DANI: Gospodine Matvejeviću, nedavno ste bili u rodnom Mostaru. Roditelja više nema, umrli su, a sahranjeni su tamo, na "drugoj strani". Niste otišli na njihov grob. Zašto?

MATVEJEVIĆ: U posljednjih jedanaest godina, otkako nisam ovdje, dolazio sam više puta u Bosnu. Bio sam u vrijeme opsade i u Sarajevu, da podijelim sa vama, makar nakratko, te teške trenutke. Nešto kasnije sam, u nekoliko navrata, prolazio i kroz Mostar. Prvi put sam došao onda kada je lijeva strana, od Bulevara do Neretve i dalje preko rijeke, bila sva u ruševinama. Nisam vjerovao da je Mostar toliko razoren. Rekao sam tada da neću ići na onu stranu jer su tamo ljudi koji su napravili ovo zlo Mostaru. Odbio sam i da odem do groblja Masline, gdje su sahranjeni moj otac, majka, baka, ujaci, cijela rodbina. Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve... Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana, namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac. Rekao sam još jednom, ne idem tamo gdje su još uvijek oni koji su krivi, koji bi morali odgovarati. Naravno, nikad nisam pomislio da su svi krivi koji su tamo, na desnoj obali Neretve, znam sa koliko ljudi sam se čuo, koliko ih je koji su izašli. Ipak, nisam htio ni da moj odlazak tamo bude iskorišten na jedan način koji ja apsolutno ne dopuštam.

DANI: Kasnije ste se oglašavali i na toj, "drugoj strani".

MATVEJEVIĆ: Jeste, oglašavao sam se, recimo, podržavajući rektora Tadića, smatrajući da je apsurdno imati dva univerziteta na dvije obale kad ni jedna strana, sama za sebe, nema ni dovoljno profesora, ni uopšte dovoljno uslova da tako radi. Čitav život sam proveo na univerzitetu i znam da su rezultati rada na ovoj vrsti škola koje nemaju svoje unutrašnje snage i kapacitete, katastrofalni. Naravno da je ta moja podrška Tadiću zaoštrila odnose nekih od ljudi sa one strane sa mom. Sigurno ih je zaboljela moja javna podrška Oručeviću, i tako, neki moji odnosi sa dijelom Mostara su pod znakom pitanja, i dok se neke od tih stvari ne promijene, ostaje ovako.

DANI: Očigledno ste veoma dobro informisani o tome šta se zbiva u tom gradu.

MATVEJEVIĆ: Mada živim u Rimu, pomno pratim ovdašnja zbivanja. Upućen sam u te skandalozne, provincijalne probleme između jednoga biskupa, Perića, kojeg smatram strašnim, nakaradnim, kojem su daleke kršćanske vrijednosti kao što je, recimo, ljubav prema bližnjem. Taj čovjek sije mržnju. Sramotni su ti njegovi govori i način na koji izričito podržava političke strukture koje su krive za današnje stanje. Eto, to su sve razlozi zbog kojih je moj odnos prema Mostaru takav. Inače, moja ljubav prema Mostaru se nije promijenila, taj je grad i dalje u meni i mom duhu.

DANI: Ostali ste upamćeni na ovim prostorima i po raznim ličnim vezama, prijateljstvima i podrškama ljudima sa kojima se život na različite načine poigravao. Javno ste branili optužene, zatvarane, inkriminisane, kada to niko nije htio. Mnogi od tih ljudi kasnije su se mijenjali na razne načine. Kako danas gledate na sve te veze, na ta pisma, na te sudove koje ste izricali? Da li imate razloga da se preispitujete u vezi sa njima, da li Vam je, možda, žao nečega?

MATVEJEVIĆ: Ja sam vjerovao u onaj socijalizam kojeg je Saharov nazvao "socijalizam sa ljudskim licem". I stalno sam isticao da je mnogo bolji socijalizam sa ljudskim licem nego kapitalizam bez lica, koji se javlja danas u svijetu. Smatrao sam da taj socijalizam mora dozvoliti da se izraze i vrlo oštri i oprečni stavovi. Naravno da sam to relativizirao znajući da takvi stavovi kod nas dovode u pitanje jednu ravnotežu koja je bitna za zajednički opstanak i za suživot koji smo željeli i koji sam živio i ja sam. U tom kontekstu ja sam branio i neke ljude sa kojima sam već tada bio veoma daleko. Branio sam otvorenim pismima, recimo, muslimansku grupu kad su ih pozatvarali, osudili na 13 godina... Posebnim pismima tada sam branio Aliju Izetbegovića, branio sam tada čak i jednog Šešelja, koji je u to vrijeme bio samo jedan mali docent Sarajevskog univerziteta koji je ustanovio jedan stvarni plagijat. Tada to još nije bio zločinac koji je kasnije činio svo ono zlo koje je činio. Branio sam ljude svih nacionalnosti, recimo, u Zagrebu članove "maspoka" od kojeg sam ja bio jako daleko, ali sam smatrao da treba pustiti da se iskažu. Sa druge strane sam mislio povodom nekih od njih koji su bili izraziti mediokriteti da ne treba od budala praviti heroje.

