Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 210

15.
Jun
2001.

Arhiva Dani
210


Semezdin
Mehmedinović
mehmedinovic@bhdani.com

 


Događaj je, vjerovatno, tačna slika života Gregoryja Corsoa, njegova metafora. I zato mislim da je sve izvan golog života - fikcija, i da poezija ne nastaje iz potrebe da se životu odredi smisao, već da ga se učini podnošljivim



TRANSATLANTIK

Gregory the pjesnik

rošlome tekstu, objavljenom ovdje, priključio sam prijevod pjesme Talijanska prekomjernost Gregoryja Corsoa. Sada to koristim kao izgovor da kažem nešto o njemu, miljeniku među pripadnicima tzv. beat generacije, pjesniku koji je, prije nešto više od tri mjeseca, umro u bolnici u Minneapolisu. Američki prijatelji koji su ga poznavali, prenijeli su mi mnoštvo priča o njemu: Bob Sharrard u bašti restorana Enrico, kaže: "Gregory je bio divlji; nekoliko puta sam ga vadio iz zatvora. Bio je toliko divlji da je za policiju predstavljao pravi problem. I kad bi ga utrpali u auto, nastavio bi nasrtati na druge izgrednike koji su usput pokupljeni i s kojim putuje skupa, po kazni, do policijske stanice."

Corso je rođen u Americi, ali ga je majka, iz potrebe da sakrije izvan braka rođeno dijete, odnijela u Italiju i tamo ostavila na nekom gradskom trgu. Do osamnaeste godine, on je živio potucajući se bezimen (sam sebi će nadjenuti ime), a potom se vratio u zemlju rođenja, te nakon prvih ispada dospio u zatvor, gdje je - prema vlastitom svjedočenju - otkrio poeziju. Kasnije, kada je već stekao književno ime, jedan se bogati japanski poduzetnik zainteresirao za pjesnikovo porijeklo i uložio velike novce u istraživanje. Posljedica tog istraživanja je nedovršen dokumentarni film u kojem se traga za majkom Gregoryja Corsoa. Nedovršen, jer je majka pronađena, negdje u New Jerseyu, ali je pjesnik odbio da se sretne s njom. Dio dosljedne životne priče je to da se, nakon godina odrastanja, pojavila njegova kćerka o kojoj on ništa nije znao, rođena iz neke površne, skoro zaboravljene, ljubavne veze. Ona je medicinska sestra i prema pričanju svjedoka: anđeo, jer je svojom fascinantnom njegom produžavala očeve godine života.

Divlji, a to znači: potpuno netipičan za "uljuđenu" Ameriku u kojoj i najsitniji eksces ima previsoku cijenu, kod kolega pisaca je budio simpatiju, a njegovu socijalnu oslobođenost oni su izjednačavali sa osobinom pjesnika. Budući da je bio oslobođen genealoških temelja (bezimen), i njemu je prijalo da javno tvrdi kako se njegovo porijeklo treba izvesti iz poezije. Gregory the Poet: ta se anegdota o Corsou prepričavala, a nju je William S. Burroughs zapisao: Corso je telefonom nazvao W. H. Audena, ovaj podigao slušalicu i rekao:

"Ko je tamo?"
"Gregory."
"Gregory ko?"
"Gregory the pjesnik."

Pjesnici, uglavnom, znaju da život = poezija, da ta izjednačenost ne postoji, da su te dvije stvari nekompatibilne, da je tegobu i ljepotu teško izrimovati, te da uvijek jedno zbog drugog trpi. Danas, u intervjuu sa Edom Popovićem, objavljenom u zagrebačkom Zarezu, čitam kako autor, meni drag prijatelj, nastoji bojkotirati fikciju, jer je to nešto što je, kako kaže, suprotno stvarnosti. I čitajući to, pomislio sam kako je Edo književni potomak Gregoryja Corsoa što u pjesmi Sreo sam tipa koji je umro, na način radikalan, tvrdi isto:

Kružili smo
okolo po barovima
brzo se sprijateljili
On je želio da mu kažem
šta je to poezija
i rekao sam
Sretno nakresan iste noći
Odveo sam ga kući da vidi moje tek rođeno dijete
Njega je velika tuga obuzela
"O Gregory" reče plačljivo
"stvorio si nešto što će umrijeti"

Sa strane gledano, neki životi izgledaju jednostavni i zavodljivi kao strip priča. Ali, dok smo sjedjeli u bašti restorana Enrico, a Sharrard prepričavao događaje povezane sa Corsom, bukvalno se namjestila sljedeća situacija. Na pločniku, odmah do baštenske ograde je parkirano policijsko vozilo koje okružuju četiri ili pet uniformiranih hairlija. Na njih zapravo nismo ni obraćali pažnju, sve dok se iz unutrašnjosti auta nije oglasio neki uhapšeni izgrednik, prvo sporadičnim udarcima šake o lim auta, a onda sve jače: mislim da se, na kraju, cijelim tijelom čovjek divlje bacao na zid auta. Zvuk je bio strašan toliko da sam zaustio: "Eno se javlja duh Gregoryja Corsoa", pa odustao. Ustvari, jezovitost utiska je pojačana tek kad su policajci, nemajući izbora, grupno ušli u tamu auta i tamo umirili zvuk.

Taj događaj je, vjerovatno, tačna slika života Gregoryja Corsoa, njegova metafora. I zato mislim da je sve izvan golog života - fikcija, i da poezija ne nastaje iz potrebe da se životu odredi smisao, već da ga se učini podnošljivim.


Arhiva Dani
210

 

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh