a li se još iko sjeća Malika Kulenovića? Vjerovali ili ne, to je čovjek koji je nekad bio ministar. I to ne bilo kakav, nego ministar obrazovanja Kantona Sarajevo daleke 1998. godine. Kulenović nije ostao upamćen po tome što su za njegova mandata diplome Sarajevskog univerziteta priznate u svijetu, niti po tome što su studenti u glavnom gradu BiH počeli učiti po evropskim programima i metodama, niti po bilo kakvom sličnom pozitivnom iskoraku za ovdašnju mladež. Profesora sarajevskog Mašinskog fakulteta rijetki pamte jedino po tome što je za njegovog mandata Skupština Kantona Sarajevo usvojila nacrt zakona o visokom obrazovanju, kojim je Univerzitet stavljen pod direktnu kontrolu kantonalnih vlasti. Nesretni Kulenović je zapravo bio samo personifikacija bahate želje SDA, koja je tada uglavnom kontrolirala sve poluge vlasti, da direktnim uplivom u upravljačku strukturu visokoškolskih ustanova suzi autonomiju Univerziteta na najmanju moguću mjeru. Odnos tadašnjih vlasti u Sarajevu prema pitanjima slobode obrazovanja i akademskih programa oslobođenih bilo kakve ideologizacije bio je još jedna kockica u mozaiku koji je sklopljen onoga dana kada su glasači Izetbegovićeve stranke postali manjina u Kantonu Sarajevo, a, bogami, i šire.

Od fotelje do fotelje Od tog dana promijenio se i zakon, a u fotelju koju je nekad posjedovao Kulenović zasjela je Esma Hadžagić. Kako se ministrica kulture i sporta u prethodnom sazivu kantonalne vlade uglavnom trudila da svojim radom ne naruši kulturni koncept baziran na dubini kase čije ključeve je držao Timur Numić, niko nije očekivao da će prve mjesece na novoj dužnosti Hadžagićka potrošiti postižući bilo kakve spektakularne rezultate na, recimo, reformi obrazovanja. Ali još manje je iko od nje očekivao da će na adrese dekana fakulteta Sarajevskog univerziteta poslati pismo kojim je Alijansu titulirala kao političku strukturu spremnu da halapljivo iskoristi moć kako bi se ponovio godinama reciklirani scenarij pokoravanja Univerziteta. Nagovještavajući sječu članova upravnih odbora fakulteta, Hadžagićeva u jednoj rečenici tog pisma kaže kako se "Alijansa odlučila za promjenu upravnih odbora visokoškolskih ustanova u Sarajevu". Ova bi nepodopština, kojom su pobjedničkoj koaliciji date u ruke ingerencije državnih organa vlasti, možda prošla nezapaženo - u općoj poplavi smjena kadrova bivše vlasti po upravnim odborima - da svi članovi Upravnog odbora Fakulteta političkih nauka, dakle Ismet Grbo, Adnan Silajdžić, Ivan Cvitković, Šaćir Filandra i Smail Čekić, nisu reagirali tako što su podnijeli ostavke.

Esma Hadžagić: Kopiranje skandalozne politike SDA prema Sarajevskom univerzitetu

Ovaj posljednji pojasnio je za Dane stvarne motive revolta petorice profesora Sarajevskog univerziteta. "Upravni odbor Fakulteta političkih nauka je reagirao zbog načina na koji političke partije šalju poruke intelektualcima, odnosno na ugrožavanje autonomije Univerziteta od strane političke vlasti. Da je Vlada Kantona donijela odluku, mi ne bismo reagirali jer je kantonalna vlada osnivač Univerziteta. Javnost treba da zna da ovom društvu nisu problemi upravni odbori na fakultetima niti fakulteti. Na fakultetima se ne ostvaruje profit, niti su to visokoprofitabilna preduzeća", kaže Čekić, naglašavajući kako su upravni odbori na Univerzitetu u Sarajevu izabrani tek prije pola godine ili godinu dana, i to u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju.

Nažalost, ugrožavanje autonomije Univerziteta nije, izgleda, privilegija samo jedne političke opcije niti je sa odlaskom SDA sa vlasti otišla ideja po kojoj je dužnost vladajuće partije da kontroliše da li Univerzitet vode ideološko-politički podobni kadrovi. S druge strane, opravdanu ostavku članova Upravnog odbora Fakulteta političkih nauka u bitnoj mjeri je degradirala činjenica da je utočište u moralnosti i principijelnosti ovog čina pronašao i čovjek koga je prethodna vlast instalirala na poziciju predsjednika najvišeg upravnog tijela FPN-a. Ismet Grbo, dugogodišnji portparol SDA, teško da može ikome prigovoriti zbog politizacije Univerziteta. Naime, sâm je, (in)direktno, kreirao okruženje i mentalitet koji je Hadžagićeva samo "pođonila", ne smatrajući da je potrebno poštovati zakon i proceduru po kojoj samo Vlada Kantona ima pravo postavljati i smjenjivati upravne odbore na fakultetima.

Talas politizacije Ipak, da se u ovom slučaju ne radi (samo) o personalnim ili kadrovskim animozitetima, nego o pitanju principa, potvrđuju i riječi Zdravka Grebe, profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu, koji je (iako i sam politički nekada vrlo aktivan), kako kaže, "imao malu nelagodu" da za Dane prokomentira pitanje ovakvog odnosa vlasti i Univerziteta, jer se radi o njegovim kolegama sa fakulteta "koje su vrlo otvoreno protestovale protiv odluke novih vlasti da izvrše smjene u upravnim odborima na Univerzitetu". "Pismo ministrice je zaista nespretno sročeno jer u njemu piše, ako je tačno preneseno, da je 'Alijansa odlučila da izvrši smjenu', što je jednostavno nepristojno. Ako je Univerzitet bio protiv uplitanja politike u postavljanje upravnih odbora u proteklom periodu, a da su na tom talasu politizacije mnogi ljudi koji sada podnose ostavke došli na te pozicije, onda je jedino konzistentno i moralno opravdano da se kaže kako je Univerzitet i sada protiv uplitanja politike. Znači, ako je bilo nedopustivo ranije uplitanje vladajućih stranaka u postavljanje upravnih odbora na fakultetima i Univerzitetu, na isti način je nedopustivo i uplitanje novih vlasti."

Dakle, iza ovog slučaja ne krije se samo formalna ili pak greška u tituliranju onog koji treba da vrši smjene. Nije toliko značajno ni to što je lider protesta protiv ovih formalnih grešaka kod uplitanja političkih stranaka u rad Univerziteta strpljivo šutio u godinama kada je njegova omiljena stranka vedrila i oblačila po upravnim odborima visokoškolskih ustanova. Radi se o suštinskom pitanju slobode jedne renomirane institucije da pravi depolitizirane nastavne planove i programe koji će biti ulaznica ove države za Evropu, a ne ulaznica sadašnjih studenata za redove pred ambasadama zapadnih zemalja. Radi se samo i jedino o tome da Sarajevo i drugi bh. gradovi konačno dobiju vlast i ministre kojima neće pasti na pamet da, za mizerne pare koje država daje za obrazovanje i nauku, zauzvrat još traže i - političku podobnost.

Adnan Silajdžić, član upravnog odbora FPN-a i profesor Fakulteta islamskih nauka

Nepodnošljiva šutnja intelektualaca

"Ja nisam iznenađen suspenzijom Upravnog odbora FPN-a niti šutnjom intelektualaca, mojih kolega sa Univerziteta. Ogorčen sam zbog toga što je ova suspenzija prije svega nezakonita i što prešutno uvodi u našu političku praksu i obrazovanje ono staro načelo političke i partijske podobnosti. Nije više problem u tome da li su ljudi kadri artikulirati određenu političku filozofiju, nego da li su oni kadri valjano je realizirati, po mjeri najviših demokratskih standarda. Bojim se da takvih ljudi u BiH još uvijek nema. Nije mi jasno kako ljudi u Alijansi ne shvaćaju da je uvjerljiva i efikasna politika ona koja u artikuliranju najviših držanih interesa nastoji promovirati a ne instrumentalizirati, zloupotrijebiti univerzalne vrijednosti kao što su odgoj, znanje, umjetnost, kultura, religija… Politika mora da zahvaća iz obrazovanja, a ne obrnuto. A zašto sam rekao da nisam iznenađen reakcijom, odnosno nepodnošljivom šutnjom intelektualaca? Intelektualci, čak i u bivšoj državi, pokazali su se najkorumpiranijim slojem našeg društva, najvećim kukavicama, najvećim konformistima… Oni su podržavali komunizam, a u proteklih deset godina nacionalizam, znači podržavali su razne političke izme i podržavat će ih, vjerovatno, i ubuduće. Time su iznevjerili svoje temeljno poslanje, a to je da intelektualci moraju bitno uticati na povijesne, kulturne i političke procese u jednoj društvenoj zajednici. I to ne po mjeri ove ili one regije ili politike, nego po mjeri, u ovom slučaju, države, ali država mora biti skrojena po mjeri istinskog čovjekovog humaniteta i univerzalnih, ako hoćete, estetičkih, etičkih i aksiologijskih vrijednosti. Kada je u pitanju uvjerljivost bosanske politike, ona je apsolutno neuvjerljiva i neefikasna, pa zato uvijek poseže za vanjskim instrumentarijem ili političkom manipulacijom religije i Univerziteta. Posljednjih nekoliko desetljeća uglavnom je hipoteka instrumentaliziranih organizacija bila na religijskim zajednicama. Mislim da je to licemjerno jer su sve vrijeme univerziteti bili više partijski instrumentalizirani nego su to bile partijske zajednice. Ja se duboko nadam da ćemo mi vrlo skoro, uz pomoć mlade generacije, možda na Univerzitetu pristupiti ozbiljnijim reformama. Htio bih da naglasim da sam dao ostavku i nju treba tumačiti kao moralni čin jer nisam želio da prihvatim ponižavanje pet vrlo uglednih profesora Sarajevskog univerziteta. S druge strane, htio sam doprinijeti stvaranju kritičkog javnog mnijenja, da to bude moj osobni doprinos ozbiljnom početku razgovora o autonomiji ne samo Univerziteta nego i drugih značajnijih kulturnih ustanova kod nas. I apsolutno se ne kajem", kazao je za Dane Adnan Silajdžić, član UO Fakulteta političkih nauka i profesor na Fakultetu islamskih nauka.