DANI: Žalite li danas zbog nečega iz tih vremena?

MATVEJEVIĆ: Recimo, bio sam vrlo oštar prema rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Oni su imali jedan diskurs, jedan politički govor koji je bio tvrd, koji je ličio meni na nešto što je bilo prisutno u poslijeratnim godinama, što je moralo evoluirati, a što je sporo evoluiralo. Međutim, "zapuštao" sam pri tome mnogo bitniju stvar, da su ti ljudi - spomenimo ih, evo: Branko Mikulić, cijela grupa koja je došla iza Džeme Bijedića, Hamdija Pozderac - ustvari oslobodili Bosnu od jedne vrste kolonijalizma koji je dolazio i iz Beograda i iz Zagreba i iz Ljubljane. Ja nisam uzimao u obzir tu činjenicu da su ljudi na koje mislim, na socijalnom planu, učinili veliku stvar za Bosnu. Previše sam insistirao na tim nekim njihovim pojedinačnim malim greškama zbog kojih njihova politička kultura nije stekla obilježja neke evropske lijeve socijalističke kulture onako kako sam je ja zamišljao i priželjkivao. Danas vidim bolje nego prije da su ti ljudi učinili veoma mnogo za BiH i da se, konačno, u ovoj zemlji, u Sarajevu prije rata, počeo etablirati jedan novi duh, jedna nova kreativnost. Pojava takve kreativnosti nije bez veze sa jednim socijalnim naporom za koji su zaslužni ljudi koji su tada bili tu na čelu. Ja sam, bez imalo taštine, danas spreman da vidim da sam bio previše oštar u nekim svojim istupima prema Bosni. Ko zna, možda to sve ima veze i sa onom francuskom koja kaže da se "ubija ono što se voli...". Ja sam nakon studija u Sarajevu otišao u Zagreb sa 23 godine, ali moja mladost je ostala ovdje i ja sam je, možda i na ovaj način, pokušavao braniti.

DANI: Iz Hrvatske ste otišli pod mnogo težim i dramatičnijim okolnostima nego što ste otišli iz Bosne. Sada se i tamo vraćate, zovu Vas, javljate se. Kako danas u Hrvatskoj poravnavate neke svoje dugove, kako se nosite sa tamošnjim uspomenama? Kako se Hrvatska odnosi prema Vama?

MATVEJEVIĆ: Uvijek sam govorio: mene niko nije otjerao iz Hrvatske. Mogao sam ostati i imati neki miran položaj gdje me, vjerujem, ne bi dirali. Među ostalima koje sam nekada branio bio je i Franjo Tuđman. Prilikom njegovog procesa bile su neke izrazite laži za koje sam slučajno znao, i ja sam tada rekao ono što sam znao. Branio sam i neke ljude oko njega. Za neke mi je jako drago što sam to činio jer su u pitanju ljudi koji su kasnije na sjajan način evoluirali, kao što je, recimo, Vlado Gotovac. Za neke mi je svejedno, možda bi bolje bilo da nisam. U Beogradu sam, recimo, branio neke koji su postali pravi četnici. Eto, o tome ću morati sam da se odredim, da to stavim na papir, zašto je i kako je to bilo. Nisam, dakle, morao da bježim, ali sam osjetio oko sebe užasnu, tešku atmosferu koja me pritiskala. Dođe, recimo, iz Mostara moj drug Nedim Đuđa, sa kojim sam sjedio u gimnazijskoj klupi, prestrašen, istjeran, ponižen. Dođoše mnogi drugi ljudi, Srbi iz Hrvatske koji su kao i ja vidjeli vraćanje simbola NDH, vraćanje nečega sa čim ja ne mogu živjeti.

DANI: Iz Pariza ste otišli u Rim, ali se od politike niste distancirali?

