Bosni i Hercegovini živi 20.000 ljudi utuživih za ratne zločine, procjena je jedne ugledne međunarodne organizacije. Vlasti Republike Bosne i Hercegovine su, između 1992. i 1996, uputile 4.000 dosjea Tribunalu za ratne zločine u Haagu, ali nema nikakvih izgleda da će Tužilaštvo podići jednak broj optužnica. S druge strane, u arhivu Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima nalaze se imena 30.000 ljudi koji su izravni učesnici, počinitelji ili podstrekači zločina.

Najveći dio njih vjerovatno nikada neće završiti u Haagu; u intervjuu Danima to je otvoreno priznala i tužiteljica ICTY-ja, Carla del Ponte. Ali, to njihove zločine ne čini ništa manjim. Za razliku od žrtava, međutim, oni su i poslije rata nastavili živjeti, radeći svoje stare ili nove poslove koje im je donio rat, kao penzioneri ili ugledni poslovni ljudi. Neki od njih, iako nisu u samoj vlasti (što nije tako rijedak slučaj), i dalje su vrlo utjecajni u svojim zajednicama i "partneri" međunarodne zajednice u BiH. Mnogi će u relativnoj anonimnosti i miru dočekati i svoj prirodan kraj. Žrtve neće.

FOČA: Srpske snage u potpunosti su preuzele vlast u Foči 16. i 17. aprila 1992. i već do sredine jula iste godine u toj, nekada većinski bošnjačkoj općini više nije bilo nesrpskog stanovništva. Pravi logori formirani su u gradskoj gimnaziji, sportskoj dvorani "Partizan", u KP domu Foča, kao i u privatnim kućama i motelima. U gradu i okolnim selima ubijeno je 1.650 ljudi, a do sada je iz masovnih i pojedinačnih grobnica ekshumirano 430, dok se još uvijek traga za 730 nestalih. Pored nekolicine javno optuženih, koji su mrtvi, u pritvoru u Haagu, ili se skrivaju najčešće u susjednoj SRJ, Foča je proteklih godina ostala utočište brojnih manje poznatih počinitelja ratnih zločina. Koji i danas ravnaju puteve tamo gdje je do rata stajala Aladža.

Milenko Burilo: Stražar u logoru u Kazneno-popravnom domu. Jedan od preživjelih logoraša u svom svjedočenju navodi da su zatvorenike "od stražara najviše tukli Burilo, Zoran Matović i Zeljović". Noću su u ćelije iz kancelarija dopirali krici izmučenih i zlostavljanih zatvorenika: "Nemoj, Burilo, molim te!" Burilo i ostali nasumice su iz ćelija izvodili zatvorenike, i, između ostalih, svaki se trag otada gubi Rami Đendušiću, Fuadu Mandži, Kruni Martinoviću, Erminu Mandži Milenko Burilo živi u Foči.

Mitar Rašević: Pored Zorana Vladičića i Slavka Koromana, bio je jedan od isljednika u logoru u KP domu. U to vrijeme u logoru je bilo oko 700 zatvorenika; svaki je od njih u prosjeku smršao od 18 do 20 kilograma, bili su isrpljeni batinanjem, bez ikakvog dodira sa svijetom van logorskih zidova. Specijalnosti su mu bile noćna "saslušavanja", od kojih se logorašima ledila krv u žilama. Živi u SRJ.

Radovan Stanković: Krajem maja 1992. u porodičnoj kući Nusreta Karamana u Miljevini formirana je "javna kuća" u kojoj su zarobljene Bošnjakinje silovane i prisiljavane na prostituciju. "Pero (Elez, op.a.) tada nam je rekao da će svaka od nas imati po jednog četnika, dok će sa njim biti dvije djevojke. Mene je uzeo Radovan Stanković", kaže u svom svjedočenju jedna od preživjelih djevojaka, koja je u to doba bila maloljetna. Nakon deset dana, izvjesni Ranko Radulović odveo ju je odatle u svoj stan u gradu, gdje ju je iznova silovao. Stanković živi u SRJ.

Nikola Brčić: "Odveli su me u Karamanovu kuću. Prvo me silovao Pero Elez, () a poslije su dolazili i drugi vojnici koji su me silovali: među njima sam prepoznala () Nikolu Brčića." U izjavi ove, također maloljetne djevojke, čiji identitet mora ostati skriven, stoji da je tu ostala narednih šest mjeseci, tokom kojih su se silovanja redovito ponavljala. Brčić živi u Miljevini, Foča.

Neđo Samardžić: "Odveli su me u motel gdje je bila njihova komanda, a zatim u Karamanovu kuću. Sve od 6. avgusta 1992. do razmjene 21. marta 1993. bila sam podvrgnuta silovanjima od Neđe Samardžića ()." Neđo Samardžić i njegov brat Zoran zajedno su sa Brčićem, Elezom i Stankovićem u Miljevini držali zatočene šest djevojaka i silovali ih svakodnevno. Najmlađa je imala 12 godina, najstarija 26, a preostalih pet su bile stare između 14 i 21 godine. Krije se.

SANSKI MOST: U Sanskom Mostu, od 60.119 stanovnika, 47 posto su bili Bošnjaci. Nekoliko desetina hiljada civila deportovano je u logore, a dio stanovništva je protjeran iz grada već u maju 1992. U vremenu od 28. do 31. maja 1992, Šesta krajiška brigada VRS izvršila je "etničko čišćenje", dakle genocid, u području Vrhpolja, Hrustova i Kijevaca.

Gojko Šaula: Pripadnik jedinice "Crni Đorđe" u sastavu IV Krajiške brigade VRS, sa sjedištem u Lušci-Palanci. Pouzdano se zna da je skupa sa još nekoliko članova rukovodstva SDS-a iz Sanskog Mosta učestvovao u ubistvu familije Nalić, zatim Ive i Tatjane Unić, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Izjave svjedoka Šaulu izravno povezuju sa masakrom više od stotinu žitelja sela Kukavice. Jedan od svjedoka navodi da je Šaula odgovoran za smrt 28 članova familije Merdanović, uključujući i djevojčice Sedinu i Elminu, koje su imale pet, odnosno tri godine.

KLJUČ: Na području Ključa do sada je ekshumirano 516 Bošnjaka i Hrvata. Prema posljednjem obavljenom popisu u BiH, u ovoj općini su većinu od 37.233 stanovnika činili Srbi, a na prvim izborima 1992. najveći broj glasova dobila je SDS. Već 3. 6. 1992. bošnjačko stanovništvo je sakupljeno na stadionu lokalnog FK "Bratstvo", a kao sabirni centar poslužili su stovarište građevinskog materijala, krug tvornice u Hanlovskom vrelu i krug transportnog preduzeća "Rops".

Dušan Vejin: "Dana 1. 6. 1992. otišao sam sa ocem () radi dobijanja dozvole o stalnom kretanju. Pred starom školom u Velagićima zatekao sam oko 120-150 ljudi, čak i mlađih od 18 i starijih od 60 godina. Tu me ispitivao Dušan Vejin." Ovaj svjedok imao je sreće jer je, nakon premlaćivanja, odveden u SUP Ključ, gdje je i pored redovnog batinanja uspio preživjeti. Ostali su, prema riječima drugog svjedoka, strijeljani u dvorištu škole u dvije grupe: jedna u 22 sata navečer, druga sat i po kasnije. Naime, svi stariji od 15 godina, ujutro prvog juna dobili su zapovijed da se ponovo jave na isto mjesto u dva sata poslije podne. Kada su počeli pristizati, ispred škole ih je čekao upravo Vejin, koji je pravio listu pristiglih. Skoro svi su strijeljani.

Jovo Banjac: Predsjednik Skupštine općine Ključ. Navodno izdao naređenje za strijeljanje 150 muškaraca u školi u Biljanima.

Vinko Kondić: Načelnik SJB Ključ na početku rata. Bio je član SDS-ovog Kriznog štaba i jedan od organizatora etničkog čišćenja, iza kojeg se krije dizanje u zrak svih ključkih džamija, strijeljanje muškaraca u Prhovu. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bio je ministar za rad, socijalnu zaštitu, izbjegla i raseljena lica u Vladi RS u vrijeme kada je premijer bio esdeesovac Gojko Kličković. Nakon izlaska iz Vlade izvjesno vrijeme bio je u pritvoru, pod istragom. Nakon izlaska iz pritvora posvetio se biznisu u Bijeljini. Živi u Beogradu.

PRIJEDOR: Omarska, Keraterm, Trnopolje, samo su dio užasa prijedorskog ljeta 1992, kada je ovaj krajiški grad, u kojem su Bošnjaci činili većinu, pretvoren u kolektivno mučilište. Zatvorenici su u tim logorima bili izloženi najsurovijem mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju. Prema nekim procjenama, samo u logorima je ubijeno više od deset hiljada ljudi.

Vladimir Arsić: Komandant 43. mehanizovane brigade. Kada je SDS preuzeo vlast u Prijedoru, Arsić, inače pukovnik JNA, postao je član Kriznog štaba. Sredinom maja sela na Brdu dobila su ultimatum da predaju oružje. Nakon što je ultimatum istekao, a oružje nije predato, Arsić je naredio napad na ta sela (Hambarine, Rakovčani), što je za rezultat imalo masovan pokolj stanovnika ovih sela. Arsić je, tvrdi se, i danas oficir VRS-a.

Radmilo Zeljaja: Prijeratni kapetan JNA koji je i prije početka rata otvoreno surađivao sa SDS- -om, zahvaljujući posredovanju Dragomira Kaurina, tadašnjeg direktora prijedorskog "Celpaka". Zeljaja je predvodio Vojnu policiju 43. brigade u napadu na Čarakovce, čije je stanovništvo također masakrirano. Preživjeli su deportovani u Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Zeljaja je, također, i danas oficir VRS-a.

Darko Mrđa: Prijeratni koreograf u prijedorskom KUD-u, u ratu je bio pripadnik Vojne policije Pete kozarske brigade (pod komandom Pere Čolića, koji je nakon umirovljenja postao vlasnik pilane na Palama, op.a.). Trojica koji su preživjeli masakr na Korićanskim stijenama, gdje je ubijeno oko 220 ljudi na putu iz Krajine ka Travniku i teritoriji pod kontrolom AR BiH, identificirali su ga kao jednog od počinitelja tog zločina. Živi u Prijedoru u ulici Tukovi, u strahu od hapšenja i suđenja u Haagu.

ČAJNIČE: Ni Čajniče, kao općina sa skoro ubjedljivom srpskom većinom, nije zaobišlo masovno protjerivanje Bošnjaka, uz ubistva i pljačku. Sredinom aprila 1992. izvršena je podjela lokalne policijske stanice, a "srpska policija" potom postavlja kontrolne punktove u gradu. Ubrzo nakon toga Duško Kornjača, predsjednik SDS-a i općine Čajniče, izdaje bošnjačkom stanovništvu ultimatum za predaju oružja. Čajničani pokušavaju pronaći spas bježeći u Goražde ili prema Pljevljima u Crnoj Gori.

Milun Kornjača: Komandir jedinice "Plavi orlovi", formirane još u martu 1992. Ova jedinica zarobila je najveći broj ljudi koji su kasnije okončali u logoru u Mostini. Milun, inače brat poznatijeg Duška, također se isticao u maltretiranju zarobljenika - jednog je od njih prvo pretukao, stavljajući mu potom nož pod grlo i u usta. Živi u Rogatici, i vlasnik je pilane i kafane u istom mjestu u kojem je nekad bio logor.

Vitomir Kajević: Bio je upravnik logora u Mostini sve vrijeme njegovog postojanja. Kroz logor je prošlo više stotina čajničkih Bošnjaka, a preko 70 njih tu su i skončali. Nakon likvidacije svih zarobljenika u logoru, jedini preživjeli svjedok pobjegao je u Pljevlja. Kajević je lično otišao tamo, nekoliko dana kasnije, uhapsio ga i otada mu se gubi svaki trag. Živi u Rogatici, u ulici Petra Lekovića br. 10, kao penzioner.