Boris Tihi, rektor Univerziteta u Sarajevu

Država ima pravo da kontroliše Univerzitet

"Mi smo u rektoratu imali stav i ostali smo mu dosljedni. Kada su se prvi upravni odbori formirali, rekli smo da nije bilo u redu da političke partije utiču na sastav upravnih odbora, da je to stav stručnosti i kompetentnosti, i da je to trebalo prepustiti Univerzitetu. Osim toga, mislim da nije ni vrijeme za promjenu upravnih odbora jer oni, i po zakonu, imaju rok trajanja mandata, i ako nema nekog konkretnog razloga da se mijenjaju, mislim da ne bi ni trebalo da se mijenjaju. Ako je Vlada Kantona zadovoljna njihovim radom, onda ih ne treba mijenjati. Ako su nezadovoljni, onda treba da ih mijenjaju. Ali to svakako nema pravo da radi Alijansa, dakle nikakva politička struktura, nego zvanični osnivač - Vlada Kantona. Rekli smo da smo zadovoljni radom postojećeg Upravnog odbora Univerziteta i ne vidimo nikakvog razloga da se on mijenja. Što se tiče fakulteta, neki od njih su nezadovoljni radom upravnih odbora i imaju pravo da iniciraju postupak promjene", kaže Boris Tihi, prvi čovjek Sarajevskog univerziteta, na početku kraćeg razgovora za Dane. DANI: Kako komentirate činjenicu da su neki od ljudi koji su dali ostavku u Upravnom odboru Fakulteta političkih nauka nakon toga izjavili kako je sporno to što su smjene najavljene od Alijanse, a ne sama činjenica da su smjene najavljene? TIHI: Znam da je to najviše iritiralo ljude, jer to nije stvar politike, nego državne uprave. Ja mislim da čak nema ni potrebe da se mijenjaju, jer nova vlada ne može da mijenja samo zbog toga što je došla na vlast, mora postojati neki kontinuitet. U tom pismu je neoprezno rečeno kako je "Alijansa odlučila". Ne može Alijansa odlučivati o takvim stvarima. DANI: U najmanje jednom slučaju radi se o profesorima koji su bili ili su još uvijek politički angažirani. Ako se stvari posmatraju sa principijelnog stanovišta, da li onaj koji je upleten u politiku ima moralno i materijalno pravo da komentira uticaj politike na njegov položaj samo zbog toga što se radi o uticaju druge političke opcije a ne one kojoj on pripada? TIHI: Gledajući formalno-pravno, politička angažovanost ne sprečava nikoga da bude član upravnog odbora. Niko nije biran po političkoj funkciji, nego su svi ti ljudi uglavnom birani u upravne odbore sa Univerziteta. Međutim, i ja bih bio sretniji kada bi u upravne odbore bili birani ljudi koji nisu na nekim velikim političkim funkcijama. Više bi se mogli posvetiti problemu fakulteta i Univerziteta i imali bi povjerenje šireg kruga akademske javnosti, koja, po pravilu, ne bi trebala biti ispolitizirana. Nažalost, živimo u takvom društvu gdje je politika nezaobilazna, i svjesni smo činjenice da su i na sastav prvih upravnih odbora jako uticale političke stranke koje su tada bile na vlasti. Ne opravdavam ih, ali je reakcija novih vlasti na neki način logična jer i oni žele neke svoje ljude u upravnim odborima. DANI: Da li je postojeći Zakon o visokom obrazovanju na adekvatan način riješio pitanje odnosa državnih vlasti i Univerziteta? TIHI: Mi smo svjesni da smo mi državni univerzitet i da država ima pravo, kao naš osnivač, da kontroliše i utiče na rad Univerziteta. Ali tu treba razlučiti dvije stvari. Jedna je stvar činjenica da država ima pravo da kontroliše kako se troše sredstva koja ona daje Univerzitetu i da li se poštuje zakon. Na stranu činjenica što nas država, odnosno Kanton Sarajevo ne može isfinansirati jer nas finansira sa 40 odsto naših potreba. Međutim, treba voditi računa o autonomiji univerziteta kada se radi o problemima obrazovanja i nauke, čisto akademskim stvarima, gdje država nema šta da se petlja. Mi smatramo da kantonalni Zakon o visokom obrazovanju treba drastično promijeniti. Mnoge stvari u tom zakonu nas sprečavaju da učinimo pravu tranziciju Univerziteta. Navest ću samo dva primjera. U postojećem zakonu, mi u Rektoratu, kao vrh Univerziteta, ne možemo da raspolažemo sa prostorom na kojem se nalaze svi fakulteti, pa se dešava da mi, kao cjelina, možda imamo i viška prostora u odnosu na broj studenata, ali kada se gledaju pojedini fakulteti, negdje je katastrofalna situacija, kao na Farmaciji ili Akademiji scenskih umjetnosti, gdje ljudi nemaju životnog prostora, a neki fakulteti ne znaju šta će sa prostorom, iznajmljuju ga i ne dozvoljavaju da iko uđe u taj prostor jer misle da je to njihov feud. A u zakonu se kaže kako je sav taj prostor vlasništvo Kantona. Drugi apsurd je to što Vlada direktno finansira svaki od 26 fakulteta, umjesto da pare dođu na Univerzitet, da se uspostave jasni kriteriji i da se onda te pare, koje su ionako male, na racionalan način iskoriste. DANI: Tokom posljednje tri godine bilo je dosta polemike između kantonalnih vlasti i Univerziteta, ali se ništa konkretnije nije promijenilo u zakonu. Koje su garancije da bi sada moglo biti drugačije? TIHI: Mislim da su sada odnosi između Rektorata i kantonalne vlasti daleko bolji i da ima više razumijevanja za naše probleme. Više je univerzitetskih ljudi i u Skupštini Kantona, i mislim da niko nema namjeru da koči napredak Univerziteta.

