elim da u Zagrebu nema ulice Miklošičeve, moj susjed veli ima, kako ne bi bilo ulice Miklošičeve. Velim zašto bi je bilo, veli zašto ne bi. Velim zašto bi bilo Miklošičeve, kad su onu Vuka Karadžića preimenovali u Mutimirovu. Veli nije to isto, Vuk i Miklošič. Velim jasno da nije isto, no prije bi Zagreb morao imati Vukovu nego Miklošičevu. Ne bi, veli on, Vuk je otac velikosrpstva, a Miklošič nije. Velim da mu je obrazloženje besmisleno, Vuk bi morao imati ulicu u Zagrebu jer je Vuk počasni građanin kraljevskog grada Zagreba, još od godine 1861, a Mutimir i Miklošič nisu. Te odemo preko ulice do susjeda na taxi stanici. Ima ulica Miklošičeva, veli jedan taksista, ima, veli drugi, ima, ima, veli treći. Onda ja reknem dajte da vidimo plan grada. Uzeše plan belog grada Zagreba i prostriješe ga preko haube opelkaravana. Ima, evo je ulica: ova što veže Novu ves i Tkalčićevu. Velim ovo vam nije Miklošičeva. Je, je, vele, evo piše. Velim piše Mikloušićeva a ne Miklošičeva. Jedan veli to je isto, samo kaj neki vele Mikloušić, drugi Miklošič. E, braćo Hrvati, nije vam to isto: Mikloušić vam je pučki pisac iz Jastrebarskoga, rođen u drugoj polovici osamnaestoga, umro u prvoj polovici devetnaestoga, a Miklošič je nešto drugo. Meni je isto, veli onaj isti taksista, kad mušterija zausti "miklo", ja uključim taksimetar i tam ga bacim, to ti je to, zadovoljan i on i ja.

The gipsies A meni baš nešto milo što u današnjem Zagrebu nema Miklošičeve ulice. To što je ni u onom prošlom nije imalo, to su već duža posla, no što je danas nema, e to mi baš milo. A šta bi Miklošič Franc tražio u današnjem Zagrebu? Franc Miklošič je bio Evropejac kad je sva Evropa pjenila od nacionalizma, a u Zagrebu su danas na vlasti nacionalisti; Franc Miklošič se još godine 1858. izborio da svih deset jezika Austrijske carevine budu ravnopravni, a današnji predsjednik hrvatske vlade veli da je dvojezičnost u Istri kutija Pandorina u kojoj spavaju i zla po imenu jezik srpski i jezik mađarski.

Franc je Miklošič volio Cigane i napisao silu radova o njihovim seobama i pokretima, o njihovu folkloru. A tek o jeziku njihovu. Eno, u onoj knjizi od trideset knjiga debelih kao fasadne cigle, naslov joj je Encyclopaedia Britannica, natuknicu The gipsies sastavio je Franc Miklošič. Ko može, nek je svakako pročita, tu natuknicu, imaće šta da nauči. A u današnjem je Zagrebu (doduše, ne samo u njemu nego svuda) opasno po život biti Ciganin. Ima onih skinheadsa koji idu po Zagrebu te gledaju ko je Ciganin, pa kad na Ciganina naiđu, opkole ga i prebijaju ga dok se ne zasite.

Franc je Miklošič osnovao bečku slavistiku, Franc je Miklošič smatrao da Srbi i Hrvati govore jednim te istim jezikom, te im upriličio čuveni Bečki književni dogovor, marta mjeseca godine 1850., kojom su prilikom, crno na bijelo, pet Hrvata i dvojica Srba napisali i potpisali da je južno narječje najbolja osnova za zajedničku srbohrvaštinu. Velika je sreća što članovi današnjih komisija za imenovanja i preimenovanja ulica ne čitaju knjige. Kad bi nešto pročitali ovu o kojoj pišem danas, e ni Trg Ivana Kukuljevića ne bi postojao. Jer se i ilirac Kukuljević s Miklošičem dopisivao. Na stranu što je, skupa s Demetrom, s banom Mažuranićem, s Pacelom i Stjepanom Pejakovićem potpisao papir bečki.

Današnja zagrebačka vlast, kao i ona prethodna, najradije bi da se svaka ulica zove Starčevićeva. A Zagreb da se zove Starčevićevo. A uz Starčevića nije mjesto Francu Miklošiču.

Ovo se dade lijepo vidjeti u jednoj lijepoj knjizi koju je načinila bečka profesorica, slovenista, i rodom austrijska Slovenka Katja Sturm-Schnabl. Toj je knjizi naslov Korespondenca Frana Miklošiča z Južnimi Slovani. Ovo je knjizi drugi naslov, prvi joj je njemački: Der Briefwechsel Franz Miklosichžs mit den Südslaven. Knjiga je izišla prije deset godina, u Mariboru, kod Založbe Obzorja. U toj knjizi nema nijednoga pisma ni Starčeviću ni od Starčevića, nema ni pomena imena Starčevićeva. Izišla je knjiga u povodu stote godišnjice smrti Franca Miklošiča, umrloga 1891., a rođenoga 1813. Da je njemački aforističar Lichtenberg još živ, on bi rekao da svako ko dva para hlača ima, nek jedne proda i za te novce kupi ovu knjigu. Obavještavam čitaoce Dana da izdavač ima još 150 primjeraka knjige za prodaju. Cijena je knjizi jako snižena, na 25 maraka. To je čisto poklonjeno, jer knjiga ima 856 stranica velikog formata, skoro A4, a teška je dva kila i sto grama. Ko voli da piše pisma, knjigu može naručiti na adresi: Založba Obzorja, Maribor, Partizanska 3, a ko više voli pisma kompjuterom, neka piše na: prodajaŽzalozba-obzorja.si

(Ne poznajem ni profesoricu Sturm-Schnabl, niti ikoga iz Založbe Obzorja. Time se ne hvalim, no kad rekoh ono gore, red je da reknem i ovo, da ko ne pomisli kako sam knjigoprodajni agent.)

Bolja prošlost Iako ni po naslovu ni po težini ne bi baš spadala u knjige koje se čitaju prije spavanja, mislim da ima mnogo čitaoca Dana koji bi ovu Korespondencu rado držali danju na stolu a noću uz jastuk. Mnogome su našem čitaocu nacionalisti nepovratno upropastili život. Sve su naše nacionalističke ortodoksije, srpska i hrvatska i bošnjačka i slovenačka i albanska i makedonska i crnogorska, narode pozvale da se vrate u devetnaesto stoljeće. I iz toga im stoljeća ponudile najgore ideje i najgore ljude. To divljanje traje evo deset dobrih godina i ne jenjava ni za mrvu. I sad su odnosni narodi masovno u vjeri učvršćeni da je devetnaesto stoljeće ona balega iz koje je teški današnji nacionalni cvijet niknuo. Da su iz Starčevića i Garašanina nikli Sloba i Franjo, pa Koštunica i Račan. I da su svi dobri.

E, ova knjiga pokazuje da stvari u tome stoljeću ne stoje baš dobro za nacionaliste. Jer je puna građe koja svjedoči da su veliki ljudi iz stoljeća devetnaestoga bili veliki ne samo sa velikih ideja već i sa svoje odgovornosti. Ta odgovornost je dio veličine i Franca Miklošiča. Pisma koja on piše, kao i ona koja mu pišu Južni Slaveni pokazuju veličinu njegovu. Povjerenje i poštovanje izvire iz svakoga pisma, bilo da mu ga piše vladika crnogorski, bilo neki nepoznat mali čovjek. Pa se čini da je i mali čovjek u devetnaestom stoljeću bio odgovorniji od maloga čovjeka u dvadesetom. Poštar Romuald Župančič iz Materije u Istri, godine 1877. piše u Beč Miklošiču kako je na željezničkoj stanici Kozina, na prugi Divača - Pula vidio gdje su u voz utovarena tri velika crkvena zvona te upućena u Beč, s namjenom da ondje budu pretopljena. Na zvonima se vide ćirilična slova i godina 1452., te zbog tih slova i starosti zvona moli Miklošiča da se u Beču založi da sva tri (ili barem ono najveće) budu spasena.

Pisama je u knjizi 634, a prepiska obuhvata 124 čovjeka. Pisma je Katja Sturm-Schnabl poredala i priredila hronološki, prvo je iz godine 1833., a posljednje iz godine 1891., petnaestak dana prije smrti Miklošičeve. Način na koji je prepiska sređena pokazuje veličinu poduhvata koji je profesorica Sturm-Schnabl za dvadeset godina ostvarila. Svako pismo ima sažetak na njemačkom i ima komentar. Taj je komentar ono što knjigu čini upravo veličanstvenom. Pismo broj 477 napisao je Miklošiču krajem avgusta 1883. Nikola Vučetić, iz Petrinje, inače "svršeni djimnasista velike srpske djimnasije u Novom Sadu"; u pismu veli kako je odlučio da studira slavistiku i to kod Miklošiča, u Beču, no se žali da je "roda siromašnog, krajiškog", te budući da je poslao molbenicu za stipendiju u zakladu "Franje Josifa Jelisavete", moli od Miklošiča "da bi na odlučnom mjestu rekli koju za me, te da bih mogao to mjesto postići". Tu Katja Sturm-Schnabl ide pismu za tragom, te u arhivu Bečkog univerziteta nalazi da se rečeni Vučetić zaista upisao i to u oktobru, a da se u novembru već - ispisao. Takvih je komentara, bilježaka i napomena na hiljade.

