o tko zna koji put od 5. listopada prošle godine Beograd je opet u međunarodnom fokusu: hoće li helikopter s Miloševićem poletjeti prema čuvenoj južnoslavenskoj hapsani u glavnomu gradu Nizozemske u petak ili u koji drugi, u svakom slučaju blizi dan? U taj petak 29. lipnja zakazana je, naime, u Bruxellesu donatorska konferencija za Jugoslaviju, a Miloševićev nasljednik Koštunica na sve moguće načine htio bi izbjeći tu patriotsku blamažu - da se baš tako bolno očevidno podudari računica: mi vama Slobu, vi nama pare... Tu računicu, inače, brutalno jasno i javno izveo je potpredsjednik jugoslavenske vlade Miroljub Labus. Ne radi se više o nacionalnom i državnom ponosu, kaže on, već o preživljavanju: bez suradnje s Haagom ne samo da neće biti investicija, neće biti ni penzija ni plaća, a vanjski bi se dug mogao popeti na 78 milijardi...

Eto tako! Nakon desetljeća ideološke frenezije, nacionalnih talambasa i borija, plime krvi i masovnih grobnica po Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, Srbija se vraća u normalnu kolotečinu. Vraća se - trgovini. Ako za tu eminentno mirnodopsku rabotu i nema baš najokretnijega čovjeka u Koštunici, kojemu je ipak srcu bliža nacionalno-pravoslavno-državna metafizika, ima ga u Đinđiću. Liderstvo se ne sastoji u podilaženju narodu, to je demagogija, liderstvo se sastoji u tome da se uradi ono što mora biti urađeno, makar bilo i nepopularno - tako Zoran Đinđić ovih dana efikasno i politički svrsishodno racionalizira svoj novi, nemilosrdni odnos prema razvlaštenom Miloševiću, držeći usput lekciju Koštunici. Kako je, pak, kadio Miloševiću nekad, kad mu je trebala druga vrsta trgovanja, podsjeća pokojni Slobodan Inić u nedavno objavljenoj postumnoj knjizi Portreti. "Našoj epohi, koja je izgubila poverenje u temelje na kojima počiva, nije za njeno saniranje potreban sposoban praktičar, nego veliki ideolog. Praktičar zna kako stvari funkcionišu. Kada, međutim, stvari prestanu da funkcionišu, onda je neophodan mislilac, čovek koji poseduje nešto kao doktrinu o tome zbog čega stvari uopšte funkcionišu. Čini se da je Milošević predstavljao odgovor na upravo takvu krizu temelja..." - pisao je Đinđić nekada, na početku Miloševićeve krvave slave.

Vrativši se iz Stockholma s produženim mandatom za još jednu godinu i s novom shemom, po kojoj će sve međunarodne instance u Bosni i Hercegovini djelovati u neku ruku objedinjeno, Wolfgang Petritsch uputio je političkom establishmentu Republike Srpske opomenu kakvu do sada nismo mogli čuti. Sramna je nespremnost Republike Srpske na suradnju s Haagom, rekao je Petritsch. Od svih optuženih ratnih zločinaca s toga prostora koji su stigli u Haag, najveći broj uhapsile su snage SFOR-a, nekolicinu je izručila SR Jugoslavija, dvojica-trojica su se sami predali, ali niti jednoga jedinoga nisu uhapsile vlasti Republike Srpske - zgraža se Petritsch. A stručnjaci u Haagu, pridodaje on, smatraju da se svi glavni optuženici za ratne zločine, Karadžić i Mladić prije svih, i danas nalaze na teritoriju toga entiteta.

