 
eupadljivi kolski put odvaja se od glavne ceste, i dok se
automobil opasno naginje čas na jednu, čas na drugu stranu,
shvataš da ne vodi nigdje, vijugajući deset kilometara, izlokan
i zarastao. Razmišljaš da li su shvatili da ih ovaj put vodi
ravno u smrt, ustvari, morali su shvatiti da je ovo put bez
povratka.
"Gospodine Mašoviću,
želim da te obavijestim da je '92. godine u jamu Piljak bačeno
80 zatvorenika Muslimana iz KPD Foča; jama Piljak je u rejonu
Maluše." Jedina rečenica u pismu koje je, za sada
anonimni, fočanski Srbin uputio Amoru Mašoviću, predsjedniku
Državne komisije za nestale osobe, napisana je na dvolisnici
istrgnutoj iz računske sveske, sa dvije različite olovke,
jer je jedna, izgleda, prestala pisati. Pomalo nageta i krupna
krivudava slova odaju nervozu autora, kao i dva retka u koja
je stala adresa napisana na plavoj koverti, predatoj u pošti
u Hrasnici prije pet mjeseci.
Put koji vodi do jame Piljak
završava na nevelikom proplanku, koji se strmo spušta sa lijeve
strane i ponovo se diže na drugoj strani, obrastao u šumu;
tim putem nije moguće stići bilo gdje drugdje. U šumi je,
stotinjak metara uz padinu, jama, i da nije drvene platforme
izgrađene za ovu priliku, bilo bi je skoro nemoguće primijetiti.
Spuštanje
Izgleda tek kao da se stijena na površini raspukla
nadvoje; iz ždrijela bije najgušći mrak, izazivajući žmarce.
Negdje na desetom metru spiralnog otvora, u stijeni, nalazi
se oštra izbočina, pa se dno jame, čija dubina iznosi 32 metra,
ne može vidjeti sa površine. Na tom trideset drugom metru
je ustvari prvi sloj skeleta, dijelom pokrivenih požutjelim
lišćem i granjem koje su kiše i snjegovi nanosili tokom proteklih
devet godina.
Desetak metara sa svake
strane jame razapete su žute plastične policijske trake. S
druge strane stoje mladići u tamnoplavim uniformama specijalne
jedinice RS-a, na obodu šume naoružani njemački vojnici. Unutar
tog velikog četverougla nepravilnog oblika, ponad ulaza u
jamu, nalazi se i jedan manji, sa brojnim žutim zastavicama
pobodenim u zemlju. Pored svake zastavice stoji po jedna ili
dvije čahure.
Na tom mjestu stajali su,
valjda, dželati. Ubijeni, od kojih su neki, kako se kasnije
vidjelo, bili vezanih ruku i nogu, nalazili su se u trenucima
prije svoje smrti pored samog otvora jame. Mjesto na kojem
su stajale ubice je izdignuto u odnosu na otvor jame, i onome
koji tu stoji, usto naoružan, daje nevjerovatan osjećaj nadmoći,
tako snažan da je moguće zamisliti kako neki od njih otvara
vatru, a tijela, jedno po jedno, padaju, udaraju tupo o zidove
otvora survavajući se na dno. Ubica će, ili više njih, kasnije,
sa pištoljem u ruci vjerovatno, jer okolo su posijane i pištoljske
čahure, proći između preostalih ljudi na površini, opaliti
po jedan egzekutorski metak u potiljak, i gurnuti ih nogom
nizbrdo.
Niz ljestve, osiguran na
užetu, u bezdan se spušta Muhamed, noseći o rame obješenu
kameru: nekoliko časaka kasnije, na TV-aparatu namještenom
pored otvora vidi se i slika odozdo, sa dna jame. Kamera prati
Mašovića. U kadru su samo njegove ruke, u bijelim plastičnim
rukavicama, koje kopaju po mokroj zemlji, kopaju, prsti zagrebu
o nešto tvrđe od zemlje, još malo raskopaju okolo, prsti uzimaju
četvrtasti predmet, očiste zemlju sa njega, to je novčanik,
i otvaraju ga. Kamera se primiče, unutra se, ispod providne
plastike, nazire nešto, kamera se još primiče tome, vide se
obrisi nečije čekovne knjižice, u vrhu piše: Privredna banka
Sarajevo. Ime ispod prljave plastike je za časak čitljivo:
Ekrem Hadžimuratović. Okupljenima na ulazu, od kojih
se mnogi jedva drže na strmini, otme se glasan uzdah.
Malo dalje od njih, Kemo
i Hamza, zavaljeni u lišće, naoružani metal-detektorom, traže
čahure oko jame. Hamza prelazi detektorom po netaknutoj površini,
a na svaki njegov pištavi zvuk Kemo prilazi, razgrće lišće
pronalazeći sve nove i nove. "Evo još jedne pištoljske.