Bosanskom će čitaocu svakako zadržati pažnju pismo pod brojem 568, koje Miklošiču iz Sarajeva piše Davorin Nemanič, direktor Gimnazije u Sarajevu, godine 1886. Saznaće da Gimnazija te godine ima 7 razreda i 170 učenika, od čega nešto preko polovine čine pravoslavni, 41 katolik, 17 izraelićana i 19 muslimana. Saznaće da od 19 muslimanskih učenika, 11 ide u prvi razred, te se njemu "čini da muslimani tek sad počinju polako prijateljevati s postojećim nastavnim okolnostima", pa očekuje "da bi ih se slijedeće godine moglo još više upisati".

Ova knjiga nije svakome laka za čitanje. Cijelu će je pročitati onaj ko zna njemački, srpskohrvatski, slovenački, talijanski, francuski, bugarski i latinski. Jer su pisma u njoj na tim jezicima. No ako čitalac baš i ne zna svaki od ovih jezika, neka čita ono što razumije, recimo samo srpskohrvatski ili slovenački dio. I to će mu biti dovoljno za spoznaju o mjeri laži u koju su Južne Slavene uvalile političke nakaze njihove s kraja dvadesetoga stoljeća.

Znajući da su te nakaze već preko deset godina na vlasti u južnoslavenskim zemljama, valja kazati da je veliko čudo kako je uopšte ostala igdje ulica Miklošičeva. U Beogradu je ostala gdje je i bila, nedaleko od centralnog zatvora. Sarajevo je, koliko znam, nema niti ju je kad imalo. U Ljubljani Miklošičevo ime nosi jedna od glavnih ulica. Ko pročita makar i mali dio knjige Katje Sturm-Schnabl, odmah će uvidjeti da današnji južnoslavenski gradovi i ne zaslužuju ulicu s tim imenom.

Moji cigani

(Iz Beča Miklošič Đuri Daničiću, 4. maja 1874.) Dragi prijatelju! Šaljem Vama 5., 6. i 7. svezku sravniteljne sintakse, koja je sada svršena. Da sam se trudio, niko neće tako dobro razumjeti kao vi: htjeo bih, da korist za nauku odgovora trudu. Što se Cigana tiče, mislio sam, da bi se možebiti koji djak našao, koji bi za honorara koješta o njima za mene napisao. G. Novaković, kojega izvolite pozdraviti mi, mi je mislim poslao sve, što ima: ja sam mu na njegovu daru veoma zahvalan, i ne usuđujem se njega opet moliti da se za me pobrine i za moje Cigane. S bogom! Vaš stari prijatelj Miklošič

Kukavo i slijepo jugoslavenstvo

(Sa Cetinja Petar II Petrović Njegoš Miklošiču, 12. marta 1850.) Počitaemyj Gospodine Fr. Miklošiću! Doista se stidim što 12. Marta odgovaram na Vaše mi drago pismo od 25 Novembra 1849 godine, ali je najviša pričina ovome moja bolest, erbo gotovo ima već četiri meseca, da zdrav sa svim nijesam, a kada je čovjek razstrojena zdravlja, ne hoće mu se pisati. Gnu sam Milakoviću naredio, i on davno vam poslao stare Srbulje, prepisane faksimile Gm Vukovićem, nadam se da ste Vy davno rečene spise primili - s nestrpljenjem očekujem Vaš riječnik, ta to je svetinja Slavjanska, koja je do danas trunula u talogu nevežestva, zaboravlena narodom zabačenim samim sobom; ja se nadam da će on najveća dragocenost našega žalostnoga Književstva byti, iošte kad je Vaše rukotvorenije. Neznam je li Vaš list iošt počeo izlazit, ako je počeo, ili kad počne, ja ću se žel'no na njega prenumerirati, a tako isto i Gn će Milaković Vam posilati po đe koj prilog za nem. Vi ste na mesto te možete veliku polzu prinijeti silnome, no kukavome i slijepome jugoslavenstvu. S Bogom, dragij Miklošiću, budi mi zdrav i veseo za diku roda svoga to ti želi tvoj počitatel' i sluga P.P. Njegoš

Arhiva Dani
210