rastara je dilema koju
su postmoderne kulturološke teorije u naše doba snažno reaktualizirale:
kada govorimo o povijesti, govorimo li o stvarnosnim činjenicama
ili tek o percepciji. Svaki put kada se u nas s ovim dvama
ljetno-proljetnim mjesecima, svibnjem-lipnjem, u medijsko-političkoj
javnosti obljetnički ritualno otvore teme naših ratova,
bližih i daljih, percepcija, zapravo simultanitet različitih
percepcija, biva sve fantastičniji. Oslobođen nekadašnjih
službenih, čvrsto konstruiranih ideoloških tabua i klišeja,
usitnjen i fragmentiran onako kako je fragmentirano cijelo
postjugoslavensko i bosanskohercegovačko društveno tijelo,
način doživljavanja, rekonstruiranja i interpretiranja povijesti
poprima najbizarnije oblike.
Za cijelo Dvadeseto stoljeće
dominantna su u nas bila dva modela službene historije. Tematski
suženi na područje rata, mogu se u kronološkom slijedu pojednostavljeno
nazvati: solunaško-kajmakčalanski i enobeovsko-prvoborački.
S njima su dva svjetska rata na prostoru prve i druge Jugoslavije
apsolvirana u takvoj ideološkoj konstrukciji u kojoj nije
bilo mjesta nikakvoj dilemi oko pobjednika i pobijeđenih,
oko dobrih i zlih. Za ove druge u tom manihejski
postavljenom paru nije bilo nikakve milosti, za njih nije
bila rezervirana ni najstidljivija ljudska gesta.
Neovisno o antagonističkom
odnosu između sustava i režima dviju uzastopnih Jugoslavija,
s današnje točke gledišta bitno je uočiti ono što im je bilo
zajedničko: ideološka, u sebi nekonfliktna konstrukcija vlastite
povijesti, osobito ratno-junačkoga eposa. Pomnija usporedna
istraživanja čak bi našla neobično zanimljive jednake epske,
herojske, mitske (čak i religijsko-etničke) topose i figure
u kajmakčalanskom i u enobeovskom modelu. Ta istorodnost u
ideološkom mentalitetu mnogo je važnija od njihove političke
suprotstavljenosti, jer osigurava kontinuitet i trajnost mentaliteta.
Treba li uopće naglašavati: isključivoga, zadrtoga, ubilačkoga.
Fanatično uvjerenoga da može postojati, biti ispravna samo
jedna istina, samo jedna historija.
Dok je vladavinu takvoga
mentaliteta osiguravao režim (država- -partija-vojska-policija-pedagogija),
stvar je funkcionirala besprijekorno, a sumnjivcima i prokletnicima
je bila prepuštana paralelna, podzemna povijest, koja se njegovala
šapatom kao žalosna obiteljska predaja ili po život opasna
"neprijateljska emigrantska propaganda".
Nakon ideološke pa i fizičke
propasti Jugoslavije, te nakon još jednoga rata, u našemu
iskustvu evropskoga Dvadesetog sto ljeća slobodno se može
reći Trećega, ta "kristalna rešetka" nekada moćne
ideologije raspala se u prah. No, evo gdje je vrag: raspala
se samo njezina svevlast, jer su se ispod njezine opće političko-pedagoške
hegemonije istrgnule zemlje, narodi, konfesije, etnije, skupine.
Međutim, iz manihejske ideološke matrice nije se, izgleda,
otrgnuo nitko. Pa tako danas, umjesto nekakvoga zamišljenog
poželjnog, interaktivnoga pluralizma percepcija ili interpretacija,
na razvalinama jučerašnjega fantomskog svijeta velike Jugo-epopeje
imamo repliku istoga tog svijeta, samo groteskno umnogostručenu
u sijaset malih sebidovoljnih samo-jednih-istina, samo-jednih-ispravnih-historija.
Treba imati tek nešto malo
osjetljivije uho pa svakodnevno čuti to kakofonijsko raznoglasje
u kojemu se sveudilj nastavljaju svi naši davno zaključeni,
nikad završeni ratovi, a njihove žrtve i njihovi heroji, njihovi
pobjednici i njihovi zločinci bivaju jednako obesmišljeni
tom prizemnom perspektivom i tom trajnom ideološkom zadrtošću.
