Ono što za više od 100 dana vlasti nije bilo ni na pameti premijeru Behmenu i njegovoj ministarskoj sviti, za samo četiri dana je obavila Carol Man. Predsjednica francuske nevladine organizacije Enfants de Bosnie, posjetila je nekoliko izbjegličkih kampova u Tuzlanskom kantonu i još nekoliko povratničkih porodica u Republici Srpskoj i tamo vidjela slike koje se tek po mjestu i vremenu radnje razlikuju od onih što ih je Peter Mass opisao u potresnoj knjizi Ljubi bližnjeg svog. "Postoje manje socijalne nejednakosti u ovim logorima, koje variraju od onih koji umiru od gladi do onih koji su samo gladni. Djeca sa kojom sam se susrela bila su mršava i bolešljiva, a svako je imalo problema s kožom, koja je bila žućkasta usljed nedostatka vitamina i njege", zapisala je Man. Šokirana prizorima užasa, zapravo dokazima koliko su bosanske izbjeglice danas tek teret državi u kojoj im je bila kuća, francuska je humanistica poslala pismo upozorenja Aliji Behmenu, ministru za izbjeglice Seferu Haliloviću, sada već bivšem predsjedniku Vijeća ministara Božidaru Matiću i predsjednici Saveza izbjeglih i raseljenih lica Mirhunisi Zukić. Odgovora nije bilo. Jasno je, međutim, zvučala šutnja kojom je reagirano na ovo svjedočanstvo nastavka genocida drugim sredstvima. Povratak je, ako je vjerovati iskustvu, a ne obećanjima i tvrdnjama o valjanosti dejtonskih akata, drugo ime prevare, riječ u koju još vjeruje Fadil Banjanović Bracika, i pojam kojim se lako da manipulirati kada se traže devizne donacije. A povratnici... "Donijeli smo im nekoliko tegli džema, nakon čega su ih dvije pregladnjele djevojčice zgrabile, otvorile i počele da jedu iz tegli baš kao životinje." Dogodilo se to krajem maja u okolini Srebrenice 2001. godine.

"Uprava za stambena pitanja radi katastrofalno! Ne preza da deložira dvoje djece bez ijednog roditelja na ulicu (…), da dvoje djece bez roditelja iz Srebrenice smješta u srpsku kuću u Blažuju (…), da deložira slijepca stopostotnog ratnog vojnog invalida." Sead Gajević, ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo, izašao je iz anonimnosti prvih nekoliko mjeseci svog mandata, reagirajući na istinski sramotnu deložaciju supruge poginulog pripadnika AR BiH i njene djece. Hankija Vatrenjak i njeno troje djece proteklih su dana spavali po haustorima, a jedan od dječaka je Avazovom novinaru kazao čak i kako "sanja da spava na kauču". "Udarnički" rad kantonalne Uprave za stambena pitanja, čije samo ime izaziva jezu među prognanicima i izbjeglicama koji su utočište pronašli u Sarajevu, prvi put je doživio ovako oštre, uz to i javne kritike. I to je utoliko važnije jer dolaze iz usta kantonalnog ministra za čije mjesto i nije bilo pretjerane otimačine u vrijeme kada je Alijansa pravila kadrovske križaljke. Gajević, kojem je posao da štiti sve Hankije Vatrenjak ovog svijeta, ponudio je na kraju i ostavku kantonalnom premijeru Huseinu Hadžidediću, što je danas rijetko moralan čin. Jer, ako postoji pravi razlog za ostavku, onda je to svakako ovaj, Gajevićev. Premda je on vjerovatno posljednji koji bi se trebao osjećati odgovornim ako supruge poginulih vojnika skončaju na ulici.

Toliko o pomirenju stanovnika dviju obala, novim vjetrovima na Neretvi, gradu u kojem je normalizacija nezaustavljiv proces, slabljenju nacionalista okupljenih u političke udruge, Nevenu Tomiću kao čovjeku novog vremena, jačanju Federacije, svijesti o onome šta je Bosna i šta Hercegovina... Mogu optimisti, i domaći i uvozni, izmisliti milion i jedno ime za procese koje u BiH jedino oni vide, ali će sve zvučati kao najgora fraza nakon svakog poteza onih čija je mašta u razgrađivanju neograničena. Naime, stadion pod Bijelim brijegom, izgrađen novcem Mostaraca i dat Fudbalskom klubu Velež, više ne pripada ni onima koji su ga platili, ni onima koji su na njemu igrali i stvarali mit o "hercegovačkom Liverpoolu". Općina Jugozapad, u čijim je granicama i Bijeli brijeg, donijela je odluku da Nogometnom klubu Zrinski iz Mostara ustupi sportski kompleks na 109 godina! I za to svakoga mjeseca naplati 5.000 maraka. Veleža tu, naravno, nema ni na mapi. Tom je timu ostavljena grbava livada u Vrapčićima, da na njoj, zajedno sa neizlječivim pripadnicima Red Armyja, vjeruje da priča o jednom Mostaru i svim njegovim simbolima nije tek davno prošlo vrijeme. Treba biti ili prilično neinformiran ili toliko lud pa i pomisliti da ustupanje stadiona timu za kojeg je Hrvatski dragovoljac Stjepana Spajića sinonim multikulturalnosti, išta drugo do jasna poruka onima što se nadaju svojim predratnim stanovima, nekadašnjim radnim mjestima ili poslovnim prostorima koje nisu na vrijeme prodali razvojačenim pripadnicima Kažnjeničke i sličnih bojni, da je Mostar u one dvije ulice uokvirene ruševinama Starog grada, a ostatak - možda i neko buduće Tuđmanovo.

"Očito je da još uvijek postoje snage (…) kojima ne odgovara da sredimo stanje unutar Vojske FBiH", izjavio je ministar o(d)brane Mijo Anić, nemalo razočaran odbijanjem poslanika federalnog Parlamenta da usvoje zakonski prijedlog o skraćenju vojnog roka sa devet na četiri i pol mjeseca. Poslanici u Predstavničkom domu, koji su po automatizmu, inerciji ili dekretu usvojili neke od najgorih zakona koje je ova zemlja ikad vidjela (kao što je onaj o porezu na novine), ovaj, možda jedini, put odlučili su da misle. I time budžet FBiH osiromašili za dodatnih 45 miliona maraka, kolika je, po procjenama Ministarstva odbrane, trebala biti ušteda skraćivanjem vojnog roka. Istovremeno, ministarstvo je zaduženo u toj mjeri da, po riječima samog ministra, nije u stanju platiti račune za struju; sve to dok su tragovi borbe za vojsku, koju su Anić i njegovi suradnici doslovno oteli iz ruku HDZ-ovih generala, još uvijek svježi. Štaviše, poslanici insistiraju na "cjelovitim izmjenama Zakona o odbrani", za što je potrebno najmanje još mjesec i po dana, što u ovdašnjim uvjetima znači da će vjerovatno proteći još bar tri mjeseca prije nego se amandmani na Zakon o odbrani ponovo nađu pred Parlamentom. To su još tri mjeseca borbe za Anića i Buljubašića, koji sada moraju voditi borbu na dva fronta, noseći se pritom i sa hipotekom koju su im u naslijeđe ostavili Miroslav Prce i Sakib Mahmuljin. Dok poslanici misle.

Hasan Čengić izgleda kao da se počeo shvatati vrlo ozbiljno u pitanjima koja se tiču odbrane i sigurnosti."Postoje ozbiljne glasine kako je on (Mijo Anić, op.a.) obećao da će osigurati da uopće ne dođe do reintegriranja Vojske Federacije!" Dakle, Čengić čije naslijeđe, između ostalog, današnje Ministarstvo odbrane još uvijek raščišćava, optužuje aktualnog ministra odbrane da radi protiv reintegracije VF BiH. On, Čengić, koji se godinama svojski trudio da Armija BiH i HVO ostanu duboko razdvojeni, koji je dao svoj potpuni doprinos "islamizaciji" AR BiH, radeći time izravno protiv ove zemlje, optužuje Anića, koji je za četiri mjeseca svog mandata učinio više na reintegraciji te vojske nego on tokom svih godina u ulozi prvog bošnjačkog logističara, a zatim i ministra odbrane. Krenimo pravim redoslijedom: ako stupanj integracije VF BiH nije dovoljan, nije li potrebno prvo odgovoriti na pitanje ko je uopće kriv za njenu dezintegraciju? A zatim i segregaciju koju je svojski cementirala upravo Čengićeva stranka, "prepuštajući" HVO HDZ-u i pretvarajući AR BiH u "vojno krilo SDA"? A sve to vrijeme Čengić je bio jedan od najmoćnijih članova SDA, neformalni lider jedne od frakcija unutar stranke i objektivno je mogao utjecati na stanje stvari. I tada se shvatao vrlo ozbiljno u stvarima koje se tiču odbrane i sigurnosti. Ili nije?

Tek ako u dogledno vrijeme zenička Željezara sve svoje nekadašnje radnike pozove na posao, revanš susret Intertoto kupa sići će sa prvog mjesta najznačajnijih događaja za Zeničane na početku ovog stoljeća. Nisu dvije pobjede nad turskim Denizlisporom, a posebno ona od 5:3 na gostovanju, naročito bitne za državu koja se smatra fudbalski relevantnom. No, kako je Bosna i Hercegovina u svijetu lopte u ravni sa poluamaterskim selekcijama bogatih kneževina, prolazak prve prepreke automatski dobija na važnosti. Zenica je, naime, grad na umoru: tamo prosjaci pružaju ruku za 10 feninga, prihodi većine su nedovoljni za tri slaba obroka, broj zaposlenih je katastrofalno nizak, frustracije nemjerljive, besperspektivnost kao da ima i svoj oblik… NK Čelik se tu još nekako i trzao. Nakon drugoligaškog staža dugog kao nečiji radni u bivšoj i nešto šampionskih godina u ovoj državi, taj je klub uglavnom mijenjao upravu, dugovao igračima, smjenjivao trenere i ponekad ustupao teren nacionalnom timu čije su "zvijezde" uglavnom bacale Zeničane u još dublji očaj. A onda je timu iz daleko jače i bogatije lige od naše, ugurano šest golova u dva susreta. Niti jedno od mogućih fudbalskih tumačenja tog trijumfa ne pije vode. Čelik je, prosto, napravio čudo, a Zeničanima se u jednoj noći učinilo da je sve puno bolje nego što jeste. Fudbalski, ta je pobjeda mala. Siromašnima je, međutim, lopta svakako više od igre. Ono što je Čelik učinio za Zenicu je zato jako važno. Makar već u narednom kolu izgubili od Genta.