(Fokus: Izbjeglice u
vlastitom gradu, Dani
209, 8. juni 2001, str.
14)

Mi jesmo izbjeglice u svom gradu

Poštovana gospodo,

U vezi sa vašim člankom pod nazivom "Izbjeglice u vlastitom gradu", želim da potvrdim da su vaši navodi sasvim tačni i da se, izgleda, odnose na sve slučajeve opravke stambenog fonda u gradu Sarajevu.

Nosilac sam stanarskog prava na stan u zgradi Avde Smajlovića (bivša Petrovačka) br. 11 na Vracama. Zgrada je potpuno devastirana i zapaljena prilikom reintegracije Sarajeva u proljeće 1996. godine. Od tada pa do danas, nekoliko nas bivših stanara bezuspješno pokušavamo pronaći način za rekonstrukciju spomenute zgrade. Obraćali smo se mnogim inostranim organizacijama, ambasadama, kao i našim općinskim organima sa molbom da se rekonstruiše bar samo krov, kako bi se spriječilo dalje propadanje zgrade. Ni takvu pomoć nismo uspjeli dobiti.

Od petnaest nosilaca stanarskog prava samo nas četiri smo u BiH. Ostali su po bijelom svijetu. Ti, ostali, uredno su se prijavili za povrat stana (Ministarstvo za stambene poslove), ali ne i za povratak u stan (Ministarstvo za raseljene osobe). Najveće razočarenje smo doživjeli kada smo, prije nekoliko mjeseci, dobili obećanje od jedne humanitarne organizacije da će oni izvršiti rekonstrukciju. Nakon što su, preko naših organa, utvrdili da samo nas nekoliko želi da se vrati u svoj stan, odustali su, uz obrazloženje da ne žele svi da se vrate. Koja zdrava pamet može prihvatiti ovakvo obrazloženje? Kao da u tim stanovima, do eventualnog povratka nosilaca stanarskog prava, ne bi mogli stanovati neki drugi ljudi, a, u svakom slučaju, sačuvala bi se materijalna dobra, bez obzira kome će kasnije pripadati. Uz malo dobre volje, čini mi se da bi ovo bilo logično razmišljanje.

Informiranjem šire javnosti, možda bi Dani mogli pomoći u stvaranju povoljnije klime za mnoge nesretnike-izbjeglice u vlastitom gradu.

Đikić Fahrudin,
Sarajevo

(Slovenci u Bosni:
Ovisni o Drogi, Dani
204, 4. maj 2001, str.
28-29)

Braćo Slovenci, strpljenja je još jako malo

Samo neprijateljima Bosne i Hercegovine ne bi bilo drago pročitati kako neko vadi iz dugogodišnjeg gliba domaće firme i postavlja ih na noge. Naravno da je i meni toplo oko srca kada čujem tako nešto, pošto sam se za ovu zemlju i u ratu borio, a borit ću se i dalje (samo drugim sredstvima). Međutim, pored svih pozitivnih primjera koje ste dali u vezi sa slovenačkim investitorima, ja vas moram podsjetiti na jedan sramotan primjer koji baca ljagu i na državu Sloveniju, ali i na našu vladu (prethodnu, a i od ove nove još ne stižu naznake da se nešto radi po tom pitanju), koje se bezobrazno igraju sa strpljenjem starih deviznih štediša Ljubljanske banke. U tekstu kažete kako se Bosni okrenula sreća misleći na dolazak slovenačkog kapitala u BH privredu, ili citat: "Samo su Slovenci ostali istrajni. Valjda jedino oni poznaju naš mentalitet i spremni su se sa nama hrvati" (Šefkija Okerić). Također se za njih (Slovence) kaže kako su uporni i precizni... I mi smo dovoljno precizni da možemo izračunati da oni nama već deset godina (!) duguju tristo miliona maraka (bez kamata!!), a što daleko premašuje sva dosadašnja ulaganja koja ste vi nabrojali. Postavlja se pitanje ko se onda s kim mora hrvati? Tačno je i to da oni dobro poznaju naš mentalitet, jer da nije tako, ne bi nas mogli ovoliko dugo žedne preko vode prevoditi. Nemojte ovo shvatiti kao kritiku vama (autoru), ili kako priliv zdravog kapitala iz Slovenije (pitanje je samo čije su to pare) nije dobrodošao, ali je krajnje vrijeme da se ova zemlja (i njeni predstavnici!) zapita dokle će se gaziti dostojanstvo njenih građana i koliko još nisko može ići prag tolerancije ovog naroda. Bojim se da nagomilani problemi između kojih je i ovaj, kao vrlo bitan, ne dovedu do eksplozije koju više niko neće moći kontrolisati. Također bi se Slovenci mogli zapitati koliko vrijedi njihov obraz. Ako su spremni da ga i dalje prodaju za 300.000.000 DM (bez kamata), onda je i o njihovim moralnim kvalitetima sve jasno. Samo pazite, braćo Slovenci, ljudi imaju još jako malo strpljenja!

