaocima. (A. Kujović)

Pakt sa vukovima (Le Pacte des Loups); režija: Christophe Gans; glavne uloge: Samuel Le Bihan, Mark Decascos, Emilie Dequenne, Vincent Cassel, Monica Bellucci; Francuska, 2001.

Od svih imena koja se pojave u najavnoj filmskoj špici, vjerovatno se najslabije pamte ona producentska. Dinu De Laurentiisa smo zapamtili kako po zvuku njegovog imena, tako i po dobrim filmovima koje je potpisivao. Tako je i ime Samuela Hadida zapamćeno prije nego se do kraja odvrtio film Killing Zoe (1994), na čijoj se špici pojavilo. Pošto se radilo o dobrom filmu, ostalo je upamćeno i jedno i drugo, tako da uopće nije trebao nikakav napor da ga se dozove u sjećanje kada se ukazao na špici filma Pakt sa vukovima.

Naslov, opet, stade prizivati onaj pakt Kevina Costnera, ali će se ispostaviti da sem vukova, jedan sa drugim nemaju baš dodirnih tačaka. Priča režisera i koscenariste Christophea Gansa je evropska, stara tako nekih par vjekova, u kojoj još uvijek nema struje pa caruju aždahe, dlakave ribe, alhemičari i slične prikaze. To je onaj milje koji su svojim djelima današnjem čitaocu znali slikovito prenijeti jedan Gustav Meyrink ili E.T.A. Hoffmann. E, ali ovo je francuska priča sa francuskim predrevolucionarnim (liberte, egalite te fraternite) šmekom, što znači da bi se glatko mogli ukazati i kupleraji sa obnaženim francuskim glumicama koje će se nakon ovoga filma pojaviti na naslovnim stranama svjetskih ilustriranih magazina i u rubrici Moderna vremena u magazinu Dani, koji svake hefte u crno-bijeloj tehnici izlazi u Sarajevu. Bit će kupleraja, samo valja kupleraj dočekati.

Najprije idu usamljene francuske čobanice po raskvašenim francuskim livadama koje nemilice nešto tamani. Mora se priznati da to Gans dobro slika. Neko je onda potvorio na vukove da su oni skloni zločinu. Dođe to do kralja Francuske i on pošalje Gregoirea de Fronsaca i brata mu po krvi, američkog Indijanca Manija iz Nove Francuske, inače odličnog poznavaoca hongkonških uličnih borilačkih vještina, koje odlično prolaze i na francuskim predrevolucionarnim baščama, da izvide stvar. Pošto je u pitanju zavjera nekakvog tajnog društva protiv kralja i otadžbine, njima dvojici izviđanje i ne ide baš najbolje. Ali im zato ide kupleraj. Malo kupleraja, malo dobrih kostima, malo slow motiona i odlične fotografije, malo atraktivne kamere iz vazduha, vraćanja mrtvih u žive, i prođu začas dvije trećine Pakta sa vukovima.

Da središnji dio filma nije u tolikoj mjeri estetiziran, učinilo bi se predugim čekati konačni rasplet i okršaj sa vukom samotnjakom koji to i nije, nego se i ne zna šta je. Može komotno biti i vučjak u polovnom panciru iz predrevolucionarnog francuskog perioda. Šta je - da je, smiješno je nečemu onako smiješnom dati centralno mjesto u filmu koji je mogao ozbiljno prenijeti jednu strašnu priču iz tog također strašnog evropskog predrevolucionarnog perioda prepunog kupleraja i usamljenih čobanica po francuskim livadama. (N. Džanko)

Nesim Tahirović: Izložba; Gradska galerija, Bihać, juni 2001.

Da je rođen prije sto godina, Nesim Tahirović, akademski slikar iz Tuzle, baštinio bi, kao nadareno biće, nauk majstora u kamenu, kaligrafiji, zlatu, srebru, bakru, koži... I radio bi to na svoj osoben način. Ovaj umjetnik, koji na likovnoj sceni djeluje već decenijama, nekako uvijek pomalo sa strane, iz nekog svog kosog ugla, kao da želi, kako sam kaže, biti prije svega i uvijek svoj, pronašao je vlastiti put koji je amalgam tradicije i onoga što nazivamo modernim i suvremenim u umjetnosti.

Tahirović ne proizvodi slike niti grafike ili klasične skulpture, nego svojevrsne objekte, pri čemu obrađuje kovine dajući im forme i udahnjujući sadržaje vlastitoga likovnog jezika, kojim komunicira istovremeno najmanje na dva plana: profanom i metafizičkom. To je jezik likovnih signala koji šalje poruke i po horizontalnoj i po vertikalnoj sferi. U nekom mogućem nadrealnom diskursu umjetnik kao da posjeduje dva oka ili dva sluha, od kojih jedno pažljivo posmatra i osluškuje vlastiti esencijalno-egzistencijalni talog u svom biću, a drugim te poruke upućuje nebu, zvijezdama, Bogu, osluškujući njihov povratni eho.

Kada napravi svoje objekte, Tahirović ih ne smatra završenim, nego se na svojim izložbama igra sa njima praveći od više djela neke svoje molitvenike, mihrabe, oltare, intimne kutke mira i posvećenosti poslu kojim se bavi. Zato se ne treba čuditi što je jedan muzej u Njemačkoj prošle godine na obilježavanje dva milenijuma od pojave Isusa Krista upravo pozvao ovog umjetnika.

Kada bude obnovljen Stari most 2002. godine, Nesim Tahirović će otvoriti svoju samostalnu izložbu u Mostaru i na njoj neće biti niti jedan od 92 objekta sa bihaćke izložbe, nego potpuno novi radovi već začeti u umjetnikovom srcu i stvaralačkoj imaginaciji. (G.K.)