Koji univerzitet?

Zadnjih se deset godina ustalio jedan broj profesora-političara koji su sjajna legitimacija propalim i neuspješnim dnevnim politikama

Piše: Dr. Šaćir Filandra

Svako razmišljanje o univerzitetu vraća me na vrijeme od prije 20 godina kada sam kao brucoš slušao predavanja iz logike kod prof. Muhameda Filipovića, jednog od nekolicine živih utemeljitelja Sarajevskog univerziteta. Kako je profesor tada bio urednik bosanskog dijela Enciklopedije Jugoslavije, te kako je iz Zagreba znao, poslije jutarnjeg leta, direktno doći na predavanja, često bi, vidno uzrujan i pod tenzijom prethodnih rasprava, priču nastavljao sa nama studentima, ilustrirajući logičke inkonzistentnosti ili apsurdnosti određenih zaključaka, navodeći primjere pitanja koja su se pretresala na redakciji Enciklopedije. Od svih njegovih tadašnjih predavanja najupečatljive se sjećam onog o mjestu crnogorskog vladike Njegoša u srpskoj književnosti, načina na koji su srpski teoretičari to htjeli udesiti i profesorovog pitanja o tome kako je moguće da crnogorski vladika bude srpski a ne crnogorski pisac. A kako sam, kao nadobudni Hercegovac, već od prvog dana sebe vidio kao profesora univerziteta jer sam naivno smatrao da su to najpametniji, najkorisniji, pa time i najplaćeniji ljudi, posebno sam upijao profesorove opaske o svom budućem, odnosno profesorskom statusu. Sve dok i sam nisam postao profesor univerziteta, nisam mogao vjerovati njegovim riječima da mi u osnovi živimo u društvu u kome je plata vozača tramvaja veća, i da će uvijek biti veća, od plate profesora univerziteta. Profesor Filipović je, nažalost, u tome, kao uostalom i u mnogim drugim stvarima, bio u pravu. Kako nekad, tako i danas. Da sam profesora na vrijeme ozbiljno shvatio, danas vjerovatno ne bih ni bio tu gdje jesam. Stoga, djeco, slušajte svoje profesore. Ovaj lični uklon na priču o univerzitetu dovodi nas do pitanja o stanju i položaju univerziteta, odnosno visokog obrazovanja i znanosti, u bosanskohercegovačkom društvu danas. Šta prosječnom bosanskom čovjeku danas znači univerzitet, znanost i umjetnost? Kakve on uopće o tome ima predstave, koliko je on o tome upoznat, koliko je to spreman platiti, šta on kao prognanik, neuposlen, neuhranjen, razočaran ili prevaren uopće misli o tome, ili zašto bi on o tome uopće i mislio, pitanja su koja ostaju bez odgovora. Njegov život se, bez potcjenjivanja, svodi na usluge ljekara i advokata, i to su jedina dva zanimanja koje je on spreman platiti, i koja plaća. Kakav tipični bosanski politički javni radnik ima stav o znanosti i umjetnosti, fundamentalnim istraživanjima i strategiji razvoja društva? U principu nikakav, ukoliko ga se to lično ne tiče. On, u osnovi, kako prije, a tako i danas, to pitanje podnosi, razumijevajući ga kao nužno zlo, kao društvenu potrošnju, a ne kao osnovu društvenog razvoja. Ono što želimo naglasiti jeste stav da je aktualni položaj univerziteta u bosanskom društvu danas proizvod i posljedica jedne razine razvoja opće ili preovlađujuće svijesti, koja to pitanje niti razumijeva, a niti ga, s obzirom na svoju strukturu, može razumjeti, a ne određenih političkih stranaka ili ideologija, kako se to često