ao i druge biljke iz porodice solanaceja (poput paradajza, paprike ili krompira), duhan je u Evropu stigao iz Amerike. Za duhan nam se, dakle, valja zahvaliti Indijancima i Kolumbu, što znači da one jeftine hrvatske cigarete što su nosile moreplovčevo ime nisu imale besmislen naziv.

Trinaestog oktobra 1492. godine Kolumbo je u svoj dnevnik zapisao da urođenici puše nekakvo lišće te da je i on dobio takvo lišće na poklon. Prvi evropski pušači i jesu bili Kolumbovi mornari koji su donijeli duhan u Španjolsku.

Za etimologiju latinskog naziva duhana (Nicotiana tabacum) zaslužni su jedan diplomata i jedan toponim. Diplomata je Jean Nicot (koji je očito krstio i nikotin), francuski izaslanik u Portugalu koji je duhan donio na dvor Katarine Medici hvaleći ga kao čudotvoran lijek. Toponim je otok Tobago (makar neki tvrde da se radi o pokrajini Tabaco na Haitiju, a ima i onih koji ovaj termin dovode u vezu sa domorodačkim izrazom za lulu), malo ostrvo koje danas čini nekakvu državnu zajednicu sa onim mnogo većim na čijem su imenu Španjolci vježbali religioznu inspiraciju.

U kontekstu male interjezične igre interesantno je napomenuti da turcizam tabak označava kožara te da tako kožna tabakera, za razliku od svake druge, dvostruko zaslužuje svoje ime. Kožna je tabakera - tabakera na kvadrat! I naš termin duhan je turcizam, a Turcima je arabizam. Na arapskom, naime, duhan je para, dim. Turci u Bosnu nisu, naravno, donijeli samo riječ, nego i navadu pušenja. (Jezik čuva spomen na to u onom kolokvijalnom poređenju: puši k'o Turčin.)

Globalno kažnjavanje Slično genijalnim ljudima, i duhan je uvijek uzrokovao različite radikalne stavove. Kratko rečeno, duhan se ili voli ili mrzi. Sredine i ravnodušnosti tu nema. Prva žrtva duhana (ne u onom diskutabilnom slow surrender smislu) bio je Kolumbov mornar Rodrigo de Heres. Po povratku sa ekspedicije na Kubu, pušio je u svom rodnom mjestu. Njegovi sugrađani su ga optužili da je pod Vražijom vlašću jer mu iz usta i nosa izlazi dim. Predali su sirotog Rodriga svetoj inkviziciji i otada mu se gubi svaki trag, nalik dimu ispušene cigarete.

Jedno vrijeme duhan je bio na glasu kao lijek, zvali su ga herba santa, no glas mrzitelja je prevladao. Sveti oci Inocent X i Urban VIII pušače su ekskomunicirali; ukazom kineskog cara u sedamnaestom vijeku, rasturanje i korištenje duhana kažnjavani su smrtnom kaznom; turski sultan Ahmed IV svakom pušaču je namijenio kaznu probijanja nozdrva njegovim vlastitim čibukom, a njegov nasljednik Murat IV za pušenje je uveo smrtnu kaznu; u carskoj Rusiji kazne su bile: javno bičevanje, prosijecanje nozdrva te progonstvo u Sibir.

Valjda nema biljke koja je podnijela više horskih anatema od duhana. Pobrojanim valja pridružiti današnji križarski rat protiv pušenja, koji uključuje čak i retuširanje fotografija poznatih umjetnika na kojima su snimljeni s cigaretom. (Najsvježiji primjer je američka poštanska marka sa likom Jacksona Pollocka.) No, duhan je doživio i mnoge individualne apoteoze. Od velikih umjetnika poglavito, a naročito od pisaca. Evo male priručne antologije Rekli su o pušenju.

Veliki duhovi o duhanu Danilo Kiš: To vam je, gospođo, jedina stvar na svetu koja se isplati. Pušenje.

Thomas Mann: Ne razumijem kako neko može da ne puši - on se takoreći lišava onog što je najbolje u životu (…) Dan bez duhana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih si izjutra morao reći: 'Danas nema pušenja', ne bih imao hrabrosti da ustanem. Ostao bih u krevetu.

Ivo Andrić: Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čoveku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svetlela ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvek isti ali i uvek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hleb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole.

Oscar Wilde: A cigarette is the perfect type of a perfect pleasure. It is exquisite and it leaves one unsatisfied. What more can one want? (Prevod je praktički nemoguć zbog nemoći našeg jezika da adekvatno zamijeni pridjev exquisite. Rječnik, među ostalim, navodi ova značenja: nježan, delikatan, fin, profinjen, istančan, savršen, prekrasan, divan, izuzetan, odličan, slastan, ukusan.)

