Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 210

15.
Jun
2001.


Arhiva Dani
210



Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 


"U Srbiji, šta god da se desi - hladnjača, polja leševa pored autoputa, masovne grobnice - uvek čujete pitanje: 'A što ne govoriš o srpskim žrtvama?' Govorit ću o srpskim žrtvama tek kad zaključimo priču o srpskim zločinima"

 

Petar Luković, laureat
Zašto je 1.000 više od 33.000 maraka
Glavni lik posljednje srpske medijske afere, jedan od najprincipijelnijih novinara s obje strane Drine, autor Bolje prošlosti i Godina raspada, dopisnik nekolicine listova od Ljubljane do Sarajeva i dobitnik nagrade "Stanislav Staša Marinković" i dalje je endemska pojava u gradu na dve reke. Petar Luković, čovjek koji za sebe kaže kako ima veliki problem jer ne može a da ne pamti, za Dane govori o priznanju koje je dobio i onima čija je meta postao nakon što nije otkrio veliku razliku između bivšeg i sadašnjeg predsjednika Jugoslavije i nije vidio koliko su drugačije pare braće Karić od onih pokradenih

ni koji ga poznaju, lako mogu zamisliti kako je sve izgledalo, bez obzira što su u tom trenutku bili stotinama ili hiljadama kilometara daleko i što im nikada nije ispričao detalje od te subote, 19. maja. Dana kada je počela priča o konačnom, možda i posljednjem, demaskiranju likova sa srbijanske medijske scene.

Dakle, ovako: Dobrano iznerviran, Petar Luković je izašao iz stana na posljednjem spratu solitera u Čingrijinoj ulici i ušao u lift paleći ko zna koju cigaretu tog dana. Prije nego je dogorjela, već je bio na ulici čekajući rasklimano vozilo jednog od bezbroj beogradskih taxi udruženja. Za samo nekoliko minuta otključavao je vrata malog stana kojeg optimistički zove kancelarijom i u kojem piše tekstove za splitski Feral Tribune, londonski I.W.P.R., zagrebački internet magazin Klik, beogradski dnevnik Danas, ljubljansku Mladinu, SRJ izdanje Reportera, Dane, radio BBC, Free Serbiu...

Vadeći cigaretu iz usta tek da bi zapalio novu, Luković je upalio kompjuter i ludačkim tempom napisao tekst pod naslovom Da li je ovo izdaja?. Sve što ga je razočaralo, sve što misli i sve što je poželio reći stalo je u tih nekoliko hiljada riječi. No, ne samo da je, stavljajući tačku na posljednju rečenicu, Petar Luković prekinuo dugogodišnje prijateljstvo s Bojanom Lekić (glavnom i odgovornom urednicom TV B92 koja je noć prije pristala primiti novinarsku nagradu od fondacije što su je utemeljila braća Karić, skupina omiljenih tajkuna Slobodana Miloševića i izdavači luksuzno štampanih djela Mirjane Marković) nego je svim svojim kolegama koji su ono malo obraza žrtvovali za puno para i mogućnost diplomatske karijere, rekao šta misli o njihovom naglo probuđenom patriotizmu.

Nekih 12 sati poslije, tekst je otišao u štampariju zajedno sa ostalim prilozima lista Danas, ne pretjerano tiražnog dnevnika čiji su izdavači konačno dobili priliku prodati sve kopije. I iskoristili su je.

Luković je, pak, zakotrljao medijski skandal: Bojana Lekić je, odbivši tromjesečni odmor, dala otkaz svom poslodavcu Veranu Matiću, a Vreme, koje je Luković osnovao sa još nekolicinom bivših prijatelja, NIN, bilten kabineta Vojislava Koštunice, te svi silni blicevi i glasovi uzvratili su vatru. Novinar koji je sedmomajske banjalučke fašiste nazvao srpskim talibanima proglašen je moralnim talibanom, a opet je, kao u najbolja miloševićeva vremena, aktivirana i priča o stranim plaćenicima i najgorem od njih. Petru Lukoviću.

