aspravljati o tome da li se u Međugorju Gospa stvarno ukazuje ili ne, apsolutno je nepotrebno. Neko čudo, pa ma kako se ono zvalo, tamo postoji čim je mjesto kojeg nije bilo ni na zavičajnoj mapi pretvorilo u sajam bogatstva. Danas su kuće u Međugorju velike skoro kao i nesreća i tuga hodočasnika, a takvih je bar 90 posto, koji tamo iz svakog ćoška planete dolaze po spas svoje duše i svog tijela.

Ako, recimo, danas posjetite Međugorje i obiđete sve njegove novostvorene ulice, nemojte biti sigurni da ćete se sljedeći put, pa makar to bilo i za mjesec dana, moći snaći bez vodiča. Hoteli, moteli, kampovi, restorani tamo niču brže nego ih arhitekta može i nacrtati. Ko u Međugorju makar ima i pokretnu tezgu sa suvenirima, taj slobodno za svoju budućnost ne treba da brine. Jer, ta tezga vrlo brzo će se pretvoriti u kiosk, kiosk u samoposlugu, samoposluga u robnu kuću

Stanovnici Međugorja, ili, bolje rečeno, vlasnici hotela i turističkih kompanija, apsolutno nemaju nikakve veze sa ovdašnjom stvarnošću. Njima ona i ne treba. Jer, da su se uzdali u nju i onu "prizemlji se", o Međugorju bi, vjerovatno, još uvijek znali samo stanovnici zapadne Hercegovine i gušteri i zmije bjelouške. Ovako, Međugorci govore sve jezike osim svoga, bliži im je svaki Japanac, Papuanovogvinejac, Novozelanđanin, Amerikanac nego, recimo, komšija iz Ljubuškog; lakše im je skoknuti do New Yorka ili Sidneya nego do Mostara ili, nedajbože, do Sarajeva; oni ne gledaju TV dnevnik, ne znaju za PIO, MIO, povratak, Aneks 7, Pazi - mine, sto dana - sto projekata, jedna marka - jedan bazen

Milion "problema" Sve njihove brige se svode na to gdje svake godine smjestiti milion hodočasnika, gdje postaviti milion kreveta, presvući milion jastučnica, staviti milion čaršafa, skuhati milion ručaka, kako prodati milion malih kipića, kako milion puta reći: welcome!, willcommen!, bienvenuti!, guten Tag!, buongiorno! i kako ih navratiti da dogodine opet dođu ili svetište u Međugorju preporuče nekom drugom.

I, uistinu, ovo zadnje je jedino što može zabrinuti vlasnike Međugorja. To što bi, sve i kad bi se Gospa preselila na kraj svijeta i iz Međugorja otišao i posljednji hodočasnik, bar dvije buduće generacije svakog onog ko tamo drži i najobičniju kafanu bile finansijski osigurane, nije nikakav razlog da Međugorci svaku noć iznova ne sanjaju nove milione, hodočasnika ili dolara, svejedno.

Nestanak dvoje Austrijanaca, šezdesetčetverogodišnjeg svećenika Franza Lachingera i sedamdesetdvogodišnje Herte Brixner, koji se, ni tri sedmice nakon što su otišli na brdo Križevac, nisu pojavili, a niti su ih pronašle stotine policajaca, domaćih i stranih, koji su se dali u potragu za njima, na svjetlo je iznio strepnje Međugorja kada je rok upotrebe tamošnjeg čuda u pitanju. Naime, tamo bi svi bili najsretniji kad bi se ovo dvoje staraca pojavilo ili bar nekako na njihov nestanak zaboravilo, jer dobro znaju da je sigurnost najveći jamac dugovječnog čuda.

Čak su, kažu, iz Međugorja angažirali i nekakvog vidovnjaka sa Pelješca koji je rekao da su nestali Austrijanci u blizini crkve, ali da je muškarac pod zemljom.

Normalnim nam se učinilo na ovakvom mjestu upitati zašto vidiocima, a njih je u Međugorju još uvijek troje, Gospa, koja im se svaki dan ukazuje, ne kaže gdje su ti ljudi. No, fra Branko Radoša kaže: "Nije Gospa nikakav servis ni tražitelj. To je posao za policiju."

Ipak smo insistirali da nam kaže šta Crkva, kao centralna i jedina institucija sistema zvanog Međugorje, radi po tom pitanju. "Mi se svakog dana molimo da ih nađu", veli fra Branko. Fra Branku nije drago što smo došli po tom pitanju i kompletan razgovor obavili smo stojeći. Nije bilo onog uljudnog: izvolite sjesti, jeste li za kakvo piće. Ni Andre Sivrić, vlasnik kampa u kojem su odsjeli nestali Austrijanci, nije nam se obradovao. Odmah je rekao: "Da budem jasan, o tome se već napisalo sve što se imalo napisati. Pitajte policiju ako imate šta pitati."