MATVEJEVIĆ: Prijatelji su mi u Parizu, čekajući da dobijem stalno mjesto, davali povremene poslove i ugovore na dva-tri mjeseca. Bile su to dosta tjeskobne stvari. Šta poslije? Doktorat na Sorboni sam odbranio još 1967. godine, ali sam sada morao mnoge stvari ispočetka uraditi. Onda su se javili prijatelji iz Italije, tamo je već izašao Mediteranski brevijar, počeli su prvi prijevodi i tih dvadesetak prijevoda mi je pomoglo da počnem normalan život, da se smjestim, da pomognem djeci. Italijani su me pozvali da dođem, da će mi priznati cijeli radni staž. Kad čovjek dođe u šezdesete godine, to postane važno. Otišao sam u Rim. Tamo sam našao jedan izuzetno pozitivan dijalog sa njihovom ljevicom koja je doživljavala evoluciju na neki način kao i ja, to su praktički bili moji drugovi. I sad sam sa njima. Jutros sam sretan što je moj prijatelj Veltroni pobijedio na izborima za mjesto gradonačelnika Rima.

DANI: Da li je sada, deceniju i više od pada Berlinskog zida, ovdje konačno podvučena crta ili još nije?

"Neko je ukrao deset ili sto vreća cementa, nešto lamperije, dobio plac bez natjecanja ili doveo molera, stolara ili zidara da napravi vikendicu. To je, najčešće, bila krađa o kojoj se nije moglo govoriti. Šta je to u poređenju sa ovim današnjim krađama preduzeća, banaka, hotela, cijelih ustanova, novaca namijenjenih hrani i ljekovima za ljude"

MATVEJEVIĆ: Profesori univerziteta u Italiji imaju privilegiju da jednom godišnje dobiju određenu svotu novca sa kojim treba da putuju po svijetu i vide ono što ih zanima vezano za njihov posao. Pošto sam ja na slavistici Sapienze, putovao sam po istočnoj Evropi, kroz zemlje u tranziciji, a dužan sam bio svoje utiske i saznanja prenositi studentima. Analizirao sam ona velika iznenađenja što su se desila. Prvo, da će se tako lako, kao kula od karata, srušiti istočni režim. Mislim da je dobro što se on srušio jer je iznevjerio ideju socijalizma, ali nije dobro što se srušio na takav način. Drugo je iznenađenje što su se u zemlji koja je bila najrazvijenija, koja je otišla dalje od svih - mi čak nismo ni govorili za sebe da smo zemlja na istoku - desile stvari koje su bile mnogo gore nego kod drugih. Treće je iznenađenje da niko nije predvidio da će tranzicije biti tako duge, tako bolne, teške, mukotrpne, a nekad i groteskne i tragične. Sve to navelo me na razmišljanja o nama i o dvije različite stvari: povratku prošlosti i povratku u prošlost. Povratak prošlosti je tragedija. Povratak u prošlost je jedna tlapnja, nešto što se, normalno, ne može dogoditi. Mislili smo da se svijet sa svim tim već obračunao. Niko nije vjerovao da će se javiti takvi mračni oblici fašizma i tu je pred svima nama jedno veliko preispitivanje - kako se to moglo dogoditi, u kojoj mjeri smo bili naivni, kako smo pustili iz ruku vlast gorima od nas samih. Ja koji sam kritikovao prošlu vlast, koji sam važio na kraju bivše Jugoslavije kao neki disident, koji sam izbačen iz Partije, kojeg su napadali po zagrebačkim časopisima možda više nego ikog drugog u tom vremenu, koji je u tzv. "Bijeloj knjizi" dobio najveći prostor, gledam sada taj period kao svjetliji nego što je ovaj u kojem su došle tako mračne ličnosti na površinu, kao što je Milošević, kao što je Tuđman također. Kako se moglo desiti ovo u Bosni? Ja nikada nisam mogao zamisliti da će se Mostar podijeliti, da će neko srušiti Stari most, da će zapaliti Vijećnicu u Sarajevu. Možda smo bili naivni, možda smo bili romantičari, ali nam se svima činilo da je tako nešto naprosto nemoguće.

DANI: Kakvu perspektivu vidite na ovim prostorima i, posebno, kako sve ovo promišljati sa stanovišta kulture, koja je nezaobilazni i značajan dio cijele priče?

MATVEJEVIĆ: Mi smo se u prošlosti trudili, s razlogom, da se na ovim prostorima prizna razlika nacionalnih kultura. Da se nacionalna kultura prizna kao razlika. Međutim, najčešće nismo bili svjesni da se veliki prostori nacionalnih kultura lako pretvaraju u ideologiju nacije. I ta ideologija nacije postaje odjednom platforma strašnih političkih projekata. Sa tog bi aspekta valjalo razmisliti budućnost odnosa na ovom tlu. Mi možemo da osnažimo razmjene, prožimanja, slobode kretanja u svim pravcima... Mi ipak, Bosanci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, govorimo jezik koji je ostao zajednički, unatoč tim malim razlikama koje nacionalisti povećavaju.