Karakterističan za takav
način doživljavanja povijesti jest sinkronitet, ukidanje historijsko-kronološke
perspektive: sve je sad i svi su tu. Jedni do
drugih, a bez ikakve uzajamnosti, defiliraju pokraj nas, ispovijedaju
se, polažu vijence, oplakuju vlastitu sudbinu, uznose se u
svojoj fiktivnoj herojskoj slavi.
Tko malo bolje pamti nijanse
naše zajedničke prošlosti, neće, naprimjer, bez svojevrsnoga
osjećaja ironije moći doživjeti tekući feljton u Oslobođenju,
u kojemu se donosi ispovijest stanovitoga bleiburgovca
Alije Muratbegovića. Stanovita tiha zagrcnutost, primjetna
u opremi feljtona, možda je logična iz perspektive nekadašnje
tradicije ovoga lista, u kojoj je i sam toponim Pliberk (Bleiburg)
bio sinonim za đavolje sjeme. No, tko je (i sada, ali
još i onda) pročitao nešto od onih tisuća i tisuća
stranica objavljenih o Bleiburgu i Križnomu putu, Muratbegovićevo
kazivanje doima ga se kao tipsko ponavljanje općih mjesta.
Zločin Bleiburga i Križnoga puta naprosto je već besmisleno
ilustrirati ovakvim tipiziranim uspomenama pojedinaca izvan
ikakve povijesne perspektive, osim ako se ne misli da je "novost"
spomenutoga feljtona odavno poznata činjenica da je među bleiburškim
žrtvama bilo i mnogo Muslimana-Bošnjaka.
Drugi primjer: pišu novine
kako su se subnorovci (groteskno podijeljeni na federalne
i srpskorepubličke) ujedinili da obilježe bitku na Sutjesci
i druge datume iz NOB-a. Ne znam u ovom trenutku hoće li im
i što će im govoriti najavljeni Živko Radišić, ne znam
ni što će im on uopće, jer je iz političkoga profila spomenutoga
gospodina posve jasno da je njegova pojava na Sutjesci (kao
što je bila i na Kozari prošle godine) neka vrst rugalice
onomu što ta mjesta povijesno-politički znače. No, u kontekstu
o kojemu je ovdje riječ, važnije od toga jest pitanje - tko
će inicirati pravu, kritičku deskripciju i ocjenu bitke na
Sutjesci (i, uostalom svih "sedam ofenziva", odnosno,
cijeloga NOB-a), danas, kada je doista smiješno njegovati
ondašnje stereotipe. Najviše razloga za to imali bi
upravo oni kojih se to najviše tiče, jer bi tek stvarnosni,
kritički prikaz bitke na Sutjesci, zajedno sa strašnim porazima
i izgibijama, patnjama i očajanjima, izdajama, greškama i
klonućima, konačno iscrtao pravi ljudski i herojsko-tragički
sadržaj toga događaja. Kao što bi takva priča o cijelomu NOB-u
u Bosni i Hercegovini bila jedan fantastičan, neopisivo uzbudljiv
i intrigantan roman, a ne bulajićevska plitka plakateska...
Kako je to, naprimjer,
bilo s dugo skrivanim Titovim pregovorima s Nijemcima 1943,
kojima je bio cilj postići primirje, da bi se na lijevoj obali
Neretve potukli četnici, koji su u tom trenutku bili jednako
opasni i jednoj i drugoj strani: Nijemcima kao mogući mostobran
za britansko iskrcavanje na dubrovačkoj obali, a Titu kao
suparnici u očima tih istih Britanaca u borbi za buduću vlast.
Posebna je, pak, priča kako je cijela ta epizoda kasnije povijesno
"kamuflirana" tzv. Bitkom za ranjenike...
A evo nam, u istom tom
kakofoničnom koru, kao i svakog 7. lipnja unatrag nekoliko
godina, "junaka" s Monte Melette. Nema kakvim sve
patetičnim epitetima nisu do sada oblijepljeni, a još uvijek
nema nikoga među federalnim vojnim i političkim vlastima (Republika
Srpska ima neke druge, svoje herojske ekvivalente, nije luda
još da se klanja habsburškim vojnicima, iako je među njima
bilo taman jednako toliko Srba iz Bosne, kao i Hrvata i Muslimana-Bošnjaka)
da, trijezno i sabrano, odluči kako bi s tom lakrdijom konačno
trebalo prestati. Upravo zbog posmrtnoga digniteta tih nesretnika
što su pod carskim fesovima išli na talijanske kuršume,
nemajući pojma za koga ni za što.
Arhiva Dani
210
|
