|
 oručnik
Farčić uzimao je loptu i postavljao je negdje između koljena,
pogledao bi jednom, pa drugi put prema košu, s izrazom lica kao
da ga prvi put vidi, i onda je bacao loptu, kao da je se želi osloboditi,
a ne kao da gađa slobodno bacanje. Pričalo se da je isto tako, odozdol,
slobodna bacanja izvodio i Radivoje Korać, ali toga se nisi
mogao sjećati, jer je on poginuo kada si imao dvije godine. Poručnik
Farčić bio je jedini košarkaš kojega si vidio da tako puca slobodna.
Poručnikom su ga zvali beogradski
televizijski reporteri, ponosni, valjda, na to što je igrač kluba
za koji su potajno navijali tako daleko dogurao. Drugi su, bolji
košarkaši i veće face, ostajali samo vojnicima jedne košarkaške
utakmice, dok je Farčić imao svoj čin, zbog kojeg su mu se mogle
oprostiti greške i promašaji, jer je on u slobodnom vremenu branio
domovinu i ponirao duboko u vojne nauke.
Međutim, istih je godina, sredinom
sedamdesetih, u Rukometnom klubu Borac igrao čovjek čija je titula
bila zvučnija od Farčićeve. Bio je to doktor Nebojša Popović,
jedan od najboljih rukometaša kojeg je Banja Luka vidjela i najbolji
jugoslavenski igrač svoje generacije. Čovjek je u roku završio medicinu,
što je našim reporterima bilo dovoljno da ga i u najdramatičnijoj
utakmici, punoj psovki, tuče i rezultatske neizvjesnosti, zovu isključivo
doktorom Popovićem. Dok je u Farčićevom tituliranju bilo nečeg od
one glupe kasarnske sklonosti ka pretjerivanju, koju je upoznao
tko god je vojsku služio, ali su joj neki, eto, ostali vjerni i
u civilnom životu, tituliranje Nebojše Popovića gledateljima je
zvučalo tako da bi pomislili kako reporter ima prehlađeno dijete,
pa je baš nakanio, čim utakmica završi, od Popovića tražiti recept
za antibiotike.
Oficiri i doktori bili su, na
različite načine, najcjenjeniji ljudi tog vremena. Oficirima su,
naravno, bili skloniji ruralni tipovi i oni koji su zbog neke nejasne
grižnje savjesti imali potrebu za viškom patriotizma, dok su doktori
svima bili zakon. Seljaci su u njima vidjeli spasitelje, one na
kojima stoji čitav svijet, pa i njegova duhovna strana, jer su doktori
bili jedina zamjena za popove i hodže koje je revolucija protjerala
iz društvenoga života. Građani su pak smatrali da doktori predstavljaju
poželjno društvo u kafani, na ljetovanju i u svim drugim oblicima
javnog pokazivanja. I jednima i drugima najvažnije je, naravno,
bilo to da imaju svog ličnog doktora, svoju bolničku štelu, koja
će se naći pri ruci kada se netko u familiji razboli. Eto, zato
je doktor Popović bio čudo. Šteta je samo što nije bio nogometaš.
U tom bi slučaju bio upamćen kao idealni Jugoslaven.
A sportski reporteri bili su
jednostavno iskreni ljudi. Govorili su sve što bi im palo na pamet,
a pogotovu ono što ih je, iz njihove perspektive, činilo ponosnim.
Bilo je dovoljno spomenuti jednog poručnika i jednog doktora, i
direktni prenos donio bi nešto što je više od igre. U ta vremena
se oko sporta nije vrtio veliki novac, niti su očevi i majke bili
jako sretni kad bi im se sinovi dali u fudbalere, pa je valjalo
naći nešto što će i njih, te nesretne niže reportere koji nisu išli
na olimpijade i svjetska prvenstva, učiniti dostojnim povijesnog
trenutka. Zloupotrebljavali su nesretnoga Farčića, koji bi kao košarkaš
već bio sasvim zaboravljen da nije te bizarnosti sa činom, kao što
su zloupotrebljavali i genijalnog Nebojšu Popovića, a sve da bi
se dokazali u svijetu koji je još uvijek mario za društvenu hijerarhiju
koja podrazumijeva i nekakve škole.
U generaciji poručnika Farčića
igrali su Dalipagić i Kićanović, ali i poručnikovom
košarkaškom habitusu bliži likovi: Latifić, Beravs,
Todorić... Taj Beravs je u jednoj od Partizanovih šampionskih
sezona bio i kapiten ekipe, ali je u cijelom prvenstvu odigrao samo
pet-šest minuta, pa se onda naljutio i prešao u Slobodu iz Tuzle.
Generacija doktora Popovića bila je puno ozbiljnija, jer je postala
klupskim prvakom Europe i još uvijek postoji kao blijeda crno-bijela
fotografija na nekim panoima u centru Banje Luke. Teško je očima
povjerovati da je to isti onaj grad, jer isti ljudi sigurno nisu.
Arhiva Dani
212
|