Duško Tadić: "Dana 18. 5. 1992. između 17:00 i 18:00 sati među zatvorenike (u logoru Mostina, op.a.) ušli su Tadić Veljko i Tadić Duško i izveli Homoraš Ramiza i Ališehović Fehima, nakon čega se napolju čuo rafal. Ubrzo su se vratili po sljedećeg zatvorenika. Pritvoreni Muslimani nisu htjeli izaći i sabili su se u jedan ćošak (). Nakon toga su otvorili vatru (). Tada su izašli, a jedan od njih je bacio ručnu bombu među zatvorenike." Preživjeli zatvorenik ovog masakra kaže da je čuo kako Duško Tadić kolje Fehima Oruča, "govoreći da mu je jabučica tvrda". Duško Tadić živi u Vakufu pored Čajniča i vlasnik je kafane "Bolero".

ROGATICA: Početkom juna srpske snage pod zapovjedništvom Rajka Kušića napale su i protjerale bošnjačko stanovništvo iz nekoliko rogatičkih sela. U napadu je ubijeno 15 civila, najveći broj kuća je zapaljen, a preostalo stanovništvo deportirano u dva logora u gradu.

Vinko Bojić: Upravnik logora u Rasadniku od novembra 1992. "Kada je za upravnika logora postavljen Vinko Bojić, počela su se češće događati ubistva. Prvi zatvorenik kojeg su odveli bio je Himzo Branković. Po njega je došao Brano Planojević i odveo ga u upravnikovu kancelariju. Čuli smo njegove krike, a zatim pucanj", kaže preživjeli logoraš u izjavi datoj po razmjeni. "Vinko Bojić silovao je žene koje su bile zatvorene u Rasadniku. Mene je silovao nekoliko puta", rekla je jedna od zatvorenica, navodeći da je Bojić silovao još pet žena, od kojih je jedna imala 60 godina. "Prilikom ofanzive na Goražde 1994, u logor "Rasadnik" je doveden izvjesni Alija, pripadnik AR BiH. Nakon sedam dana njegovog boravka u logoru, mene je Vinko Bojić pozvao u svoju kancelariju. U kancelariju je došao i Alija. Bojić ga je tukao kundakom puške, stolicom, rukama i nogama. Zatim je uzeo motornu pilu i htio ga je zaklati. Pošto pilu nije mogao upaliti, naredio mu je da ispruži nogu, a onda mu je pucao u nogu, zatim je to učinio i sa drugom nogom, da bi ga tjerao da puže prema njemu. Bojić i još jedan čuvar odvukli su ga do šahta za kanalizaciju gdje ga je Bojić ubio. Potom su ga bacili u šaht." Vinko Bojić živi u Rogatici kao penzioner.

Mladen Vasiljević: Načelnik SJB Rogatica tokom rata. "Odvodili su nas u neke stanove (), prijetili su mi noževima, pištoljima i automatima, tjerali me da skačem sa trećeg sprata da bi me u posljednji čas vratili. Jedno veče su me natjerali da sjedim na protivtenkovskoj mini, a poslije toga su me tukli i silovali", potresna je ispovijest djevojke koja je među svojim mučiteljima prepoznala i Mladena Vasiljevića. On je prednjačio i u silovanju djevojaka i žena pritvorenih u Srednjoškolskom centru u Rogatici. Vasiljević je danas visoki službenik u hijerarhiji MUP-a RS.

Radislav Ljubinac: Stražar u logoru "Rasadnik", poznat pod nadimkom "Pjano". "Pjano je 15. avgusta 1992. godine odveo negdje između 25 i 28 mlađih zatvorenika, među kojima je bio i moj sin, za živi štit na područje Dubljevca, a vratila su se njih četvorica: Mujo i Mahir Jašarević, Avdo Ramović i Huso Krajina. Ostali su, pretpostavljam, ubijeni. O svom sinu ni do danas ništa ne znam."

VIŠEGRAD: Višegrad su jedinice SDS-a zauzele u aprilu 1992. uz pomoć pripadnika Užičkog korpusa. U gradu su bila formirana dva logora - Uzamnica, koji je zatvoren tek krajem rata, i posebni logor za žene u banji Vilina Vlas.