Bela Hamvas: Jelo je tjelesni čin, pijenje duševni, a pušenje duhovni čin. Uvijek treba započeti s jelom, završiti dimom.

Emil Cioran: A ako je bilo vrijeme kad sam bio ljubomoran na one egipatske monahe koji su kopali svoje grobnice da bi u njih lili suze, ja ću sad iskopati svoju i puštati da u nju padaju jedino opušci.

Fotke, film i detektivi Strasni pušači bili su također i Sartre, Krleža, Poe, Freud, Flaubert, Brodski. Najpoznatije fotografije Camusa i Malrauxa su one sa cigaretom među usnama. Ovaj tekst se uglavnom koncentriše na cigarete jer većina bosanskih pušača puši upravo to. Postoje, naravno, i fanovi cigare i lule. Cigare su često trendovski simbol otmjenosti, dok su lulama naročito skloni literarni detektivi: Sherlock Holmes i inspektor Magrait.

Najljepšu modernu priču o duhanu ispričao je ponovo jedan pisac, veliki suvremeni pisac. Smjestio ju je u scenarij koji ga je na velika vrata uveo i u filmsku umjetnost. Radi se, naravno, o Paulu Austeru i filmu Waynea Wanga: Dim. Na početku ovog filma redoviti posjetilac bruklinske prodavnice duhana, pisac Paul Benjamin, ispričat će priču o tome kako je engleski plemić, miljenik kraljice Elizabete, izmjerio težinu dima. Ova renesansna ljudina najprije je, naime, izvagala cigaretu. Zatim ju je ispušio otresajući pepeo na tas vage. Tu je napokon spustio i opušak pa je to sve zajedno izvagao. Dobivenu težinu oduzeo je od težine neispušene cigarete. Ostatak je bila - težina dima!

Klub neliječenih ovisnika

Mak (Papaver somniferum) je bio poznat kao opijat još u vrijeme antike. Homer spominje snenost izazvanu makom. Opijum je također široko upotrebljavan još od starog vijeka, a naročito tokom srednjeg. Osim duhana, Doyleov Sherlock Holmes koristi i kokain. Postoje teorije da se na prostornoj i vremenskoj dezorijentaciji nastaloj prilikom pušenja hašiša zasnivaju i priče i čudesa iz 1001 noći. Osoba pod utjecajem droga kakve su bunika, velebilje ili kužnjak često ima dojam da je pretvorena u životinju. Parestezije kože dopunjavaju tu sliku stvarajući kod omamljenog osjećaj da mu rastu dlake ili perje na koži. Farmakolozi tvrde da su ove droge objašnjenje onih bajkovitih i mitoloških motiva o čarobnicama poput Hekate, Kirke ili Medeje, koje su ljude pretvarale u životinje. Moderni brak književnosti i droge počinje sa engleskim romantizmom. Cioran negdje kaže kako je engleski romantizam bio sretna smješa opijuma, izgnanstva i sušice. Najpoznatije "narkomansko" djelo ovog perioda jesu famozne De Quincijeve Ispovijesti jednog engleskog uživaoca opijuma. Jedna od najslavnijih pjesma engleske poezije svih vremena nastala je, prema svjedočenju njezina autora, u opijumskom snu. Radi se, naravno, o famoznom Kubla Khanu Coleridgeovom sa onim dobro poznatim prvim stihovima: In Xanadu did Kubla Khan/ A stately pleasure-dome decree. John Keats je, kažu, bio morfinista, dok su Lordu Byronu uz mnoge poroke pripisivali i narkomaniju. Francuski su romantičari pak bili skloniji hašišu. Baudelaire i Gautier bili su članovi poznatog pariškog Hašiš-kluba. Baudelaire je iza sebe ostavio i sjajne opise djelovanja hašiša na psihu. Njegove deskripcije higha i downa danas su klasične i citiraju se čak i u medicinskim enciklopedijama. U dvadesetom stoljeću, naročito u njegovoj drugoj polovini, pisanje o drogi postaje mnogo češće. Polako se čak pretvorilo u svojevrsnu konvenciju. Valja nam, međutim, izdvojiti eseje Aldousa Huxleya o vlastitim eksperimentima sa meskalinom, zatim Ginsbergovu poeziju te Burroughsovu prozu. Klasična je na izvjestan način postala i non-fiction knjiga izvjesne Christiane F. Mi djeca sa kolodvora Zoo. Posljednjih godina mladi popularni urbani anglosaksonski pisci često se bave "narkomanskim" temama. Ponajbolji su primjeri Alex Garland, Bret Easton Ellis i naročito Irvine Welsh. Nekolicina mlađih južnoslavenskih pisaca na valu ovog globalnog trenda okušala se u pisanju na ovu temu, no rezultat se uglavnom svodio na pomalo izvještačeni manirizam.

Arhiva Dani
210