BILO JEDNOM U VENECIJI: Od Prvog bijenala 1895. Giardini di Castello, istočni dio Venecije, predstavlja središte Međunarodne umjetničke izložbe, u kojem se nalazi, pored talijanskog, 29 nacionalnih paviljona. Među njima bio je i onaj bivše Jugoslavije, koji je nakon raspada te zemlje nastavila koristiti samo SRJ. No, to nije spriječilo da sve zemlje ex-YU budu prisutne na svim dosadašnjim bijenalima, pa i ovom. Izuzev Bosne i Hercegovine.

Od svoje nezavisnosti, naša zemlja je bila predstavljena jedino na 45. Venecijanskom bijenalu 1993, i to videodokumentacijom izložbe Svjedoci postojanja, koja je realizirana u Sarajevu 1992-93 u organizaciji Obala Art Centra u kinu "Sutjeska". Nažalost, zbog opsade Sarajeva, umjetnici Nusret Pašić, Zoran Bogdanović, Mustafa Skopljak, Petar Waldegg, Edin Numankadić i Sanjin Jukić, kao ni njihovi radovi, nisu uspjeli doći do Venecije, te je na ostrvu Giudecca organizirana videoprezentacija izložbe. Na sljedećem Bijenalu, 1995. godine, Jusuf Hadžifejzović je bio kao gost na izložbi u Hrvatskom paviljonu. Na Bijenalu 1999, u specijalnom programu središnje izložbe "Oreste" učestvovali su Gordana Anđelić Galić, Alma Suljević, Amra Zulfikarpašić i Jusuf Hadžifejzović.

A SADA...: Koncipirajući središnju izložbu, direktor Bijenala Harald Szeemann, švicarski kritičar i kustos, u posljednji je tren uvrstio prijedlog Tanje Ostojić, mlade umjetnice iz Beograda koja posljednjih godina živi u Ljubljani, da od 6. do 9. juna bude njegov osobni anđeo čuvar i prati ga na svim događanjima i otvorenjima. Samo nekoliko sedmica prije otvaranja činilo se da je Tanja Ostojić jedina umjetnica sa prostora bivše Jugoslavije koja je uključena u središnju izložbu isključivo vlastitim naporima, ponudivši Szeemannu projekt koji je on smatrao dovoljno intrigantnim da ga prihvati za svoju izložbu. No, to je samo donekle tačno.

Istina je da u središnjoj izložbi Plato čovječanstva Ostojićeva jedina umjetnica iz ex-YU, ali je u posljednji čas nastao i specijalni program središnje izložbe - special projects - u kome se, pored hommagea nedavno preminulom kineskom umjetniku Chen Zhenu, našao i Human Condition, rad Anura Hadžiomerspahića iz BiH, te Secession - serija fotografija bilboarda u Beču, među kojima i plakat Milice Tomić, umjetnice iz Beograda.

U Vodiču za bijenale navedeno je: "Human Condition je projekt započet tokom bosanskog rata dok je umjetnik bio sklonjen u Italiji. Jezik plakata je čitak i dostupan za svakoga."

Dobro je da je Bosna bila prisutna na Venecijanskom bijenalu, pa makar i u specijalnom programu, ali jedino čudi da je upravo to jedini projekt koji nije imao legendu kao svi ostali prezentirani radovi, već je na listu papira flomasterom ispisano: ANUR - HUMAN CONDITION - SARAJEVO / BOSNIA.

U slovenskom paviljonu, međutim, na izložbi Apsolute One, umjetnici su predstavili tri različita ali komplementarna aspekta kompleksnog globalnog sistema. Jedan od njih je projekt Tadeja Pogačara 1 World Congress of Sex Workers and New Parasitism, koji je privukao ogromnu medijsku pažnju i prije nego što je realiziran. Naime, Pogačar je pozvao socijalne radnike i prostitutke iz cijelog svijeta da razgovorima i protestima ukažu na "nepravedan položaj kurvi u svijetu".

Da - SR Jugoslaviju je (pored Milije Pavičevića) predstavljao Ukrajinac Oleg Kulik, i to po izboru selektora iz Crne Gore!?

HUMANIZAM BEZ RENESANSE: Kako direktor bijenala bira temu središnje međunarodne izložbe, na kojoj zajedno učestvuju umjetnici iz različitih zemalja, tako je Szeemann, direktor posljednja dva bijenala, 48. Bijenale nazvao dAPERTutto (otvoreno za sve) i na centralnoj izložbi zajedno prezentirao etablirane i mlade umjetnike. Tema 49. Venecijanskog bijenala i središnje izložbe je Plato čovječanstva (Platea dell 'umanité), ili, kako Szeemann kaže: "Plato čovječanstva nije tema po sebi, to je izjava odgovornosti prema historiji i sadašnjosti, koja otvara nove dimenzije. To je mjesto s kojeg se promatraju i hvataju osjećaji i priče umjetnika, socijalne teme, teme zaštite okoliša, ritam svakodnevnog života, nove tehnologije i svijet Interneta, rad i sport, sreća i tragedija."