Taman kad se sve smirilo, Danas je dodijelio nagrade "Stanislav Staša Marinković", za "novinarsku hrabrost i posebne domete u israživačkom novinarstvu", a jedan od dobitnika je bio i, naravno, Petar Luković! Pero s onog svijeta, vlasnik fascinantne kolekcije CD-ova, impresivne biblioteke i neko ko se grozi svega što bi po balkanskoj logici plemenske pripadnosti morao da voli. Autor Hronike srpske propasti.

DANI: Pero, prije svega, iskrene čestitke na osvojenoj nagradi. Je li znak neke bolje Srbije to što si ti postao laureat, ili zapravo činjenica da su tvoju kandidaturu podržali ljudi kao što su Radomir Konstantinović, Borka Pavićević, Latinka Perović, Mirjana Miočinović (oni koji bi to isto učinili i prije deset i prije šest godina), a nisu oni koji su, kao, pobijedili Miloševića, govori da je u Srbiji i dalje sve isto - samo se drugačije zove?

LUKOVIĆ: Moj prijatelj i kolega iz Novog Sada Mihal Ramač lepo je to objasnio u svom pismu kad mi je čestitao nagradu: "U ovoj zemlji, koja ume da namrtvo iskompromituje i živo i mrtvo, ipak ima i nečeg jačeg od mraka. Stašina nagrada, recimo, bar do narednih dobitnika neće izgubiti sjaj. Ponosan sam na Tebe i zbog predlagača. Čast je biti na istoj strani." Hoću da verujem da je činjenica da sam upravo ja dobio ovu nagradu bar mali dokaz da se u Srbiji nešto menja. Naravno, nisu svi oduševljeni činjenicom da je Petar Luković postao laureat; 48 sati posle ceremonije, u Blicu se već pojavio napad na mene i redakciju lista Danas, koja mi je nagradu dodelila. Ništa novo.

DANI: Nekih 20 dana prije nego ti je dodijeljeno priznanje, nagradu za svoj angažman dobila je i Bojana Lekić, samo što su nju isplatili omiljeni Miloševićevi tajkuni i to sa 33.000 maraka. Koliko si ti novca dobio i da li si, primajući tu svotu, pomislio koliko bi ti život bio lakši da si prestao da pamtiš?

LUKOVIĆ: Dobio sam tisuću/hiljadu nemačkih maraka u dinarima. Vrlo pristojna suma za zemlju u kojoj ljudi godinu dana rade za ovoliku svotu. Što se braće Karić i njihove nagrade od 33.000 DEM tiče - suma je impresivna, sigurno je da ta količina para rešava mnoge probleme, ali ne rešava najvažniji: problem savesti. Dozvoliti da te Brothers Karić kupe za, ustvari, sitnu lovu (šta zna Bogoljub Karić šta je 33.000 DEM?) znači da si prešao na drugu stranu, prestao da pamtiš, prestao da budeš samo svoj. Više nisi sopstveno vlasništvo: s takvom nagradom u džepu - od nezavisnog i profesionalnog novinarstva više ništa nema. Zna se ko su braća Karić i kako su došli do svog bogatstva; Miloševićevi prijatelji i finansijeri koji su, gle, danas velike demokrate i ugledni biznismeni.

DANI: Nazvan si moralnim talibanom, čovjekom koji, pišući za Hrvate i Muslimane, podriva srpske interese, novinarom koji je za određenu sumu spreman napisati bilo šta. Što je najgore, sve su to o tebi rekli ljudi koji su mahom važili za nezavisne novinare. Šta se dogodilo: je li Srbija zaista ostala bez nezavisnog novinarstva ili su konačno Karići otkrili cijenu tamošnjih pera? Mogu li 33.000 zaista slomiti svakoga?