Scena je sljedeća: sjedili ste mirno pred TV ekranom, gledali jedan od iznimno dosadnih kanala i posegli za kutijom cigareta. Al' ne lezi, vraže, cigareta nema. Dakle, valja se spremiti i sići do obližnjeg granapa. Sve uredno uradite, zamaknete za ćošak, kad ono tenk - upravo krenuo da pregazi bijelog Jugu 55. Na tenkove smo navikli, a čovjek bi u jednom djeliću sekunde mogao pomisliti kako je to zapravo novi (i s obzirom na dosadašnju praksu pauka, nimalo iznenađujući) način uklanjanja nepropisno parkiranih vozila, da na tenku nije uredno okačena vihorava zastava sa karakterističnim orlom. Dok se u ušima pojavljuje prepoznatljivi tiru-riru zvuk muzičke teme Zone sumraka, prilazite policajcu, uredno obučenom u uniformu policijskih snaga Federacije, i pitate: "Čija je ovo vojska?" "Četnička", odgovara on hladno i pomjera vas ulijevo. Tek tada puca vidik na gomilu uniformisanih, kosatih i bradatih vojnika u smb ili maskirnim uniformama, žene i djecu sa najlonskim kesama, muškarce pod vojničkim čizmama kako stenju, a na kraju rafal i vriska. "Pišonja reče - drugovi, je l' se to snima neki film", druga je muzička tema, a odgovor dolazi kada se na vidiku ukazuje vidno nenaspavani Dino Mustafić, koji iz petnih žila viče: "Stop! Idemo ponovo!" Dakle, film.

Remake je stoti bosanski film. I prvi nakon toliko godina. Snimanje je došlo negdje dopola, reklo bi se laičkim jezikom, a scena koja je razbudila uspavano naselje Grbavica i tako ga držala do ranih jutarnjih sati (na opću radost stanovnika koji su povremeno svoje oduševljenje izražavali izlijevajući lavore vode na okupljene statiste i ekipu), zapravo je remake scene masovnog izgona Bošnjaka i Hrvata sa Grbavice u ljeto 1992. Za sada su stvari, što bi se u narodu reklo, da kucneš u drvo. Ovo je, uz scene logora Jasenovac, filmski smještenog u Varešu, te scene demonstracija pred II svjetski rat, jedna od najzahtjevnijih scena. Oko stotinu statista, plus glumci i ekipa, uspjeli su snimiti ono što je scenarista Zlatko Topčić napisao iz ličnog iskustva jednog od stotina onih koji su četiri godine bili izbjeglice u svom gradu.

Okupljeni posmatrači su, pored komentara "Sav se naježih, k'o da me opet izvode (cenzurisana psovka)", pričali i o komšiji sa devetog koji je jedan od rijetkih koji su te noći mirno spavali u svom stanu u Šopingu, a čije je stručno mišljenje moglo igrati značajnu ulogu. Sarajevski povratnik je, naime, bio jedan od pravih aktera masovnog progona te '92. i to u autentičnoj uniformi sa orlom. Kako se on osjećao, ne znamo, ali je zato dobrano "veseli" čovo na povratku iz birtije, nakon što je ugledao tenk, samo širom otvorio oči i pitao: "Koja je, ba, ovo godina?" (V. Seksan)

Skraćenica, baš kao i puni naziv, ne obećava previše: MIF, odnosno Mostarski interkulturni festival, asocira na puno protokolarnih susreta, dosadne programe, zajedničke fotografije učesnika i gradskih zvaničnika, prigodnu brošuru, velike troškove, skupe koktele, punu beskorisnost realizacije ideje rođene u hladu kakvog kabineta čiji korisnik sebi diže spomenik za mandata. Sve je, međutim, potpuno drugačije. MIF je ime za drugačiji Mostar i nema nikakve veze sa ujedinjenjima, razjedinjenjima, federacijama, kantonima/županijama, nacionalnim interesima i velikim, nezarađenim parama.

Peti put zaredom skupina hercegovačkih pjesnika predvođena Markom Tomašem i poznata kao čvrsto jezgro Kolapsa (vodiča za urbane spavače) i Alternativnog instituta Mostar, organizira višednevno (od 3. do 13. jula) okupljanje ljudi kojima je bavljenje umjetnošću ne posao, već način življenja. Čak 300 volontera iz domaćih, te francuskih i španskih nevladinih organizacija pomoći će pri realizaciji programa što promoviraju "nomadski način življenja, interkulturalnost i free style pristup životu".

Za tih 10 dana, na nekoliko lokacija u Mostaru te ostatku Hercegovine, desit će se performansi, izložbe, poetske večeri, ulični spektakli, projekcije filmova, koncerti, te reggae, drum&bass i techno partyji. Sve, kao i do sada, besplatno.

Kako sami organizatori kažu, "sunce, voda, umjetnost, mladost i otvorenost dovoljna su preporuka za ovaj događaj", a kad se svemu dodaju prirodni resursi biljnog porijekla, kojima Hercegovina obiluje, nema niti jednog razloga da se ne provede barem vikend na Neretvi. A kada je najbolje, piše na adresi www.kolaps.org, gdje još kažu da će na MIF-u biti 360 učesnika. (E. Imamović)

Azra look

U Nici će osmog septembra Bosnu i Hercegovinu predstavljati Azra Tahmaz. Ona je na ovogodišnjem bh. izboru Elite Model Look osvojila prvu nagradu pobijedivši u ljepoti 100 djevojaka, koliko ih se prijavilo za casting, da bi ostalo 64, pa 16 za polufinale i 10 za kraj. Pored sedamnaestogodišnje Sarajke, nagrade su osvojile i Željka Budimir te Amra Ljucarević.