DANI: Ostat ćete upamćeni na ovim prostorima i po bliskosti sa Miroslavom Krležom. Šta je od te veze ostalo danas i šta je od Krleže ostalo u Hrvatskoj danas?

MATVEJEVIĆ: Uoči promjene u Hrvatskoj trećeg januara prošle godine, došao sam u Zagreb da održim jedno predavanje o Krleži, čiji je grob zarastao u korov, pretvoren u smetljište sa istrunulim cvijećem. Niko se tim nije bavio. Krležina djela izbacivana su iz školskih programa, a ostavljano je samo ono što je najmanje bio Krleža. Takvo je stanje tada bilo sa njim. Ja sam uz tog čovjeka naučio mnogo. Onda je došla ta promjena, došli su novi ljudi. Prema nekima sam u početku, moram priznati, bio jako sumnjičav. Naprimjer, prema Mesiću. Ali, taj se čovjek pokazao smionim, način na koji se obračunao sa generalima koji su vukli Hrvatsku prema najgorem dijelu njezine prošlosti, bio je izuzetno smion i ja mu čestitam. Sa manje oduševljenja, ako se to može nazvati oduševljenje, gledam na Ivicu Račana, koji je, tobože u ime neke demokracije, pustio fašiste da se vrate. Taj konformizam, ta nesmionost, prevelika opreznost, lošija je strana Račanove političke ličnosti. Ipak, znam da mu je teško jer su ovi prije ostavili užasne posljedice neviđene pljačke. Hrvatsku su mnogi krali u njenoj povijesti. I Mađari i Austrijanci i Venecijanci i Turci. Ne vjerujem da je puno krala Jugoslavija, ona je svima nama nešto uzimala, ali je i davala. Ipak, niko nikada nije pokrao Hrvatsku kao što je ova Tuđmanova garnitura u tako kratkom vremenu. Valja priznati, ni Srbiju niko nije bolje okrao od ovih "rodoljuba" oko Miloševića.

DANI: A u Bosni?

MATVEJEVIĆ: Pa bio sam sklon nekim ljudima koje sam gledao na televiziji dok su po svijetu predstavljali Bosnu i Hercegovinu, nekim ministrima koji su briljantno govorili engleski. Sad čujem, od ljudi koji ne lažu, a i po novinama, kakve su samo sume pronevjerili i ko zna gdje "skrenuli". Molim vas, one krađe u bivšem režimu su u poređenju sa ovim sada bile čista naiva, neko ukrao deset ili sto vreća cementa, nešto lameprije, dobio plac bez natjecanja ili doveo molera, stolara ili zidara da napravi vikendicu. To je, najčešće, bila krađa o kojoj se nije moglo govoriti. Šta je to u poređenju sa ovim današnjim krađama preduzeća, banaka, hotela, cijelih ustanova, novaca namijenjenih hrani i ljekovima za ljude.

DANI: Šta nam na kraju, nakon svega ovoga, svih trauma i podjela, ostaje?

MATVEJEVIĆ: Šta je ono što nas tereti? Suština je da nakon svake podjele ostaje nešto što nije razriješeno, što je nedovršeno. Iz te nedovršenosti rađaju se kasnije stvari koje nekako nakrivo stoje i koje su defektne. Rađaju se "posebne istine", istina pravoslavna, katolička, muslimanska, hrvatska, srpska, grčka, bugarska itd. koja samo sebe vidi kao jedinu istinu. Na svako pitanje ima mnoštvo odgovora i svaki odgovor je tačan za onog ko ga daje, ali sa njegove tačke gledišta. Ono što je za jednog pozitivno, za drugog je krajnje negativno. Konačni odgovori se odgađaju za neko drugo vrijeme ali to vrijeme dolazi ili prekasno, ili uopšte ne dolazi. Tako se javljaju događaji koji nisu zaključeni i koji nisu dovedeni do kraja. Oni stvaraju i epohe koje su na neki način nepotpune. Stvaraju, rekao bih, krnju historiju. Mi polazimo iz takvih krnjih historija naprijed u historiju, ali ne uspijevamo integrirati takve krnje dijelove u jednu cjelinu. I još nešto. Sve što je prošlost nije historija. Prošlost je često neprozirna, ne vidi se kroz nju, maglovita je. Historija je nešto što je jasno, transparentno, prozračno. Mi nerijetko mutnu prošlost pretvaramo u nešto što je, kao, već bila naša historija, pa sa nekoliko nepotpunih i nejasnih događaja iz te prošlosti hoćemo da pravimo historiju. Objašnjenja takve "historije", naravno, jako teško mogu proći mada kod nas, nažalost, često prolaze.

Arhiva Dani
210