Dijaspora je ogorčena

Ne razumijemo FK Sarajevo, pogotovo njegovu upravu, koja nije našla za shodno da dozvoli TV BiH da prenosi nogometni derbi između Sarajeva i Želje. Živim u Njemačkoj i znam dosta naših udruženja koja imaju satelitski kanal TV BiH gdje su se u velikom broju okupili navijači Želje i Sarajeva nadajući se da će gledati gradski fudbalski derbi. Edhem Šljivo, bivši igrač FK Sarajeva, koji ima restoran u Liegeu, isto tako duboko razočaran što nije bio TV prijenos gradskog derbija, razlog je još veći što su došli navijači Želje i Sarajeva u njegov restoran da zajedno gledaju gradski derbi. Iznenađenje je još bilo veće jer je skoro svaki navijač imao po neki rekvizit: zastavice, salvete - normalno, sve to u bordo-plavim bojama. Kad se vidjelo da neće biti TV prijenosa toliko željenog derbija, čuli su se čak i zvižduci, a razočarenje je bilo veliko. Razumijemo što TV prijenosa nema u Sarajevu i BiH, razlog je jasan - FK Sarajevo želi da dođe što više navijača na Koševo, kako bi ostvarili veći prihod, što je nekako i razumljivo. Međutim, odakle FK Sarajevu pravo da kažnjava simpatizere Želje i Sarajeva koji žive van BiH?

Ukratko, dijaspora je ogorčena na ovaj neprofesionalni stav. Možda je uprava Sarajeva smatrala da su veliki klub, pa valjda nisu računali da će im iz Evrope doći pet do šest hiljada gledalaca? A možda je i to razlog neprikazivanja gradskog derbija preko TV satelitske mreže. No, nije prvi put da FK Sarajevo pokazuje neprofesionalno i nekomercijalno ponašanje, a marketing Sarajeva je, izgleda, ostao u domenu lokalnih i uskih pogleda. Takva politika FK Sarajeva koja se provodila godinama, odrazila se i na sam broj navijača koje FK Sarajevo trenutno ima, a oni se većinom nalaze u starom dijelu grada Sarajeva.

Nedavno sam negdje u našim ilustrovanim novinama pročitao kako je u FK Sarajevu zavladala stadionska groznica, gdje se govori o rekonstrukciji Koševa koja bi koštala 30 miliona DM. Ukratko, koliko me sjećanje služi, direktor FK Sarajeva Sabahudin Resić na adresu Ministarstva kulture i sporta Kantona i Općine Centar uputio je zahtjev u kojem traži da im se Olimpijski stadion Koševo preda na upravljanje, jer, kako već tvrdi navedeni direktor, oni su sposobni da to otplate. Ne znam odakle može da se izvede takav hrabar zaključak o kupovini stadiona kad FK Sarajevo ostaje u malim, uskim, nesposobnim marketinškim okvirima, i teško se može povjerovati da bi mogli otplatiti stadion u Ilijašu, gdje trenutno i treniraju. Nažalost, ako se FK Sarajevo i plasira u neki evropski kup, neka znaju da se, pošto ih nema na satelitskoj TV BiH, koju gleda cijela dijaspora iz Evrope, ne mogu nadati nekoj posjeti iz dijaspore u bilo kojem evropskom gradu, što naročito važi za nove generacije FK Sarajeva koje ostaju strogi anonimusi.

Djeca koja žive u dijaspori imaju pravo da znaju fudbalske asove Želje i Sarajeva, ali bez TV prijenosa to je nemoguća stvar. Zato im ostaje utjeha da znaju fudbalske zvijezde Barcelone, Real Madrida, Bayerna i ostalih velikih klubova koji se vrte na skoro svim TV kanalima.

Ovakvom politikom uskogrudnosti i lokalnih shvatanja, nažalost, FK Sarajevo ostaje u domenu mahalskog kluba. Nadam se da će ljudi koji vode ovaj klub sagledati njihove realne vrijednosti i da će ubuduće pravilno postupati kada je u pitanju televizijski prijenos gradskih rivala. Jer bez velikog Sarajeva nema ni velikog Želje!