ada je, devetog novembra 1993, pogotkom u najbolniju tačku Mostara, Stari most pao u hirovitu Neretvu, uprkos rušiteljima i nišandžijama Gradska je vlada, dakle u jeku najteže hercegovačke ratne godine, donijela odluku da bez ikakvih uslova iz Gnojnica i Bijelog polja oslobodi 200 zatvorenika. Iako su istodobno u kazamatima HVO-a (za Dretelj i Heliodrom se u ime vlade Herceg-Bosne potpisao današnji Europejac Jadranko Prlić, što nije nimalo nevažno za ovu priču) tamnovale na hiljade Bošnjaka, ovaj je čin ne samo Međunarodnom crvenom križu, kome su predati zatvorenici, već i svekolikoj domaćoj i svjetskoj javnosti zgroženoj nad Tuđmanovim i Praljkovim zločinima, imao pokazati spremnost građana Mostara da ne učestvuju u Tutinoj i Štelinoj akciji potapanja baš svih mostova između agresora i žrtava.

Prošle je sedmice, tačnije sedmog juna, počela rekonstrukcija temelja remek-djela neimara Hajrudina. Na svečanosti (iliti onom što je trebalo to biti) nemušti je govor održao ministar Ramiz Mehmedagić, valjda i sam zbunjen što se u odsjaju Neretve prepoznao kao zajednički imenitelj i Vijeća ministara, i Vlade Federacije, i Alijanse i svih njenih stranaka, i međunarodne zajednice, i inih ostalih gostiju iz Sarajeva i ostatka BiH. Ne treba griješiti dušu, možda bi se gosti i pojavili da su se domaćini kao pravi pokazali: mostarski gradonačelnik Neven Tomić i sam je izbjegao Stari most i njegove temelje zbog njemu daleko važnijeg događaja koji se odigravao u Sarajevu. Ne, nije Tomić bio ni na kakvom sastanku sa Petritschem, niti je razgovarao o Hercegovačkoj banci, hrvatskoj samoupravi ili pak problemima u Vojsci Federacije. Vjerovali ili ne, sastao se sa Muhidinom Hamamdžićem (valjda sam mu zapamtila ime) da bi razmijenili iskustva i planove u složenoj organizaciji gradova kakvi su, je li, u BiH samo Sarajevo i Mostar.

Portir za hrvatski dio hodnika Osobno nisam informirana (a gotovo da ne mogu ni zamisliti) šta je to Tomiću epohalno imao saopćiti o ustrojstvu Sarajeva njegova gradonačelnička figura, no ne mogu se oteti dojmu da bi i Sarajevu i Mostaru, ali i Federaciji i BiH daleko važnije bilo da su i jedan i drugi pogledali u Neretvu. S lica mjesta. Tomiću je valjda to i posao (ili ipak nije!?). I da ne bi bilo zabune i primisli o prizivanju licemjernog demonstriranja zajedništva pred TV kamerama, treba istaći dva bitna momenta: prvi je nesumnjivi značaj koji za grad Mostar i Hercegovinu ima i mora da ima obnova Starog mosta, a drugi je nadasve politički - Tomićevo pristajanje uz HDZ-ovu platformu, na koju se i sam poziva kada ističe svoj zadatak u Gradskoj upravi na pravljenju od Mostara funkcionalne gradske sredine (njegov, odnosno HDZ-ov izraz za grad).

Kako to izgleda u praksi, ne pokazuje, nažalost, tek primjer sa Starim mostom. Ima još: ovih se dana, naime, u Gradskoj upravi Mostara hitno traži jedan portir. Hrvatske nacionalnosti. Rezultat je to nerada (ili nedovoljne budnosti) inače zaposlenog portira (Bošnjaka, kad se već i to mora reći) kojem se omaklo da pored njega u zgradu Gradske uprave uđe ekipa TV Mostar. Bilo je to 30. maja, na Dan državnosti Republike Hrvatske, kada se i dogodio jedan od dva Tomićeva incidenta s medijima. Reporter Denis Vila i kamerman Alan Hadžić, snimajući nerad škola, banaka i inih ustanova sa budžeta, zaputili su se u Gradsku upravu htijući priupitati gradonačelnika Tomića o nastavku svijetlih tradicija HVO-a i Herceg-Bosne u praznovanju državnih praznika susjedne nam države uz istovremeno ignoriranje domaće. Kao nekad Bičakčićev, tog je dana reagirao Tomićev vozač konstatirajući kako novinarima sa takvim pitanjima ne treba biti dozvoljen ulazak u zgradu i završavajući svoj kabadahijski monolog rečenicom: "Okreni ga i po glavi opali."

To da vozači političara imaju ambicija da se u uređivačke politike upišu prijetnjama i batinama, već je dakle poznato, pa čak i to da ih njima pretpostavljeni političari u takvim prilikama opravdavaju, no da na to pristaju i novinari - viđa se samo na BHT-u. I njoj srodnim televizijama. Zahvaljujući tom i takvom skandaloznom bht novinarstvu, gledatelji zapravo i nisu saznali šta se dogodilo tokom dva incidenta koja je Tomić pred kamerama pravdao (drugi se i dalje ne pominje) i pravdao i pravdao, ispalivši pritom i nekoliko nebuloznih istina prijemčivih samo na ovom prostoru: po jednoj od njih, TV kamera ne smije ni biti uključena u mostarskoj gradskoj upravi bez prethodne najave, kaže Tomić i još dodaje da tako piše u kodeksu(?!) nastupajući pritom barem kao da upravlja Pentagonom iliti njegovim mlađim sestrama - operativnim centrima NATO-a po Evropi).

Počast za Jadrana Topića Ipak, u jednoj je stvari Colin Munro, šef Regionalog odjela OHR-a za Hercegovinu, definitivno u pravu: slavljenje nečijeg državnog praznika ne bi trebalo biti problem pogotovo kada se ne znaju detalji. U ovom slučaju detalji se znaju: Tomić i njegov kolega dogradonačelnik Jahić su radili toga dana i time reprezentirali stav Gradske uprave spram općina koje su bile slavljenički raspoložene. No, kako će Gradska uprava demonstrirati svoj stav spram najnovijeg podviga Općinskog vijeća Mostar Jugozapad, koje je na svojoj vanrednoj sjednici u red počasnih i posebno zaslužnih građana promoviralo Jadrana Topića, zapovjednika Mostara iz 1992. i 1993. godine? Ako gradonačelnik i dogradonačelnik u Topićevoj Plaketi za zasluge nisu prepoznali stav Općine spram povratka, onih preživjeli od onih 30.000 Srba i Bošnjaka istjeranih iz svojih domova, za Topićeva mandata posve sigurno hoće.

Neven Tomić: Otkud kamera u Gradskoj upravi?

Ili: kako će Gradska uprava (tj. njeni čelnici) realizirati projekte povratka kada je jedan od najvažnijih njenih uspjeha u posljednjem polugođu (sem traženja portira) dogovor sa gradskim smećarima o preciznoj zoni podjele ingerencija u prikupljanju smeća?! Ostaje istina da se svako sa svojim smećem mora i treba obračunavati, no alarmantnim se gotovo čini da je Mostar zaboravio na svoje silne planove i rekonstrukcije, utakmice Veleža i Zrinjskog na istom stadionu, obnavljanje džamije na Balinovcu, a umjesto toga kojekakvi portparoli slavodobitno izvješćuju o gradonačelničkim pothvatima u vidu posjeta Ugandi, Zambiji ili Kongu i spektakularnom događanju mažoretkinja u samom Mostaru?!

Naravno, nije ni Nevenu Tomiću ni Hamdiji Jahiću jednostavno: prvom je na vratu hrvatska samouprava, drugom valja objasniti da funkcija dogradonačelnika traži i neki angažman, a ne tek puko zamjenjivanje gradonačelnika dok je ovaj zaokupljen višim interesima. Naročito u situaciji u kojoj je Mostar danas, kada, ašćare, za grad sami ne pokazuju interes ni sve njegove općine, a kamoli kantonalna vlast koje još ni nema.

Alijansa u Muje Trovača E, tu dolazimo do onih kojima ovakav Mostar, kakvim ga prave Tomić i Jahić, i treba. HDZ - zna se: bez obzira na sve svoje platforme, preferira podijeljen grad. A da ni SDA-u to nimalo nije mrsko, pamti se još od Hadžiosmanovića, preko svih dogovornih opcija Edhema Bičakčića i Dragana Čovića do nezaboravnog plavitelja Mehe Obradovića. Najnovija ofanziva i prvih i drugih nije nimalo bezazlena. Hrvatska demokratska zajednica već četiri mjeseca gura svoju samoupravu: na isturenom je komandnom mjestu ostavila Miju Brajkovića, koji je odmah iskoristio svoje samoupravno pravo u Gradskom odboru HDZ-a da pokrene smjenu gradonačelnika Tomića, zauzvrat mu javno ponudivši podršku. Nije da ta podrška nema svoju cijenu: Brajković ju je posljednjih dana isporučio Vladi Federacije potpuno ignorirajući hrabrost premijera Alije Behmena da pokaže zainteresiranost Alijanse za kompletan prostor Federacije. Priča o Aluminijskom kombinatu još nije završena, no teško da će ikada i biti.

U ovakvom odnosu snaga, nema mnogo mjesta za optimizam: tim prije što čak i Stranka demokratske akcije pokazuje više interesa za ove prostore od nove vlasti u BiH. Iako Alija Izetbegović, i kada govori o Hercegovini, pominje samo svoju borbu za Bosnu zbog koje ga Pero Zelenika i već pomenuti Topić i javno hvale, odajući mu tako priznanje što je baš njima ostavio Mostar, Alijansa, ali i međunarodna zajednica moraju shvatiti da HDZ- -SDA bitka za podijeljenu BiH još nije završena. U Mostaru je to najprepoznatljivije i sa svakim danom uzima sve više maha. Uostalom, zar nije dovoljno alarmantna najnovija hercegovačka anegdota: dok HDZ stoluje u zapadnom dijelu, SDA nagovara SDP i Stranku za BiH na koaliciju u Starom gradu, Alijanse možda jedino ima u Muje Trovača, kod kog Neven Tomić svrati da popije kavu-kahvu zajedništva sa Hamdijom Jahićem?!

Arhiva Dani
210