pogrešno smatra. Inače, u društvenom razvoju ne bismo bili tu gdje trenutno jesmo, tj. na dnu. Zadatak je te svijesti da smogne snage pitanje o univerzitetu postaviti u fokus vlastitog razumijevanja svijeta i ljudskog roda, pa tek onda da sa tog dosegnutog stajališta recipira suvremene odgovore na ta pitanja. A ti odgovori su nama svima dobro poznati, samo što njihove riječi, nažalost, u našim ušima prave samo propuh. Znanje je moć, znanost je najrespektabilnija proizvodna snaga, informacija je osnov valjane odluke, etc., etc., riječi su po kojima se bogati i prosperitetni praktično ponašaju već stoljećima. Da li naše društvo ima u sebi snaga koje će pitanje općeg razvoja, znači našeg humanog i demokratskog opstanka, postaviti na vremenu jedino primjeren način, te znanost i sve što je povezano sa visokim obrazovanjem početi tretirati kako to čini sav razvijeni svijet? Takvih snaga mi danas nemamo, a pitanje je da li smo ih ikada i imali, mada sjajne uzlete Sarajevskog univerziteta iz šezdesetih i sedamdesetih godina niko ne smije potcjenjivati. Tada su kadrovi sa Univerziteta i njihovi svršeni sudenti gradili, i poprilično izgradili, ovu nesretnu zemlju. Uistinu kratka bosanska akademska tradicija dobrano je prekinuta ratom, što je univerzitetima nanijelo nesagledive posljedice u akademskoj infrastrukturi, ali je i pitanje univerziteta, nakon svega što se događalo, ponovo ideološki i socijalno marginalizirano. To degradiranje, recimo Sarajevskoga univerziteta, nikada nije bilo izraženije od njegovog osnivanja do danas. U pravnom smislu, postavši vlasništvo kantona, Univerzitet je spušten na razinu koja je daleko ispod njegova digniteta. Tako da ljudi koji u njemu odlučuju na toj razini i pored najbolje volje tu zaista ne mogu ništa bitno učiniti. Univerzitet je za njih jednostavno prevelik zalogaj, to nije teren na kome se oni snalaze, nikada kao danas o njemu nisu odlučivali nekompetentniji ljudi, te je sasvim normalno da se u toj sferi stalno eksperimentira, i to, nažalost, nagore. Fakultet je, recimo, kao javna ustanova po važećem zakonu o ustanovama u toj kantonalnoj skupštini izjednačen sa bilo kojim gradskim preduzećem, sa gradskom higijenom, lutrijom, pokopnim društvom itd. Jednostavno, njemu na toj razini nije mjesto i jedan od koraka koji se u tom pravcu može učiniti je povraćaj ingerencija nad pitanjima univerziteta minimalno na federalnu razinu. Ono što je od te razine poraznije, mada ona sama svjedoči o pravom stanju stvari, jeste razumijevanje univerziteta kao mjesta puke potrošnje novca. Naše društvo svoje odluke u principu ne donosi na rezultatima znanstvenih istraživanja, tu je uvijek na prvom mjestu ideologija, pa bila ona rođačka ili partijska, ali se, ako zatreba, takva ideološka odluka "pokrije" i nekom znanstvenom studijom. Najbolji primjer toga je famozni sarajevski autoput. Na razini politike je uspostavljena svojevrsna instrumentalizacija univerzitetskog kadra u partijske svrhe, pa se svaka stranka "okitila" nekim od uglednih profesora, u principu ih ne tretirajući kao izvore ideja i predlagače, nego kao mamce za glasače i paravane za vlastite centre moći. Tako se zadnjih deset godina ustalio