Arhiva Dani 210 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Legija časti za Jovana Divjaka Kako je Raguž spasio nudističku plažu Sergej, Bosanac & Hercegovac Godina volontera Sofisticirani apartheid Upoznajte komšiju u DB-u Izjava o Bosni

---

LIČNOST U FOKUSU
Nj.v. kraljica Nur

Bila jednom jedna Lisa Najeeb Halaby. Jednog lijepog dana upoznala je Njegovo Visočanstvo kralja Huseina od Jordana, udala se za njega, postala kraljica Nur od Jordana, i živjeli su dugo i sretno. Ovako bi otprilike, odbiju li se vještice, maćehe i zle vile, glasila dječija bajka za laku noć.

Istinska magija je u tome što ovo jeste životna priča Njenog Visočanstva kraljice Nur od Jordana. Rođena u uglednoj arapsko-američkoj porodici u augustu 1951., tadašnja Lisa Najeeb diplomirala je na Univerzitetu Princeton 1974. arhitekturu i urbano planiranje. Uskoro se zapošljava u Royal Jordanian Airlineu kao šef planiranja i dizajniranja projekata. Nakon udaje za kralja Huseina, 15. juna 1978. postaje važan činilac u promociji međunarodne razmjene i rada na razumijevanju politike Srednjeg istoka, te relacija između arapskog i zapadnog svijeta. U samom Jordanu kraljica sponzorira projekte obrazovanja, zdravlja, prava žena i djece, ljudskih prava, razvoja zajednice, kulture i javnog arhitektonskog planiranja.

Na zvaničnoj web stranici jordanske kraljevske porodice piše kako Njeno Visočanstvo govori arapski, engleski i francuski, uživa u skijanju na snijegu i vodi, tenisu, jedrenju, jahanju, čitanju, baštovanstvu i fotografiji. Kraljica Nur je majka četvero djece - prinčeva Hamze i Hašima, te princeza Iman i Raijah, dok kraljevska porodica uključuje i djecu iz prethodnog braka Kralja Huseina, princezu Haju i princa Alija.

Bosna i Hercegovina zapamtit će kraljicu Nur po tome što je 1995. u Tuzli dočekala kolone protjeranih žena iz Srebrenice, radila na prikupljanju fondova za njihovo zbrinjavanje, pomoć ženskim organizacijama i projektima deminiranja. Kao dokaz svoje zainteresiranosti za BiH kraljica Nur je protekle sedmice posjetila Sarajevo i Tuzlu.

"Dolazim ne kao kraljica Nur, već kao umu Hamza (Hamzina majka, prim. a.), jer želim pomoći promociji ženskih prava i prava djece. Danas je u svijetu prisutna najgora moguća zloupotreba religijskih, kulturnih i političkih sredstava kojima se žene i djeca obespravljuju i stavljaju na margine društva. Žene su u BiH dale svoj maksimum u ratu. Kada se trebao potpisati mir, nije ih bilo u Daytonu. Ovdje sam da bih ženama BiH pružila svoju podršku, ponovo, ne kao kraljica, već kao vaša sestra."

Krajnja jednostavnost jedne kraljice nije mogla ne prosuti malo čarobnog praha po svim ženama kojima se ovim riječima obratila u Sarajevu na sastanku sa predstavnicama ženskih organizacija i istaknutim ženama iz politike, kulture i nauke. Na dvosatnom druženju kraljica je saslušala sve probleme sa kojima se žene susreću u BiH i obećala svoju punu podršku međunarodnim susretima na kojima bi se razmjenjivala iskustva žena koje su preživjele konflikte. Kao članica međunarodne kampanje za zabranu korištenja protivpješadijskih mina informirala se o radu organizacija za deminiranje i obišla izbjegličke centre u Tuzli.

Kraljica Nur je kraljica kakvu zamišljate dok čitate dječije priče. Ona zrači onim što znači njeno ime - svjetlošću. Dovoljno je mirna i suzdržana za braću Grim, ali i dovoljno egzotična za čaroliju 1001 noći. Što bi naš narod rekao: prava kraljica.