Svetište kao banka Ali, policija je - međugorska, tek posebna priča. U jednoj kancelariji ukrašenoj slikom Franje Tuđmana prekriženom crnim florom, te slikom Pape prekriženom drvenom brojanicom, dočekalo nas je pet- -šest dokonih policajaca. Samo jedan od njih, a kojem je na akreditaciji pisalo Radišić, rekao je: "Jeste, oni su nestali, mi smo ih tražili, nismo ih našli, i to je sve. Za ostalo pitajte u Čitluku." I još je na pitanje šta je sa automobilom kojim su došli nestali Austrijanci, rekao: "Jeste li vi novinar? Jeste. E, pa, vi znate sve više od nas." I to je bilo sve.

No, kako Međugorje nema mjesnu zajednicu ili neku sličnu instituciju u kojoj bismo se mogli raspitati za ovakve stvari, još nam je jedino preostalo da provjerimo u Župnom uredu i kod samih stanovnika. A priča ovih potonjih je sljedeća:

"Oni su u Austriji. Sve nam je to Petritsch namjestio, i da znate, to je priča koja se priča u Austriji", rekla je za Dane jedna djevojka koja u slobodno vrijeme studira pravo, a ostalo provodi radeći u hotelu svojih roditelja.

Kako prodati milion malih kipića, kako milion puta reći: welcome!, willcommen!, bienvenuti!, guten Tag!, buongiorno!

Nada, nekadašnja referentica u bolnici Koševo u Sarajevu koja sada ima trgovinu u Međugorju, ima sličnu priču: "To je neka mućka. Nije istina da je taj Austrijanac bio svećenik. On se samo tako obukao. Njih su poslali da ovdje naprave pometnju. Neko hoće da sruši Međugorje kao što je srušio Hercegovačku banku. I nije se to bezveze pojavilo pred samu obljetnicu Gospina ukazanja. Sve je to smišljeno samo da se hodočasnici odavde otjeraju, a mi ostanemo bez posla", kaže ona i poručuje kako se u Sarajevo nikad neće vratiti pošto u Međugorju ima puno para.

I fra Branko veli kako je uvijek bilo onih što hoće da naude Međugorju. On kaže: "Da su ovi ljudi nestali u Kaknju, nikome to ne bi bilo interesantno niti bi novinari iz Sarajeva otišli da se o tome raspituju, a kad se to desi u Međugorju, svi polete." I prodavači suvenira, skoro pa svi, ubijeđeni su da Međugorje nekom smeta, pa sad hoće da taj, već 20 godina star fenomen uništi.

Ukazanje u Međugorju možda jeste ubleha, ali one kuće, automobili i veliki bankovni računi njegovih stanovnika sigurno nisu. Sve i kad bi Petritsch mogao i pritisnuo cancel kojim bi file čuda u Međugorju bio izbrisan, možete li zamisliti na šta bi to bilo nalik? Možete li zamisliti federalnu vladu kako, na izričitu preporuku Visokog predstavnika, donosi hitne mjere za pomoć ugroženom stanovništvu Međugorja, kako pravi plan zapošljavanja, šalje ekipu Humane televizije da napravi prilog o ljudima koji ne znaju šta da rade sa hiljadama praznih soba, hiljadama uštirkanih posteljina, milionima tanjira i čaša, bilionima krunica i kalupa za Kraljicu mira Ne, to ne može nikako.

Jedino što bi Petritsch mogao i trebao da uradi, a sigurno neće nikada, jeste ustrojavanje Međugorja u federalni, pa i državni sustav. Dakle, Međugorje bi trebalo, kao što je red svugdje u svijetu, državi plaćati bar porez na prihode, dolazak i odlazak hodočasnika mogao bi se odvijati preko mostarskog ili sarajevskog aerodroma (praksa je da se to isključivo radi sa splitskog i da tako više Hrvatska ima koristi od hercegovačkog čuda)...

Ali, prije će se desiti neko drugo čudo - veće i od ukazanja same Gospe - nego što će Međugorje na to pristati. Zato mirno mogu nastaviti brinuti gdje će za 24. juni, na dvadesetogodišnjicu ukazanja Kraljice mira, smjestiti onih stotinu hiljada hodočasnika, koliko ih očekuju, i kako će izbrojati pare koje će im od njih ostati. A ako se dotad nestali Austrijanci pomole, dobro i jest. Još jedno čudo više.

Arhiva Dani
210