Je l' devet milimetara?", pita podižući je uvis između
dva prsta. "Nije, ta je 7,62", kaže Hamza,
a Kemo opet spušta čahuru, i pored nje u meku zemlju zabode
još jednu žutu zastavicu. "Ne znam koliko ih ima",
veli zadihan i oznojen, "mi smo našli više od dvadeset
za ovo vrijeme." Oko same jame već ih je bilo nešto
više od šezdeset, ali bilo ih je dosta i unutra, gdje su se
skotrljale ili su ih nanijele padavine i vjetar.
Unutra
U samoj jami temperatura je negdje oko pet stepeni iznad nule:
sa svakim korakom niz metalne ljestve, pričvršćene uz jedan
dio stijene, zrak je sve hladniji i memljiviji. "One
su pričvršćene samo do onog bubrega", kaže na ulazu
oniži muškarac u plavom kombinezonu, "a odatle vise,
nismo ih mogli pričvrstiti!" Spuštam se baš onako
kako mi je kazao, pazeći da uže ne zapadne između ljestvi,
koje su vezane jedna za drugu, pazeći na svaki naredni korak,
držeći pogled na ljestvama. Ovo je lakše, merdevine se ne
miču, ali negdje na polovini jame, poslije one izbočine, kada
se otvor jame više ne vidi, ali se ne vidi ni dno, postaje
neugodno. Ljestve se sve više njišu, svaki naredni korak oprezniji
je od prethodnog. Odozdo dopire samrtna hladnoća, možda bih
se uplašio, ali se stidim jer znam zbog čega se spuštam, slutim
šta ću vidjeti na dnu i pred tim sebi ne smijem dozvoliti
da se plašim.
Još jednom gledam dolje,
pitajući se ima li kraja nizu ljestava, koje su sve hladnije,
pa se i prsti u gumenim rukavicama skoro koče. Odozdo ipak
dopire svjetlo, ali i dalje sam obeshrabren i podižem pogled
prema vrhu jame. Merdevine se sada već opasno ljuljaju: jedan
dio, dugačak oko tri metra, iskošen je paralelno sa stijenom,
pa je moguće spuštati se samo na rukama. Odatle naniže merdevine
se spuštaju u, tada mi se činilo, blagom nagibu: blagom samo
utoliko što nisu postavljene vertikalno.
Pored daske postavljene
preko cijelog, nevelikog prostora na dnu, forenzičarka Eva
Klonovski, pognuta nad kostima, prekopava po blatu. Sjedam
na dasku i razgledam: svodovi jame, niz koju stalno curi voda,
visoki su, ali je površina jame jako mala: troje ljudi, koliko
nas je u tom času bilo unutra, ne može se slobodno kretati.
Miris te mokre, još svježe iskopane zemlje polako prodire
u nosnice; na lijevoj strani žuta, nevjerovatno očuvana cipela;
tu, ispod daske, desno, gledam i, iz nekog razloga, ne užasava
me - kičma zagrljena ogoljelim i požutjelim rebrima.
Eva i dalje kopa, podižući
glavu tek da odgovori na poneko pitanje. "Kad bi ovdje
bilo osamdeset ljudi, koliko bi debeo bio sloj tijela?"
Ona se podiže i rastavlja ruke, ne više od metar. "Tijela
se slegnu jedno na drugo", objašnjava na bosanskom,
sa primjetnim poljskim akcentom. Kopa po zemlji i pronalazi
plastičnu kesicu. "Pogledaj, šta je ovo?",
pita i pruža mi vrećicu. Gonjen ne znam ni sam čime, uzimam
taj predmet, koji je u grumenu zemlje izgubio oblik, i skidam
zemlju sa njega. Ispod skorene zemlje pomalja se noktarica,
njen poklopac: na žutoj podlozi ispod crne palme plešu crni
muškarac i crna žena. Očistim ga do kraja, i sječivo i vadičep,
i vraćam u kesu. Pružam ruke i, još uvijek sjedeći na mostiću,
podižem čahuru kalibra 7,62 milimetra, gledam je, pocrnjelu,
tek tako je gledam, i spuštam na zemlju. Kažu, vrijeme je
da se ide. Ali, ja nisam htio ići.
Ne znam koliko sam bio
dolje, ali znam da nisam htio krenuti, nisam nikad htio izaći
odozdo, volio bih da su svi otišli, da sam ostao tu, sam sa
tim kostima, sa lubanjama prema kojima sam osjećao takvu bliskost
kakvu nikad nisam osjetio ni prema kome, kostima koje su bile
tako užasno usamljene svih ovih godina.
Arhiva Dani
210
|