Niko Vujičić: Prijeratni policajac, poznat i kao "Fočak" . "'Fočak' () me odveo na sprat u hotel. Natjerao me je da se raspremim. Natjerao me je da se kupam hladnom vodom i sve vrijeme mi govorio: 'Kupaj se, turkinjo, kupaj'. Potom me silovao." Vujičić, kao i ostali tadašnji istaknuti članovi SDS-a, učestvovao je u masovnom silovanju u hotelu "Vilina Vlas", gdje su višegradske Bošnjakinje bile zarobljene nekoliko mjeseci. Vujičić živi u Višegradu u ulici B. Milovanovića 16/1. Vlasnik je kafane "Draža", a do zabrane rada Srpskoj radikalnoj stranci bio je predsjednik Općinskog odbora SRS u Višegradu.

Duško Andrić: Bivši direktor hotela "Vilina Vlas", koji je zatim bio i upravnik logora za žene. Sada je penzioner i živi u Višegradu, u Ulici 15. februara br. 1.

Boško Đurić: Pripadnik "Belih orlova". Polovinom juna, on i četvorica naoružanih Srba zatvorili su u kuću Adema Omeragića oko 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena, djece i staraca. Ispalili su nekoliko rafala, ubacili ručne bombe unutra i zapalili kuću. Preživjelo je svega petero. Đurić živi u Višegradu u Pionirskoj bb, i radi kao taksist.

Zoran Tešević: "Bila sam očevidac kada su Zoran Tešević Leka, i još trojica odveli Z.Z. i njenu zaovu Z.H. u banju Vilina Vlas. Sutradan ujutro vratili su ih izmrcvarene u selo i rekli da će ponovo doći po njih. One su kazale da su silovane i da će radije umrijeti nego se tamo vratiti. Oni su se vratili sutradan i kada ih nisu našli, rekli su da su im muževi u Vilinoj Vlasi, pa nek' dođu da ih posjete."

Mladen Marković: Učestvovao u ritualnom ubijanju preko 200 Bošnjaka na dva drinska mosta. Svega 56 leševa je do sada pronađeno i identificirano. Bravar po zanimanju, živi u selu Kočarim u općini Višegrad.

BRATUNAC: Već na samom početku rata, u Bratuncu je u zgradi Osnovne škole "Vuk Karadžić" (koja se sada zove "Branko Radićević") otvoren logor kroz koji su prošle stotine Bošnjaka. Na lokalnom fudbalskom stadionu bio je sabirni centar: protjerano je 22.000 stanovnika. U julu 1995. na istom mjestu bili su muškarci zarobljeni prilikom pada Srebrenice.

Momir Nikolić: Profesor ONO i DSZ u Srednjoškolskom centru u Bratuncu. U toku rata načelnik štaba bratunačke brigade: 1992. izravno učestvovao u pokolju stanovnika Glogove. U crkvi u selu Kravice, koju su Srbi pretvorili u logor, Nikolić je učestvovao u mučenju zatvorenika. "Vidio sam i ja i svi ostali kada je Momir Nikolić, zvani 'Penzijica', predmetom zvanim masat, koji služi za oštrenje noževa, Salkić Šabanu izvadio desno, a zadim i lijevo oko." Zatvorenice iz tog zatvora su također silovane, a svjedoci su kao silovatelje identificirali izvjesnog Goluba Erića, zatim Dragoljuba Jovanovića, Tadiju Jokića, Peru Jovanovića, Radeta Jovanovića. U napadu na Srebrenicu, u julu 1995, trupe pod Nikolićevom komandom sudjelovale su u deportaciji civila: on lično je naredio izdvajanje medicinskog osoblja iz srebreničke bolnice, kojima se od tada gubi svaki trag. Danas je direktor jednog državnog preduzeća i ima veliki utjecaj na lokalnu vlast.

Miladin Jokić: Policajac. Predvodio operaciju razoružanja bratunačkih bošnjačkih sela. Svjedoci su ga prepoznali u selu Glogova, devetog maja 1992, kada je stanovništvo prepolovljeno. Sada je komandir saobraćajne policije u Bratuncu.

Arhiva Dani
210