ŽIVE SOBE: U središnjoj izložbi Szeemann je ponudio širok raspon događaja i ličnosti što su obilježili 20 stoljeće, ali i predstavio mlade umjetnike sa svih kontinenata, predviđajući nove inicijative i tokove umjetnosti koja će obilježiti 21. stoljeće: od najstarijeg Samuela Becketta (1906-1989) do najmlađeg Frederica Herere (1978) iz Kostarike. Na izložbi je prikazan The End of the Twentieth Century (Kraj dvadesetog stoljeća), ključni rad Josepha Beuysa, koji je bio jedan od najneumornijih zagovornika koncepta slobode. Veliki broj radova na izložbi bila su videa i videoinstalacije, tako da je za njeno razgledavanje potreban bar jedan cijeli dan. Na ulazu u Arsenale postavljena je videoinstalacija Britanca Charlesa Sandisona Living rooms - u kojoj po zidovima prostorije, podu i plafonu plove riječi: majka, smrt, dijete, hrana, žena... Tiha tragedija Gvatemale prezentirana je kroz simbolične modele ljepote na fotografijama Luis Gonzales Palme, a fotografijama se služio i Tatsumi Orimoto iz Japana u velikoj seriji Art mama, da bi pokušao uspostaviti komunikaciju sa majkom oboljelom od alchajmerove bolesti.

MLADOST: Uomoduomo je naziv videa Anrija Sale iz Albanije koji je snimljen skrivenom kamerom u milanskoj katedrali. U prvom planu je siromašni starac koji počiva na klupi i kome glava polagano pada prema koljenima, a on je uporno pokušava podići. Priča nema ni početka, ni kraja, već je jedan potresni isječak iz života. Još jedan rad eksplicitno govori o procesu starenja: italijanski umjetnik Francesco Vezzoli kreirao je sobu u kojoj se nalaze gobleni sa izvezenim licima ljepotica - filmskih diva, glumica i manekenki, pod nazivom Young at any age. U toj sobi, tokom tri dana otvaranja, Vera Lehndorff, poznatija kao Veruschka, izvodila je performans: nepomično je ležala na sofi držeći u ruci goblen sa svojim likom.

NASILJE: Rineke Dijkstra snimila je fotografije djevojaka i mladića koji služe vojni rok u Izraelu u uniformama i njihovoj svakodnevnoj odjeći. I videoinstalacija Belgijanke Chantal Akerman Women Sitting after Killing odiše napetošću naizgled nevidljivog nasilja, a nasilje je prisutno u, na prvi pogled običnom, videozapisu sa modne revije koja završava pokoljem prisutnih. Georgina Starr iz Londona izvela je sedmog juna performans u kome su manekenke hodale po pisti dok su djeca iz plastičnih pušaka ispaljivala na njih kapsule ispunjene crvenom bojom.

ŽIVOTI X: Nekoliko radova parodiralo je poznate filmove i serije. Video Amerikanca Johna Pilsona Mr. Pickup, o čovjeku koji bezuspješno pokušava skupiti rasute papire, iskreno je nasmijao sve prisutne. I dok je C-Files: Tell Saga COM & COM iz Švicarske parodija na TV serije tipa X-Files, animacija Magnusa Walina iz Švedske pod nazivom Exit stravična je vizija kompjuterske igrice iz budućnosti po uzoru na Quake.

Najzanimljivije su bile videoinstalacije poznatih filmskih režisera. Tako je iranski režiser Abbas Kiarostami na podu postavio dvosatnu projekciju kreveta u prirodnoj veličini, u kome dvoje ljudi spava dok dopire zvuk sa ulice, i to nazvao An Travers de la fenetre. Videoinstalacija Atoma Egoyana i Juliaoa Sarmenta Close dovodi posjetioca u uski hodnik u kome je projekcija toliko blizu da se mora dotaći. Ovaj rad je pokušaj da se fizički i emocionalno prezentira fenomen voajerizma.

PAPA I PREDSJEDNICE: Na samom kraju Arsenala bio je postavljen kontroverzni rad Italijana Mauricija Cattelana - Papa pogođen meteorom, koji je u Poljskoj, početkom ove godine, izazvao burne reakcije publike i javnosti i doveo do otkaza direktorice galerije u kojoj je prikazan.

Drugi dio izložbe postavljen je u Italijanskom paviljonu u Giardinima, na 3.000 metara kvadratnih, gdje je najzanimljivija bila instalacija Laure Horelli iz Finske Current Female Presidents, u kome je umjetnica na mapi svijeta označila šest zemalja čije su predsjednice žene i postavila njihove fotografije.

REAL LIFE: Ovogodišnji Bijenale obilježili su redovi. U redu se čekalo za sve: od ulaska u pojedine nacionalne paviljone, akreditiranja, kupovine kataloga Bijenala ili boce obične vode. A čekalo se između dva i četiri sata, posebno ispred nagrađenih paviljona Njemačke, Kanade i Francuske, tako da je samo mali broj sretnika vidio ove paviljone do petka osmog juna, kada su 14 sati zatvoreni Giardini. A po prvi put ove godine se čekalo i u redu za ulazak na različite zabave, što je albanski umjetnik Adrian Paci, stojeći između stotinjak ljudi koji su pokušavali ući na brazilski party, odlično usporedio sa čekanjem u redu za vizu.

Nagrade 49. La Biennale di Venezia

Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon Gregor Schneider: Njemački paviljon   Dva Zlatna lava za najveće ličnosti u savremenoj umjetnosti y Twombly i Richard Serra   Tri specijalne nagrade La Biennale di Venezia Pierre Huyghe (Francuski paviljon), Janet Cardiff & George Bures Miller (Kanadski paviljon), Mariza Merz (Plato čovječanstva)   Četiri specijalne nagrade za četiri mlada umjetnika Anri Sala, Federico Herrero, John Pilson, A1-53167

Arhiva Dani
210