jedan broj profesora-političara koji su sjajna legitimacija propalim i neuspješnim dnevnim politikama. Istina, ni samim tim profesorima u politici nije loše, jer je bosansko iskustvo da si kao puki profesor Univerziteta niko i ništa, do osiguranja minimalnih životnih uvjeta možeš doći jedino "odsluženjem" kojeg mandata u politici. U protivnom, većeg stana nikada nećeš imati, niti ćeš se provozati u novom automobilu. U takvoj situaciji prizivati diplomirane studente u univerzitetske vode izgleda, a najčešće i jeste, iluzorno. Kako će asistent s nezaposlenom suprugom i malim djetetom, a povrh toga bez stana, živjeti od nekih petsto maraka, ako i njih redovno dobija? Zato takvih, mladih i pametnih, na univerzitetu danas mnogo i nema. Oni ili rade kod stranaca za pet puta veće pare ili su otišli u bijeli svijet. Stoga je starosna struktura Sarajevskog univerziteta danas poražavajuća. On svojom biološkom datošću nije u prilici da poletno ide ukorak sa razvojem znanstvenih disciplina i područja, ali je, istovremeno, i zbog monopolskih pozicija starijih profesora, te njihovog ugleda i moći u tim institucijama, takva nepovoljna starosna dob kočničar u neophodnom reformiranju nastavnih sadržaja i metoda rada. Stariji profesori, mladi asistenti "zaostali u razvoju", pojedinci koji materijalna i statusna namirivanja vrše u politici, sumarna je slika kadrovskog stanja bosanskih univerziteta danas. Svemu tome treba dodati jedan, uvjetno rečeno, prešutni konsenzus koji je neformalno uspostavljen između univerziteta i društva, posebno političkih centara moći. Naime, univerziteti su postali najveće i najsigurnije socijalne institucije, oni apsorbiraju društvenu energiju koja se nigdje drugdje nema realizirati, što se ogleda u masovnom studiju ne tako visokih kriterija. Na neki čudan način je tu nađen zajednički interes. On se ogleda u tome da univerziteti, omogućavajući mladim ljudima masovan pristup studiranju, a najbolje je ako su studenti u što većem broju vanredni, rješavaju socijalne probleme društva, dajući mladim ljudima naizgled pristojan status. Student nije loše biti, a posebno ako se ne pitaš šta ćeš poslije raditi. Stoga je i moguće da bez ikakvih problema bivša federalna vlada u proračunu ne planira stavku za znanost. To je bilo skandalozno, ali niko od samih znanstvenika na to nije reagirao. Isto tako je moguće da postojeća Vlada Sarajevskoga kantona na neriješenom statusu drži nekolicinu preživjelih instituta društvenih i humanističkih znanosti. Najlogičnije je na kraju upitati: gdje je izlaz iz svega toga? Reći da izlaza jednostavno nema, najtačnije je, ali ne i najpametnije. Bosanskim univerzitetima predstoji veliki rad, radikalna reforma i priključivanje mreži evropskih univerziteta. To podrazumijeva dug proces sastajanja i diskutiranja, čega na strani profesora, barem u Sarajevu, ne nedostaje, ali i političkog sluha onih koji o svemu odlučuju da se pitanje univerziteta postavi i razumijeva kao ključno razvojno pitanje ove zemlje, čega nam itekako nedostaje. Male države nemaju drugog izbora. Osim ako se neko ponovo ne sjeti da smo mi zemlja bogata rudama, šumama i svim ostalim prirodnim bogatstvima.

Arhiva Dani
210