LUKOVIĆ: S časnim izuzetkom dnevnog lista Danas, beogradskog Reportera i nekih od programa Radija B92 - ono što se žovijalno nazivalo "nezavisno novinarstvo" pretvorilo se u "sluganjski žurnalizam" koji, kad treba, a treba sve vreme, služi vlastima, prvenstveno Vojislavu Koštunici, čiji ugled u Vremenu i Ninu ima božansko-diktatorsku dimenziju. Dočekali smo da nekad ugledni novinari - recimo, Stojan Cerović - danas pišu ode o Vojislavu Koštunici podržavajući njegov nacionalizam i pozivajući državu da ne sarađuje sa Haagom. Stvoren je soj "novih nacionalista" od nekadašnjih perjanica "slobodnog novinarstva", lepo se vidi ko su oni koji me napadaju: stari i novi nacionalisti, fašisti, kriptošovinisti, samoproklamovani patrioti, kadrovi Dobrice Ćosića, obožavaoci dr. Radovana, recimo Ljiljana Smajlović, danas zvezda Koštuničinog NIN-a. A da su Karići otkrili pravu cenu, izgleda da jesu: 33.000 DEM je dovoljno da mnogi već sad sebe kandiduju za nagradu iduće godine!

DANI: Ti i Bojana ste bili bliski prijatelji. Koliko je to uticalo na tvoj stav prema njenom postupku i da li ste se ikada više čuli?

LUKOVIĆ: Moj tekst u Danasu koji je pokrenuo lavinu, upravo je nastao iz razočarenja zbog gesta sopstvenog, velikog prijatelja. Kad tvoj prijatelj za kojeg si bio siguran da je nepotkupljiv - od bivšeg harmonikaša i trgovca lopatama (Bogoljub Karić) primi tolike pare... sigurno je da se osećaš tupavo, prazno, razočarano. Bio sam siguran da će Bojana nagradu odbiti: činilo mi se da je to nešto sasvim logično, da je prirodno da će neko s njenim besprekornim ugledom shvatiti da je u pitanju kupovina, a ne priznanje. Potpuno sluđen njenom odlukom, seo sam i napisao tekst. Bio je to jedini način da u ime starog prijateljstva kažem šta mislim i zbog čega sam uvređen. Naravno, nismo se čuli ni videli. Očigledno je da više nismo prijatelji.

DANI: Koliko znam, ti od 1987. konstantno gubiš prijatelje. Sa koliko se danas ljudi družiš i sa koliko njih možeš dijeliti svoje političke i moralne sudove?

LUKOVIĆ: Uff! Činjenica koja je pomalo bizarna - da u Sarajevu ili Zagrebu imam više najboljih prijatelja nego u Beogradu, govori o atmosferi u Srbiji. Krug mojih intimnih beogradskih prijatelja već je godinama manje-više isti: desetak ili dvadesetak ljudi s kojima se družim, pijem, slušam muziku ili igram karte; ali, ponosan sam što iza mene postoji čitava armija obožavalaca, fanova, ljudi koji su moji prijatelji a koje, ustvari, ne poznajem. To osećanje, da imate frendove širom sveta - povodom ove nagrade dobio sam preko 400 e-mailova, od Srba, Hrvata, Bošnjaka, Makedonaca - najveće je moguće priznanje koje nijedan Karić ne moće da kupi za 33.000 miliona sopstvenih harmonika.

DANI: Jedna od tvrdnji tvojih protivnika u slučaju Lekić glasi kako je tebi posljednjih godina bilo kudikamo lakše nego njoj, kako si manje žrtvovao i kako nisi bio do kraja neutralan. Možeš li to prokomentirati?

