Opservatorij

Ne, ne, ne…

Disciplin A Kitschme, Sarajevo, 10. juni 2001, Metalac

Dvadeset je godina - mili Bože, zar već toliko? - otkad si sjedio na zadnjim sjedištima autobusa, popularno nazvanim "sećija", i sa Hasetom svirao pjesme s ploče Paket aranžman. Kompilacija koja te je odredila u svakom smislu bila je izbor pjesama triju beogradskih bendova: Idola, koji su u pop zagazili tako što su se okupili oko jedne gitare i sintisajzera, i, u granicama svojih moći apstrakcije, preveli neke zvukove s britanskih ploča na jezik koji smo zvali svojim. Činjenica da je njihov najveći hit iz tog vremena ipak bio ovdašnji ljubavni zov Devojko mala kompozitora iz kasnih pedesetih Darka Kraljića, govoreno iz današnje perspektive, davala im je onu retro patinu, ali bit će da je to tako trebalo. Tadašnje grupe iz Engleske koje smo zavoljeli, koristile su se šezdesetim i sedamdesetim: The Jam je "furao modse" - The Who i The Kinks, neke pjesme Sex Pistolsa su narasle na riffovima T-Rexa, dok je The Clash (a priznajmo to i Stingu, odnosno Policeu) eksperimentirao sa zvucima "useljeničkih" kultura koje su se u Londonu već bile odomaćile.

Tako je nekako ispalo i s Paket aranžmanom: Idoli su "jahali" na šlageru, Električni orgazam na nešto "tvrđim", metalnim obrascima, a tebi se najviše dopao trio koji je hermetično istrajavao na zvuku u kojem su se sretali reggae (pjesma Ona se budi), ska (Niko kao ja) i tek stasali noise (Oko moje glave). Šarlo akrobata - tako se zvala grupa - odredio je pismo koje ćeš pokušavati slijediti. Njihov jedini album, nazvan Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, nedugo nakon Paket aranžmana objavit će zagrebački Jugoton i on će postati tvoja najdraža ploča. Malo zatim, pratio si svađu u Džuboksu, listu kojeg si nestrpljivo čekao da se pojavi na kiosku. Milan, gitarist, i basista Koja razišli su se oko koncepcije zvuka.

Milan, kasniji frontmen Katarine II i Ekaterine Velike, bio je umjetnik "naslonjen" na modernu: njegov lik i gitarska te pjevačka rješenja nalikovali su Davidu Byrneu, frontmanu tada obljubljenih Talking Headsa, dok je Koja bio malo zagledan unatrag, ali djelovao je i kao neko s vizijom. Koju su zanimale fuzije: "funk-ciganluci" (Isaac Hayes i Rick James), zatim Hendrix i heavy metal. I, naravno, Stranglersi: najbolji zvuk koji se može postići basom i bubnjem. Svoj će bend (duet basa i bubnja) nazvati Disciplina kičme i objavit će album Sviđa mi se da ti ne bude prijatno, koji će provariti samo "ljuti alternativci" i oni koji su mu vjerovali. Do kraja.

I tako: Milan će postati neka vrsta umjetničkog kulta, njegova Ekaterina bila je posljednji krik jedne generacije koja neće da ima ništa s "ludilom koje dolazi". Koja je ostao atrakcija za nekoliko hiljada ljudi (po par stotina u većim mjestima bivše Jugoslavije) koji su pokušali odolijevati uz njegove, minimalistički izražene, filozofske aksiome. Hajde, hajde, sad pogodi/ kakav zvuk to mene vodi/ buka, buka mene vodi/ buka mojoj duši godi/ zauvek kod mene biće/ buka u modi... ili: Ove ruke nisu male/ mnogima su pamet dale/ ali, ali, avaj ali/ zar se ovaj dečko šali bili su omiljeni dio tvoje citatnosti. Milanovo prosvjetiteljstvo bilo je pomalo transparentno, a Koja je pametno shvatio da je bolje biti gerila. Treći dio Šarla, bubnjar Ivica, nestat će poput praha. Kasnije će pored basa i bubnja "bukvalnim" fuzijama Koja dodati i trube (anticipacija pošasti Dragačeva?) i sve će zvučati kao jedan veliki haos u kojem ima ritmičkog i melodijskog sistema.

Haos koji će se useliti u naše duše Koja je preživio u Londonu svirajući kao Disciplin A Kitschme. Tamo je upoznao sadašnju pjevačicu, crnkinju sa soul vokalom (koja pritom i izgleda kao četvrta sestra u zamišljenoj obitelji koja je izrodila troje djece pod imenom Aretha Franklin, Nina Simone i Cesaria Evora), a Milan, nažalost, neće izdržati. Do tebe će (pamtiš taj datum, 5. novembar 1994.) preko krčanja na ljubljanskom Radio Študentu stići vijest da je Milan Mladenović zauvijek otišao. Ta te smrt pogodila, sjeo si na bicikl, iako je to saobraćajnim propisima zabranjeno, i poslušao: treba mi svet otvoren za poglede/ otvoren za trčanje/ i treba mi soba/ da primim pet hiljada ljudi sa dignutim čašama/ sa dignutim čašama. I slomio se kristal: taj neumrljani život je prestao.

A Koja? Njemu su u Londonu kritičari skloni pretjerivanju sasjekli ploču na engleskom I Saw Myself On CCTV, svrstavajući je u najgora izdanja te godine. No, to velikana nije obeshrabrilo. Nastavio je pržiti svoj drum&bass (je li ga on izmislio?) po barovima u kojima su se okupljali isključivo crnci. I neku noć, nakon Zagreba (gdje je veliki saksofonist Jurij Novoselić Kuzma došao na session) i Beograda (gdje su ga, čim je počeo pjevati na "angleščini", izviždali, pa je morao "da peva da ga ceo svet razume"), stigao je u sarajevski Metalac. Nakon par piva i radosti što Protest ponovo svira, ukazao se majstor s čupavom glavom i zagudio ono što on zove drum and bass pod utjecajem Hendrixa. I za današnje Sarajevo potpuno nevjerovatna scena: dvije hiljade ljudi svih generacija pleše uz buku i soul, s bine bije energija i grmi prepjev pjesama koje si nekad volio: ja imam šarene oči/ I've got a technicolor eyes/ novac nikad neće doći/ money can't ever come to me.

Jednom ti je čak palo na pamet da su samo Senad A., Kazaz, Dino Merlin, Samir Krila i Čičak stariji od tebe na koncertu. Poželio si da su svi s prvog sarajevskog koncerta tu, a onda si se sjetio zašto nisu: svako je morao platiti svoju disciplinu kičme i izdržati svoje "ne". Kao i Koja, koji je izdržao i pjevao (s) nama u nedjeljnoj sarajevskoj noći: Ne, ne, ne/ sve što uvek volim reći/ jeste ne, ne, ne/ sve što uvek želim reći/ jeste ne, ne, ne, ne, ne… Jako. Najjače! (A. Burić)

Nešto drugačije

Izložba: World Press Photo 2000; Galerija f.OTO, od 16.06.2001

World Press Photo od svoga postojanja nikada nije bio veći u svakom mogućem smislu. Do sada je izložbu najbolje svjetske novinske fotografije godišnje viđalo najviše 40-50 svjetskih metropola, dok ovu posljednju kane vidjeti stanovnici rekordnih 80 gradova. Dosadašnje godišnje izložbe bi obično bojkotirale zemlje domaćini različitih krvavih zbivanja ovjekovječenih od fotografa na način koji ne bi odgovarao aktuelnim vlastima.

Međutim, ovoliki odziv zainteresiranih da ugoste World Press Photo se da objasniti jednim sasvim drugačijim pristupom novinskoj fotografiji. Što znači da prošla godina ništa manje nije obilovala ni ratovima, bijedom, pokoljima i drugim pošastima nego ostale, ali se pristup problemu, kada je fotografija u pitanju, za vrijeme od godinu dana radikalno promijenio.

Najprije podatak da se na posljednji konkurs WPP-a prijavilo rekordnih 4.000 fotografa sa 40.000 fotografija, od čega je nekih 17 posto bilo urađeno digitalnom tehnologijom, što se također smatra revolucionarnim pomakom. Drugo, gotovo da se ne pamti kada je zadnji put najboljom fotografijom proglašena fotografija koja ne tretira rat: ove godine najbolja fotografija prikazuje jednu od bezbroj familija koje žive u SAD-u a kojih nema zavedenih u američkoj administraciji. Pored toga što se ide na mnogo humaniji sadržaj, postojeći ratovi se također tretiraju na drugačiji način: na posljednjoj World Press Photo izložbi je primjetan pomak ka estetskom u novinskoj fotografiji, na njoj je sve više prisutna ljepota. Ko je prvi napravio pomak u tom pravcu - fotografi sami ili žiri World Press Phota, više nije ni bitno, bitno je da je napravljen.

Ako je do fotografa, onda je jedan od njih svakako i Zijah Gafić, koji je u kategoriji foto eseja osvojio drugu nagradu. Ova izuzetna izložba novinske fotografije u Galeriji f.OTO otvara se tačno na godišnjicu same galerije. U subotu 16. juna 2001. godine u 19 časova. (N.DŽ.)

Vrijeme kratke priče

Goran Janković: Antologija kratkih priča ex-YU 1990-2000, KUD France Prešern, Ljubljana, 2001.

Antologija kratkih priča ex-YU 1990-2000, prema riječima njenog sastavljača Gorana Jankovića, nastala je iz potrebe da se "podvuče crta" nakon zadnje decenije XX vijeka, kako bi se potpunije sagledale raznolike književne tendencije u domenu kratke priče u književnostima sa prostora bivše Jugoslavije. Za našeg čitaoca je to prilika da nakon dugogodišnje kulturne izolacije uslovljene političkim dešavanjima iznova provjeri u kojoj mjeri zemlje bivše nam domovine danas funkcioniraju kao jedinstven kulturni prostor, pogotovu kada je riječ o deceniji tokom koje smo najmanje čitali jedni druge.

Glavna zamjerka ovoj knjizi mogla biti sadržana u činjenici da su se selektori iz različitih zemalja služili različitim i prilično nekonzistentnim kriterijima. Tako su selektori Andrej Nikolaidis iz Crne Gore i Robert Perišić iz Hrvatske u svoj izbor uvrstili isključivo mlađe pisce koji su se kao autori kratkih priča javili u devedesetim, što, opet, nije slučaj sa izborima iz ostalih zemalja. Vešovićev izbor sedam najboljih priča bosanskohercegovačke književnosti devedesetih svakako je neupitan kao jedan autorski antologičarski izbor, uz ogradu da dopunske intervencije profesora Envera Kazaza otvaraju pitanje zašto u ovaj izbor nisu ušli i: Dario Džamonja, Hajrudin Ramadan, Irfan Horozović, Karim Zaimović, Nenad Tanović, Zlatko Topčić, Ozren Kebo, Nedžad Ibrišimović i niz drugih značajnih pisaca. Tim prije što nije ispoštovan kriterij da to bude izbor onih autora koji su se sa kratkom pričom javili u devedesetim (Vladimir Pištalo je svoju prvu proznu knjigu objavio 1981). Jedan od kurioziteta je i taj da je Pištalo uvršten i u bosanskohercegovački i u srpski izbor, a slična stvar se mogla dogoditi i Jergoviću i Nikolaidisu.

Za razliku od bosanskohercegovačkog izbora, koji nešto više povlađuje elitističkom zahtjevu i ukusu (uz, dakako, neizbježnu gorčinu neposrednog ratnog iskustva), izbor kratkih priča iz Hrvatske sadrži u sebi nešto od istinskog mladalačkog entuzijazma, "drčnosti" i svježine. Barokno iskošeni "novi realizam", intermedijalnost, tematika društvene margine, alternativnost spram (još uvijek?) vladajućih estetskih tokova, sklonost crnom humoru te citatima iz pop-kultura, samo su neka od poetičkih obilježja pisaca uvrštenih u ovaj izbor. Perišić je nesumnjivo pokazao da Hrvatska danas ima jednu sjajnu generaciju novih pripovjedača, predvođenih Zoranom Ferićem i Antom Tomićem, iza koje stoji već sasvim opipljiv književni rezultat.

Radnja u pričama crnogorskih autora, čiji je izbor sastavio Sarajlija Andrej Nikolaidis, mahom se odvija stotinama kilometara daleko od Crne Gore, a glavni likovi se obično zovu John, Linda, Jack, Castor, pa čak i Danilo. Postmodernistički nastrojeni crnogorski mladi pisci, "prvi autori književnosti postherojske Crne Gore", koji su načinili "suštinski iskorak" svojim potpunim raskidom sa crnogorskom poviješću i tradicijom, lucidno se poigravaju sa žanrovskim konvencijama, tako da su metafikcionalnost i široka referencijalnost glavne odlike ove proze.

Makedonski priređivač Dragi Mihajlovski pokazao je svojim izborom kako savremena makedonska kratka priča, unatoč raznolikom pretapanju modernističke i postmoderne paradigme, ostaje bliska sopstvenoj tradiciji, usmenoj književnosti, slovenskom mitu, narodnim legendama i predanjima, kao i pravoslavnom duhovnom naslijeđu. Naročito je zanimljiva lirsko-simbolička priča albanskog književnika Kima Mehmetija Sedumte kladenci, koja nije ranije objavljivana i specijalno je napisana za ovu priliku.

Slovenački izbornik Matej Bogataj konstatuje da je globalni krah velikih idejnih "priča" i emancipatorskih projekata u savremenoj slovenačkoj literaturi uslovio krizu romana kao jednog "cjelovitog pogleda na svijet", ali i tematsko pomicanje kratke priče u pravcu intime i ugroženosti pojedinca. Tako je tema ideološkog nasilja u totalitarizmu ustupila mjesto kriminalnom nasilju iz crnih hronika, ili banalnom nasilju intimne ljudske svakodnevnice, problematiziranju muško-ženskog principa, ili ontološkog statusa pojedinca.

Srbijanski selektor Slobodan Kostić ističe da je srpsku prozu devedesetih obilježila generacija pisaca koja se na književnoj sceni pojavila deceniju ranije (Svetislav Basara, David Albahari, Mihajlo Pantić). I nova srpska proza obilježena je novorealizmom, te prisustvom raznolikog miksa postmodernih strategija, koje su ovdje u dobroj mjeri poetički preoblikovane osobenošću konkretnih stvaralačkih individualnosti pojedinih pisaca.

Sva ova poetička obilježja, međutim, samo su rezultat izbora načinjenog u ovoj knjizi, i valja ih uzeti sa velikom rezervom, s obzirom da i u okviru stvaralačkih opusa pojedinih autora (Basare i Veličkovića, recimo) nailazimo na veoma širok raspon raznolikih narativnih strategija. Neke od ovih "kratkih priča" po svojoj dužini bi se mogle naći i u antologiji ex-YU novele, pa se i na ovom planu ogleda poprilična neujednačenost izbornih kriterija, bez obzira na fleksibilnost samih žanrovskih odrednica kratke priče. No i uza sve navedene nedostatke, ova knjiga nudi jedinstven uvid u sazrijevanje jedne nove generacije književnika sa prostora "zapadnog Balkana", čije je djelo u bitnoj mjeri obilježeno iskustvom rata i "tranzicije", a koja je u minulom periodu postala nosiocem nove duhovnosti na razjedinjenom kulturnom prostoru bivše države, gdje se još uvijek plodno prožimaju i prepliću različite nacionalne tradicije. (A. Kujović)

Ally McBeal: Humor u sudskom miljeu

Nakon Benignijevog famoznog filma Život je lijep, filmski kritičar Feral Tribunea Dragan Jurak zapisao je kako je, eto, pao prvi od samo dva tematska bastiona koja se posve opiru humoru. "Nakon komedije o holokaustu ne postoji još jedino komedija o silovanju", tako je nekako zborio Jurak. Televizijski humor, humor takozvanih humorističkih serija, donedavno je također bio zarobljen u moru déjà vu klišeja. Humorističke serije uvijek su trajale oko dvadeset pet minuta te su se uglavnom bavile nekom big happy family (Cosby Show, Family Ties). Dosjetke nisu bile previše duhovite i bile su napadno politički korektne. Na drugom kraju, postojale su smrtno ozbiljne, na izvjestan način angažovane TV serije što su svoju radnju većinom smještale u poslovno okružje, najčešće bolničko ili advokatsko.

Ally McBeal Davida E. Kelleya, koja već mjesecima svakog petka uveseljava bh. gledatelje, po prvi put unosi humor u dosad napadno namršteno odvjetničko carstvo. Upravo se od Kelleya i mogao očekivati ovakav iskorak jer je on tvorac i takvih TV uspješnica (uglavnom poznatih našoj publici) kakve su: Zakon u LA-u, Chicago Hope, Naš mali grad i Praksa. Kelleyeva supruga je inače žena čije su lice najpoznatiji estetski hirurzi proglasili paradigmom savršene ženske ljepote: Michelle Pfeiffer.

Kelley je kao pravi maher očito primijetio da se kao glavni heroji humorističkih serija, možda čak i protiv volje njihovih tvoraca, izdvoje oni najbizarniji. Današnja TV publika izgleda baš takve voli. Homer Simpson, Phoebe Buffet iz Prijatelja te Kramer iz Seinfelda sveto su trojstvo TV komedije devedesetih. Kelley je, stoga, odlučio u jednu seriju utrpati toliko bizarnih karaktera da ih se niti jedna psihijatrijska ordinacija ne bi zastidjela. Da ironija bude veća, smjestio ih je u advokatsku firmu, stub ozbiljnosti američkog društva i televizije.

Pa je tu tako sama Ally (Calista Flockhart) sklona vizuelnim i auditivnim halucinacijama, moralnim konfliktima, susretanju svakakvih samo ne normalnih muškaraca te upadanju u svaku moguću vrstu nevolje; zatim Cage (Peter MacNicol), svirač gajdi i ljubitelj žaba, advokat sa impresivnim brojem dobivenih slučajeva te sa najfantastičnijom i najzačudnijom "taktikom", nadimak mu je Biskvit, makar niko ne zna zašto; te Fish (Greg Germann), kojeg bi Freud prozvao pervertitom - "pale" ga bore na vratu starijih žena. A u početnoj postavi postoje čak i dva relativno normalna lika: Billy (Gill Bellows), Allyn srednjoškolski momak, te njegova supruga Georgia (Courtney Thorne-Smith). Allynu cimericu Renee tumači Lisa Nicole Carson, po mnogima najseksepilnija suvremena crna glumica.

Međutim, Kelley se nije zadovoljio samo prvotnom postavom serije, a već prva pojačanja koja je doveo po bizarnosti nisu daleko od Cagea, a po dobrom izgledu od Renee. Nell (igra je manekenka i glumica Portia de Rossi) prelijepa je i briljantna mlada odvjetnica koja svojom pojavom i znanjem uzrokuje tešku ljubomoru kod kolegica, dok je njezina prijateljica Ling (u sjajnoj izvedbi megazvijezde Lucy Liu) svojom fanatično neurotičnom i svađalačkom prirodom učinila nemoguće i gotovo se ovjenčala titulom najbizarnijeg lika u ovom advokatskom karnevalu bizarnosti.

Sjajni likovi, inventivni zapleti, izvrsne verbalne doskočice, razoran humor pošteđen cenzure, starovska glumačka ekipa te poznato Kelleyevo TV majstorstvo, sve su to razlozi zbog kojih je Ally McBeal jedna od globalno najpopularnijih suvremenih TV serija. Ako je nekome bilo krivo što je Ally prije izvjesnog vremena "skinula" Prijatelje, sad mu je zasigurno drago što nova sezona Prijatelja (a nek je, vala, i to došlo!) nije "skinula" Ally. (M. Bazdulj)

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 210 15. Jun 2001.