Sad treba malo čekati i promatrati. Može se očekivati da će nakon ove Petritscheve tvrdnje, kao svojevrsne najave, međunarodna administracija otvoriti nekakvu kampanju pritiska na Banju Luku, koja će biti praćena primamljivim financijskim obećanjima za željenu kooperativnost. Ako se to ostvari, onda bi se uskoro mogla opasno poremetiti ljubavna idila između Šarović-Čavić-Kalinićevih nacionalista i "demokratskoga" Mladena Ivanića, jer bi im se lako mogla dogoditi modelska situacija - "ili Đinđić, ili Koštunica". Tko bi u takvoj situaciji bio bolji, spretniji i spremniji trgovac, a tko čuvar nacionalnog ponosa, ne treba predviđati naprečac. Šarovićeva spremnost da na popravnom ispitu na mjestu nekadašnje (i buduće) Ferhadije s Mustafom Cerićem četveroručno postavi inicijalnu ploču, uz ritualno klanje kurbana, najavljuje mogućnost veoma neočekivanih kombinacija i transformacija.

No, što god se bude događalo od slijedećega petka (ili, već, od nekoga drugog dana), kada Miloševića presele, pa i kada se eventualno čak bosanski esdeesovci, ma koliko se to u ovom trenutku činilo nezamislivim, pojave u ulozi izručitelja Radovana Karadžića - sve će to ostati u sferi političke trgovine. Neće, naravno, biti beznačajno, i neće biti bez utjecaja na prilike, no to neće biti događaji koji preokreću procese i donose istinu.

Ima ciničan ton i zvuči oporo, ali vrijedi zamisliti se nad nedavnom tvrdnjom filozofa i političkoga analitičara Žarka Puhovskoga, kada skeptično prognozira: "pomirenja će biti, ali istine neće biti".

Na drugi način i u drugom kontekstu istu potrebu za mnogo dubljim promjenama od onih koje donose razni oblici političke trgovine izrazio je, reagirajući na bezgranično likovanje evropske javnosti u trenutku Miloševićeva hapšenja, zagrebački intelektualac i publicist Nenad Popović u članku za jedne njemačke novine. Parafrazirajući, napisao je slijedeće: Da, da, to je silno važna i dobra vijest! Otiđite, molim vas, u Bosnu, otkopajte si koju masovnu grobnicu kod Sanskoga Mosta ili Foče, i viknite tu vijest onim leševima dolje! Samo, morate jako vikati, jer vas ne mogu čuti, njima su uši začepljene zemljom!

P.S. Zamjeri mi u prošlom broju gospodin Nedeljko Simanić iz Srebrenice, e sam u svomu tekstu iz pretprošloga broja (Svi naši nezavršeni ratovi) modele naše službene historije u dvadesetom stoljeću sveo na dva, kajmakčalanski i enobeovski, jer je pobrkao pojam službene historije i historije kao takve. Pa mu se zbog toga pričinilo da propuštam spomenuti časnu ulogu "hrvatskoga tisućljetnoga sna" i "handžar divizija" u toj našoj dragoj i krvavoj historiji. Ma, bez brige budite, Simaniću, kajmakčalanski i enobeovski model i ideološki mentalitet (o čemu pišem u spomenutom tekstu) nisu samo srpski, niti su ih njegovali samo Srbi (iako imaju pravo na perjaništvo) - ako Vas to boli, a po svemu sudeći jest tako. Taj ideološki mentalitet, isključiv, zadrt i ubilački, fanatično uvjeren da može postojati samo jedna istina i samo jedna historija - na tomu je bila moja poanta - njegovali su i pripadali mu jednako zdušno i u zlu produktivno sinovi svih naših naroda i narodnosti, od Karavanki do Đevđelije. Ako Vas može utješiti, evo Vam jednoga baš bizarnog primjera: u katolika i Hrvata posvećeni, u Srba demonizirani, od komunista osuđeni Alojzije Stepinac bio je u mladosti solunski dobrovoljac, kajmakčalanac, dekoriran od kralja Aleksandra Karađorđevića ordenom beloga orla!

A to da ćemo i dalje ratovati za etnički čiste teritorije "htjeli mi to ili ne", te da "niko nikog ovdje nije htio tiranisati, hegemonizirati, kolonizirati a da on sam to nije želio" - spada u neki mutni politički "frojdizam", čije su mi implikacije dobro poznate, ali o kojemu raspravljati znači mlatiti praznu slamu.

Arhiva Dani
212