LUKOVIĆ: Zašto bi meni bilo lakše jer nisam bio neutralan? Naravno da nisam bio neutralan, samo budala može da bude neutralna pred slikama zločina, rata i destrukcije: protiv Miloševićeve fašističke politike i srpskog nacionalizma pišem - ako to nekog interesuje - još od onog časa kad je on stupio na srbijansku scenu. Šta je možda trebalo da radim? Da se pravim blesav (neutralan), da kažem da ne znam ko je bombardovao Sarajevo i da nemam pojma o Srebrenici i da nisam čuo za Vukovar? Idemo dalje: zašto bi, recimo, Bojani Lekić bilo teže nego meni? Zar u Srbiji sve vreme rata i ludila nisam pisao u Vremenu, Našoj borbi, Helsinškoj povelji... zašto je, majke ti, meni bilo lakše nego njoj, možda mogućnost da pišem za Feral, Dane, Mladinu... a zbog čega to drugi nisu radili, pisali za druge inozemne medije - ostavljam njima da odgovore.

DANI: U posljednjih bezbroj godina ne postoji tvoj tekst, o čemu god da je, u kojem nisi pomenuo srpsku odgovornost za zločine od Vukovara do Srebrenice. Zašto tolika istrajnost i bojiš li se mogućnosti da bavljenje tako bitnim pitanje ostane na tebi i da još bude okarakterizirano kao "problem jednog ionako problematičnog čovjeka"?

LUKOVIĆ: Mnogobrojni srpski zločini kao rezultat velikosrpskog ludila ne smeju da ostanu zaboravljeni i gurnuti pod tepih. O njima stalno, svakog dana, svakog minuta, treba govoriti, kako se više nikad ne bi ponovilo ono što nam se dogodilo. Činjenica da ne propuštam priliku da o tome govorim sve vreme, u svakom tekstu, slika je i prilika mog sopstvenog mentalnog koda koji ne može da se pomiri sa stavom/trendom, vrlo aktuelnim u Srbiji, da mi nismo činili zločine i da, ako smo ih baš i činili, pa šta, šta su oni nama radili... pa zar nije bio rat? Idealistički zvuči ali je tačno: moralna je dužnost svakog razumnog čoveka da, pre svega, progovori o zločinima svog naroda. Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o zlodelima Bošnjaka kad u Sarajevu postoje Dani? Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o hrvatskim zločinima kad u Splitu postoji Feral? Ali, u Srbiji, šta god da se desi - hladnjača, polja leševa pored autoputa, masovne grobnice - uvek čujete pitanje: "A što ne govoriš o srpskim žrtvama?" Govorit ću o srpskim žrtvama tek kad zaključimo priču o srpskim zločinima. Tačka.

DANI: To da je užasno mnogo ljudi bilo za Miloševića, znamo i iz iskustva i iz rezultata izbora ili sa slika napravljenih na mitinzima od Kosova Polja do Ušća. Koliko je danas Srba za Koštunicu i ko su oni koji su tebe od promjene vlasti najviše razočarali, pokazavši kako mogu biti dobri podanici samo ako nađu dovoljno interesa?

LUKOVIĆ: Statistički podatak da čak preko osamdeset odsto stanovništva podržava Druga Predsednika Koštunicu na isti oralni način kako su podržavali Druga Predsednika Miloševića - govori o poremećenoj kolektivnoj svesti koja se ne stidi da prizna da su, recimo, po najnovijem istraživanju, najveći heroji srpstva likovi koji se kliču: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Milošević. Srbija se, de facto, nije promenila; Srbija se samo prebacila na drugi nacionalistički kolosek i nije čudo, recimo, da pragmatični srpski premijer Zoran Đinđić (o kojem možete šta god da mislite, s pravom, ali je činjenica da ga nikad ne možete staviti u isti kontekst kao Druga Koštunicu) ima minimalnu podršku javnosti jer se javno izjašnjava za saradnju sa Haagom, govori o Evropi, integracijama, tranziciji... svemu onome što prosečnog Srbina, primitivno naviklog da obožava Predsednika K, dovodi u nesklad s ispranim mozgom o Srbima kao Nebeskom narodu i Narodu izabranom da bude Gospodar Balkanskih Života. Milošević nije na vlasti - ali Milošević živi kroz Koštunicu. Dva tela a jedna duša...

