a razliku od nekih drugih hladovina, Divu Grabovicu na južnim padinama planine Čvrsnice ima ko da čuva. Nekadašnju lovačku kuću, nedaleko od HE Grabovica, na samom ulazu u ovaj nepregledan prirodni kompleks je za svoje potrebe osposobio mostarski JOB i ovdje se sada vikendima odmaraju hercegovački ratni veterani. U planu imaju osposobiti još nekoliko devastiranih objekata uzvodno i otvoriti rehabilitacioni centar za preživjele ratnike sa posttraumatskim sindromom koji bi se oporavljali uz stručnu medicinsku pomoć. Što se tiče afirmacije Dive Grabovice u nešto drugačije, masovnije, turističke svrhe, veterani imaju svoje mišljenje. Na pitanje ima li ovdje mina, jedan će odgovoriti da ima, drugi da nema. Tako je i sa svim ostalim. Divljač? Možda ima, možda nema. Riba? Ima. Nema. Zaključak je: možda. Jedino što je sigurno jeste da ima zmija. Onu koja se koliko jučer posljednji put u životu očitovala pored puta, obavezno će vam pokazati.

Do podne Nekada je Diva Grabovica bila ekskluzivno lovište u kome su svoje lovačke vještine upražnjavali velikodostojnici Franje Josifa, kralja Petra i Josipa Broza. Legenda kaže da se u lovu na medvjede ovdje okušao i Giscard D'Esteine. Obilje divljači je garantovalo siguran ulov. Mufloni su bili opasani žicom i imali su samo jedno pojilo na koje bi kad-tad morali doći. Lovci su za to znali i čekali bi ih u zasjedi baš na pojilu. Džema (Džemal Bijedić) i ekipa bi ih, kažu Mostarci, onda "preciznim hicima" skidali jednog po jednog. Samo, nisu ti Titini lovci ovdje toliko česta tema. Ipak su to bila neka sretnija vremena na koja Mostar i nema mnogo značajnijih primjedbi. Demobilisani borci, ratni komandanti, aktuelni i demobilisani političari, poštena inteligencija, novinari jednom riječju: Mostarci, evociraju ratnu i prebiru poratnu problematiku. Dok se čeka da Brko baci sa roštilja prvu turu, situacija je nešto nervoznija. Na gladan stomak idu tek ljute misli karakterističnog tipa: "Da mi je dočekati da vidim optužnicu Jadranku Prliću pa da umrem." To su one rečenice koje se u političkom životu Bosne i Hercegovine javno ne iznose, ali za svaku svoju Mostarci, beli, imaju debeo razlog. Kako su od onoga roštilja počeli širiti mirisi, tako je i priča polahko prelazila u poguzijske sfere. Zaboraviše Prlića k'o da ga Bog nije dao, a HDZ i SDA sačuvali. Neka iznesena američka iskustva poput piletine sa čokoladom i ananasom su na prisutne djelovala dosta porazno. Te kombinacije sa piletinom bi u Mostaru, može biti, mogle proći jedino tamo gladne '93-94. godine. I mada u cjelokupnoj historiji ovoga grada teško da se mogu naći teže godine, Mostarci ni tada nisu gubili prisebnost duha. Od tada je prošlo dovoljno vremena, tako da se mogu objelodaniti neka strogo povjerljiva dokumenta iz arhive Armije BiH. Jedan od tih dokumenata, datiran 25. 2. 1994. godine, upućen je od strane dva pripadnika Informativne službe komande 4. korpusa načelniku Intendantske službe Korpusa. Namjera potpisnika ovog dopisa koji u zaglavlju nosi ono "državna tajna" i "strogo povjerljivo" bila je da, očito zaboravljeni od intendanta, iskamče kakav ručak. Dopis donosimo u cijelosti:

"Gospodine Trgo!

S obzirom na okolnosti i neumitni tok ove ratne tragedije koja ozbiljno narušava naš duhovni i fizički sustav odlučili smo se, u cilju spašavanja naših iscrpljenih organizama, odnosno eskalacije postojećeg stanja u biološki i zdravstveno nepoželjnom smislu, obratiti 'višim logističkim instancama'.

Kao zarobljenici vlastitog angažmana i spolja nam nametnutih stega na koje, kao liberalno orijentisane ličnosti, nismo navikli, tražimo od vas da se u pogledu 'konkretnije podrške' dvojici izmučenih stvaralaca još ozbiljnije angažujete.

Molimo Vas da u tom smislu hitno poduzmete energičnije humanitarne intervencije i najkonkretniju logističku podršku, a sve u cilju blagovremene zaštite našeg duhovnog i tjelesnog integriteta kao i zaustavljanja bioloških deformacija, kako bi se naša tijela vratila u 'AVNOJ-evske granice'.

Svako oklijevanje u pružanju adekvatne pomoći prouzrokovalo bi kataklizmu nesagledivih razmjera."

Poslije ovako dramatično sročenog dopisa, gospodinu Trgi nije preostalo ništa nego da potpisnicima podijeli duplo sljedovanje feta sira, što je još uvijek daleko više od onoga što je dobio onaj nakon čuvenog apela koji je logističaru uputio sa vruće borbene linije.

- Šalji zolje!
- Nemam.
- Daj onda koju bombu.
- Nemam.
- Imaš li makar šaku municije da pošalješ?
- Nemam.
- Šalji barem bokserske rukavice.

Od podne Životne i prvenstveno sportske teme su na redu tek poslije ručka, kada inače počinju i prvenstvene utakmice. Dok Hercegovina cvrči na plus četrdeset, temperatura u hladu Dive Grabovice je ugodnih dvadeset i kusur. A Velež gostuje tu, u komšiluku.

- Haj'mo na utakmicu.
- Gdje?
- U Čapljinu.
- Neću.
- Što? Ne mogu nam ništa. Mogu nas samo namlatiti.

Džaba ubjeđivanje. Koncept rehabilitacije koji se primjenjuje u Divi Grabovici se čini vrlo učinkovitim. Prilijepio onaj roštilj rekonvalescente za zemlju i ne da mrdnuti. A bez podrške svojih vjernih navijača, koje, kad se maknu dalje od Vrapčića i gostuju bilo gdje u Bosni, iz nekog razloga zovu ustašama, Velež će ovu utakmicu u Čapljini ipak izgubiti.

- Šta ima veze. Zato će Čapljina ispasti iz Premijer lige.

U Mostarcima niti ima straha, niti ima mržnje. U Divi Grabovici, opet, nema mreže. One za mobitel. Ima šta ima. Ima ljudi za koje, kako vrijeme prolazi, politika ima sve manje sluha. Oni, opet, sluh nisu izgubili. Slušaju i čuju da Neven Tomić, aktuelni gradonačelnik Mostara, nije nikada rekao jedinstven, samo normalan Mostar. Onaj koji je to primijetio, upratio je i da su Zahum i Podhum zbog križa na Humu sada Zakrižje i Potkrižje. "Nedavno sam dobio ponudu za posao u Ugandi. Stara kaže da ne idem. Opasna, kaže, Uganda zbog lavova i raznih zvijeri. Ovdje, eto, niti je opasno, niti ima zvijeri. Aha", kaže momak koji likom neodoljivo podsjeća na Ozrena Kebu. A ni duhom nije daleko. Rat je taman počeo kada je napunio 18 godina. Slijedi poziv za vojsku i linija. Kada je krenuo, otac mu vrlo ozbiljno veli da mu je bolje da se ubije nego da živ padne četnicima u ruke. Da bi provjerio težinu i ozbiljnost savjeta, sam sjede i napisa poziv za vojsku svome ocu šezdesetogodišnjaku. Kada je otac dobio poziv, nije mu nimalo bilo svejedno. Valja ići a tek mu šezdeset godina. Ovaj na Ozrena nalik a nisu rod, ocu velikodušno udijeli savjet da mu je bolje da se ubije nego da živ padne četnicima u ruke.

Dođe čas pa čovjeku za pola dana prođe kroz uši više pametnih nego za godinu. Najgore je što taj čas dođe nenadano pa čovjeka uhvati nespremna da zapamti i pojmi sve rečeno. Naravoučenije? S Mostarcima bez diktafona ne sjedaj, niti Dive Grabovice sam bez njih obilazi...

Arhiva Dani
210