|
rošlome
tekstu, objavljenom ovdje, priključio sam prijevod pjesme Talijanska
prekomjernost Gregoryja Corsoa. Sada to koristim kao
izgovor da kažem nešto o njemu, miljeniku među pripadnicima tzv.
beat generacije, pjesniku koji je, prije nešto više od tri mjeseca,
umro u bolnici u Minneapolisu. Američki prijatelji koji su ga poznavali,
prenijeli su mi mnoštvo priča o njemu: Bob Sharrard u bašti
restorana Enrico, kaže: "Gregory je bio divlji; nekoliko
puta sam ga vadio iz zatvora. Bio je toliko divlji da je za policiju
predstavljao pravi problem. I kad bi ga utrpali u auto, nastavio
bi nasrtati na druge izgrednike koji su usput pokupljeni i s kojim
putuje skupa, po kazni, do policijske stanice."
Corso je rođen u Americi, ali
ga je majka, iz potrebe da sakrije izvan braka rođeno dijete, odnijela
u Italiju i tamo ostavila na nekom gradskom trgu. Do osamnaeste
godine, on je živio potucajući se bezimen (sam sebi će nadjenuti
ime), a potom se vratio u zemlju rođenja, te nakon prvih ispada
dospio u zatvor, gdje je - prema vlastitom svjedočenju - otkrio
poeziju. Kasnije, kada je već stekao književno ime, jedan se bogati
japanski poduzetnik zainteresirao za pjesnikovo porijeklo i uložio
velike novce u istraživanje. Posljedica tog istraživanja je nedovršen
dokumentarni film u kojem se traga za majkom Gregoryja Corsoa. Nedovršen,
jer je majka pronađena, negdje u New Jerseyu, ali je pjesnik odbio
da se sretne s njom. Dio dosljedne životne priče je to da se, nakon
godina odrastanja, pojavila njegova kćerka o kojoj on ništa nije
znao, rođena iz neke površne, skoro zaboravljene, ljubavne veze.
Ona je medicinska sestra i prema pričanju svjedoka: anđeo, jer je
svojom fascinantnom njegom produžavala očeve godine života.
Divlji, a to znači: potpuno netipičan
za "uljuđenu" Ameriku u kojoj i najsitniji eksces ima
previsoku cijenu, kod kolega pisaca je budio simpatiju, a njegovu
socijalnu oslobođenost oni su izjednačavali sa osobinom pjesnika.
Budući da je bio oslobođen genealoških temelja (bezimen), i njemu
je prijalo da javno tvrdi kako se njegovo porijeklo treba izvesti
iz poezije. Gregory the Poet: ta se anegdota o Corsou prepričavala,
a nju je William S. Burroughs zapisao: Corso je telefonom
nazvao W. H. Audena, ovaj podigao slušalicu i rekao:
"Ko je tamo?"
"Gregory."
"Gregory ko?"
"Gregory the pjesnik."
Pjesnici, uglavnom, znaju da
život = poezija, da ta izjednačenost ne postoji, da su te dvije
stvari nekompatibilne, da je tegobu i ljepotu teško izrimovati,
te da uvijek jedno zbog drugog trpi. Danas, u intervjuu sa Edom
Popovićem, objavljenom u zagrebačkom Zarezu, čitam kako
autor, meni drag prijatelj, nastoji bojkotirati fikciju, jer je
to nešto što je, kako kaže, suprotno stvarnosti. I čitajući to,
pomislio sam kako je Edo književni potomak Gregoryja Corsoa što
u pjesmi Sreo sam tipa koji je umro, na način radikalan,
tvrdi isto:
Kružili smo
okolo po barovima
brzo se sprijateljili
On je želio da mu kažem
šta je to poezija
i rekao sam
Sretno nakresan iste noći
Odveo sam ga kući da vidi moje tek rođeno dijete
Njega je velika tuga obuzela
"O Gregory" reče plačljivo
"stvorio si nešto što će umrijeti"
Sa strane gledano, neki životi
izgledaju jednostavni i zavodljivi kao strip priča. Ali, dok smo
sjedjeli u bašti restorana Enrico, a Sharrard prepričavao događaje
povezane sa Corsom, bukvalno se namjestila sljedeća situacija. Na
pločniku, odmah do baštenske ograde je parkirano policijsko vozilo
koje okružuju četiri ili pet uniformiranih hairlija. Na njih zapravo
nismo ni obraćali pažnju, sve dok se iz unutrašnjosti auta nije
oglasio neki uhapšeni izgrednik, prvo sporadičnim udarcima šake
o lim auta, a onda sve jače: mislim da se, na kraju, cijelim tijelom
čovjek divlje bacao na zid auta. Zvuk je bio strašan toliko da sam
zaustio: "Eno se javlja duh Gregoryja Corsoa", pa odustao.
Ustvari, jezovitost utiska je pojačana tek kad su policajci, nemajući
izbora, grupno ušli u tamu auta i tamo umirili zvuk.
Taj događaj je, vjerovatno, tačna
slika života Gregoryja Corsoa, njegova metafora. I zato mislim da
je sve izvan golog života - fikcija, i da poezija ne nastaje iz
potrebe da se životu odredi smisao, već da ga se učini podnošljivim.
Arhiva Dani
210
|