DANI: U jednom intervjuu si kazao kako ste danas ti i Vuk Drašković, uslovno rečeno, bliži nego ikada. Objasni to.

LUKOVIĆ: Vuk Drašković je zanimljiv medicinski fenomen; kad je u opoziciji - izgleda sasvim normalan, njegovi argumenti su u redu, stav prema Haagu i srpskim zločinima potpuno normalan..., ali kad je na vlasti ili blizu vlasti, on nije pri sebi, kao da ima patološku potrebu da samog sebe poništava sopstvenim izjavama. Ovih meseci, Vuk je u svojim nastupima vrlo blizak ocenama koje ja imam; otvoreno govori o nacionalizmu Vojislava Koštunice, zalaže se da Milošević i ostali zločinci idu u Haag... i to mi je dovoljno da potvrdim kako je Vuk Drašković ovih dana OK. Ali, to ne znači da će on biti OK iduće nedelje... S njim se ništa ne zna, ali mi je, na nekakav bizaran način, drag. Makar zbog činjenice da nikad nije bio na Palama i da je večito zajebavao dr. Pomahnitalog Radovana. To pamtim i - cenim.

DANI: Nedavno si mi priznao kako svako jutro kada se probudiš u Beogradu, poželiš da se odmah napiješ i tako ublažiš užas novog dana. Šta je to u Beogradu toliko deprimirajuće?

LUKOVIĆ: Pa, sve je deprimirajuće. Počev od prvih jutarnjih vesti, preko novina, izgleda grada, prevoza, cena, atmosfere... Kad sam u Sarajevu - ne mislim da je u Sarajevu idealno - osećam se spokojno, opušteno, relax, baby. U Beogradu je sve toliko napeto, ego-trip je strašan, haos oko moje nagrade pokazuje da fašizam uzima nova obličja i da je, jebi ga, jedan od načina da preživiš, eskapizam u virtuelno-alkoholni svijet. Sediš pred kompjuterom i čini ti se da je to realno; onda izađeš na ulicu i shvatiš da je Vojislav Koštunica predsednik. Rezultat: litar bijelog i mineralne.

DANI: Hajde, na kraju, priznaj: jesi li bio imalo ozbiljan kada si rekao kako bi se rado preselio u Sarajevo, i u Beograd vratio samo da budeš ambasador BiH?

LUKOVIĆ: Ma, to je bio predivan vic koji sam smislio u času kad sam stigao u Sarajevo, moj omiljeni grad prema kojem - priznajem - nemam nikakvih negativnih kriterija. Meni je sve u Sarajevu savršeno; možda zbog činjenice da u Sarajevu stalno ne živim, nego tamo mesečno boravim tek nekoliko dana.... ali, i pored toga, ne mogu da se oduprem utisku da jedinstvena Bosna ima crnca-ambasadora u Japanu (ako sam dobro razumeo) ili Karadžićevog Srbina Davidovića u Washingtonu... što me je, one večeri kad je "Borac Nektar", hvala Allahu, izgubio šampionsku titulu u košarci (Long Live Erjavec!), podstaklo da pomislim kako bi to zgodno izgledalo da upravo ja usred mog Beograda budem ambasador BiH... i malo pokažem "mojima" kako to izgleda kad "njihovi" uzmu vlast u "našoj" ambasadi. Naravno da je ovo apsurdna šala - Luković, BH ambasador u Beogradu; ali, nije šala da mi je ono malo/ /mnogo Bosne uvek draže od zemlje u kojoj živim... bar zbog moje sarajevske raje koja mi je pomogla da preživim Miloševićeve godine raspleta i koja, bez da im objašnjavam, shvata matematički apsurd: da je 1.000 veće od 33.000, ma šta harmonika poručivala!


Arhiva Dani
210

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh