nogo je tu, dijete, pitanja: jedino čega bih se mogao sjetiti jeste kafana Kolobara, nedaleko od ljetnog kina, gdje su Behka i Ljuca danima svirali i pjevali - ona def i pomalo nazalnim glasom "teško meni jadnoj u Saraj'vu sama", a on saz. Otišlo bi se tako kad se pobjegne s nastave, s kakvog časa domaćinstva ili fakultativnog latinskog (otud, valjda, i ovolike rupe u obrazovanju), i naručio bi se čaj ili kahva. Slušali bismo pjesme, a i dijaloge njih dvoje. Jednom su naručili čaj, a Ljuca je u njega dodao malo ruma. Behka, onako krupna i odrješita, pogledala je u njega i "naredila" mu: "Deder, porumeni i meni malo."

Nešto nas je vuklo tamo, bili smo svakako premladi da shvatimo da, kao što stoji u pjesmi, "od sevdaha goreg jada nejma" - a to dvoje ljudi u nošnjama kao da nas je na to podsjećalo, da je svijet, jedini za koji smo tada znali, prolazan. Taj će svijet potonuti.

Njih dvoje, barem, mogu imati utjehu da su bili junaci svojih ljubavnih pjesama, ali mi ćemo to saznati tek kad ih ne bude, kad njihova tijela prekrije zemlja sarajevskih groblja: njeno Alifakovca, a njegovo Vlakova. I ne znam koji me đavo danas tjera da ti objašnjavam bilo što o tome, jer se petljam tamo gdje se svaka pogrešno napisana ili izgovorena riječ plaća dubokim prijezirom okoline. Mahale su surove i teške, (možda i zato) ljudi u njima osjetljivi.

Sve je počelo na tevhidima. Taj pojam, kako navodi A. Isaković u Rječniku karakteristične bosanske leksike, znači pomen na duše umrlih. Tu su se učile dove za duše umrlih i vidjelo se da Behka ima glas.

Sevdah je, tako, ljubavni čar, zanos, ali postoji i jedno drugo, arapsko značenje: žuč. Crna je žuč, prema tom vjerovanju, izvor melanholije, a sevdah se najbolje pjeva melanholično, ravno - u ritmu usporenog reggaea. Tad glas dobija uzlet, da ublaži bol u stomaku, bol i čežnju za nedostignutom ljubavi. Kad Mara iz Bišća kaže Ali-paši Hercegovcu da "je prosi ne bi pošla za nj, a da s' oženi bi se otrovala", ni Ali-paši, kao ni danas nama koji slušamo tu pjesmu ne preostaje ništa drugo nego da odbolujemo tu žuč.

Sad malo kao Bašeskija, faktografski: Behka se djevojački prezivala Topčić, a udala se se, '46, odmah iza onog rata, za Asima Majčića, kažu, vrlo dobrog harmonikaša. Imali su samo jednog sina, Ibrahima, a on opet dvije šćeri, Jasminu i Edinu.

Danas se Ibrahim, uz akšamluk pod vratničkom trešnjom, sjeća rahmetli majke i oca. Ton kojim govori je sjetan, sevdalijski, takve su i uspomene. Lijepe i varljive.

"Neće se to dugo roditi, kakva je bila moja mati. Uvijek sretna, vesela, nasmijana, samo za pjesmu i veselje. Jednom su je zvali na neku svadbu, bila je bolesna, sva je vatrom gorjela, a otišla je i otpjevala, kako je kasnije rekla, 'svega sto pjesama'. Radila je prvu smjenu u Satexu, bavila se prodajom tekstila, a onda s posla i - pjesma… Babo je bio harmonikaš, veseo čovjek, znao se po nogama politi vrućom vodom pa uzeti bolovanje da bi svirao. Nakon što su se babo i mati rastali, ne pamtim da je uzeo harmoniku. Kao da je znao da je pogriješio, i nije mogao sebi oprostiti."

Asim Majčić je umro 1989. Na vratima vratničkih kuća šezdesetih i sedamdesetih znali su stajati, rukom ispisani, plakati: Tad i tad, tu i tu, peče se bestilj, a sviraju Asim i Behka.

Kasnije, Behka i Ljuca, sazlija i pjevač, bili su skupa, kako to narod lijepo kaže, sve do kraja.

On je, priča se - rahmet mu duši, a o mrtvima sve najbolje - ispočetka bio malo ljubomoran na nju, sad znaš kako je, cijeli je život svirao po kafanama i mehanama, pa bi se pokatkad i nasekirao zbog Behkine vedre prirode. Poslije, sve je krenulo svojim tokom i svirali su skupa u UPI-jevoj Aščinici na Baščaršiji.

Pogledaj fotografije: vidi Matu Parlova, najjačeg boksera. Prvaka svijeta u poluteškoj. Pa, Ante Sučić, pa Muris Mesihović sa suprugom, to su Sanelini, mama i tata. Tu je jedan stari Rom, tamburaš, on je svirao s Pavlovićima, bio je kratko vrijeme u Sarajevu, a onda ga je opet ponijelo u Vojvodinu na pečenje rakije, na svadbe… Pa Sladić, pa veliki Braco Andrić, tamburaši, pa Kostić, kontrabasist za kojeg mi je reklo "i ne spominji ga, ufatilo ga je '92. s nekim oružjem od SDS-a"… U to vrijeme kad je zvonio Behkin def i Ljucin saz, najveće kafanske zvijezde su bili Pavlovići. Pitaš kako su svirali? Pa, je li dovoljno da ti kažem da su po cijelu noć znali pričati kako se dolazi iz F-dura u F-mol. Kasnije ih je proslavio Haris Džinović i Sarr e Roma. Ali, bili su najbolji, do danas. Znaš kako je s Ciganima: on svira da ti srce otkine.

A Behka i Ljuca, oni su ti svirali za raju. Ne zbog para, ni jedno ni drugo nisu ih imali mnogo kad su umrli. Njoj je bilo 68, umrla je 1995., njemu 72, pokopali su ga negdje početkom aprila prošle godine. I tako, prolaze i sve nas je manje: kad spomeneš Muhameda Mešanovića Hamića, možda još samo par najbližih ljudi prepozna ime. Kažu da je on bio najveći saz i glas i nema razloga da im se ne vjeruje. A ovaj stari, to ti je Mehaga Varešan, s violinom, dedo Harija Mata Harija. A ovaj što izgleda k'o Roy Orbison? To je Šerbo, jedan od najznačajnijih muzičara što je ova zemlja imala. Svirao je klavir u Centralu, onda je dugo bio šef orkestra na Radio Sarajevu, a zapisivao je note sevdalinki poslije prvog slušanja. Genije.

I potone tako jedan svijet i kao da ga bilo nije, ali valja ga se sjetiti.

I ne pitaj zašto se može sjediti i šutjeti tako dugo. Jer, nejma jada k'o kad akšam pada. I ne pitaj ni što ovo pišem, jer čovjeku, eto, dođu neke godine kad nešto, naprosto, mora uraditi. Tako valja zapisati i nešto od čega te katkad i zaboli ta žuč, ne zato što neko drugi ne bi to umio bolje i pametnije, nego što, kako pjesma kaže:

Od sevdaha goreg jada nejma,
ni žalosti od ašikovanja,
na žalost će i komšija doći,
a za jade niko i ne znade,
osim Boga i srdašca moga.

Arhiva Dani
210