---

RIJEČ U FOKUSU
Trocki
Piše: Mile Stojić

Francuski premijer Lionel Jospin upravo se našao na vrhuncu afere koja se u posljednje vrijeme razbuktala oko njegove prošlosti. Jospin je priznao činjenicu koju je dugo pokušavao zabašuriti - da je šezdesetih godina pripadao jednoj trockističkoj organizaciji. Vodeći francuski mediji ocjenjuju kako time još nije izrečena puna istina. Ova bizarna novinska vijest jedva bi zasluživala našu pozornost da pojam "trockizam" nije duboko povezan s našom modernom poviješću, pa ćemo se stoga ukratko osvrnuti na nj.

Izvedenicu "trockizam" prvi je upotrijebio V. I. Lenjin, daleke 1912. godine, u smislu političkog mlaćenja prazne slame, a kritizirajući istupe mladog i vehementnog revolucionara Lava D. Trockog (1879-1940). Međutim, termin će kasnije u vrijeme definiranih ideoloških razlika u okviru sovjetskog komunističkog pokreta dobiti obilježja posebne ideologije i političke filozofije. Trockizam je suprotnost lenjinizmu, barem u sljedećim postavkama: socijalizam se mora vezivati za radništvo, jer su seljaci najveći neprijatelji progresa. Socijalizam se može ustoličiti samo uz pomoć razvijene evropske radničke klase, a ne zaostale kakva je bila sovjetska. Revolucija mora biti permanentan proces kako bi ostvarila socijalizam u svijetu.

Iako je obnašao gotovo sve najznačajnije funkcije u sovjetskom komunističkom pokretu, zbog ovih svojih ideja Trocki se sukobio s Lenjinom, a kasnije i sa Staljinom, što će dovesti do njegova izbacivanja iz redova sovjetske komunističke partije 1927. godine. Staljin ga te godine internira u Alma Atu, odakle je dvije godine kasnije deportiran u Tursku. Budući da mu gotovo nijedna evropska zemlja ne želi pružiti azil, Trocki emigrira u Meksiko, odakle širi svoje ideje, koje direktno potkopavaju Staljina i njegov politički projekt. Osjetivši da ga Trockijeva politička djelatnost ugrožava, Staljin početkom Drugog svjetskog rata šalje agente, koji ubijaju Lava Trockog u njegovu meksičkom stanu. Pisalo se u nas da je atentator na Trockoga bio Stočanin Mustafa Golubić (1891-1941), ali za potvrdu ove teze historijska znanost nije objavila dovoljno relevantnih podataka.

Trockizam je dugo bio pojam kako partijskih zastranjenja i u KPJ, zbog kojih su ljudi gubili glave (v. Krležin Dijalektički antibarbarus), tako i jednog novog tipa "prosperitetnog komunizma". Popularnost Trockoga i njegovih ideja naročito je narasla nakon Drugog svjetskog rata u zemljama zapadne demokracije, gdje još uvijek neki krugovi vjeruju da je komunizam sovjetskog tipa i moguć i poželjan. Tim krugovima pripadao je i aktualni francuski premijer Jospin, koji zbog toga danas doživljava kritiku. Ali nitko nije bolje osjetio taj salonski komunizam zapadnih intelektualaca od našeg proslavljenog pisca Danila Kiša, koji je još 1980. francuskom časopisu La Qunzaine litteraire izjavio: "Ono što me najviše poražava kod francuske inteligencije jeste način na koji ona brblja o tim iluzijama, kojom upornošću i lakoćom svi ti slobodni i bogati ljudi kojima stoji na raspolaganju čitavo bogatstvo svedočanstava i svedoka, govore o staljinizmu. Kad gospođa Bovoar govori o svom 'pozitivnom bilansu', mislim da bi bilo bolje da ćuti… Moj je otac 'nestao' u Aušvicu, zajedno sa skoro celom svojom porodicom, a kasnije sam slušao svedočenja onih koji su preživeli druge logore, svedočenja Karla Štajnera… Da, ja osećam zlo na svojoj koži."

Mustafa Golubić Kiš

---

Kako je Raguž spasio nudističku plažu

Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, Martinu je Ragužu, "ministru finansija" tzv. hrvatske samouprave, doslovno rekao kako će mu "ono malo jada od turizma uništiti bude li se i dalje angažirao oko te fantomske tvorevine u Hrvata". Naime, mladi je Raguž prije tri godine na jednom od hrvatskih otoka otvorio nudističku plažu i od tada na njoj se redovno gologuzi sunčaju pojedini politički lideri iz BiH i Hrvatske.

Dakle, Mesić je Ragužu bukvalno dao do znanja da mora izabrati između turizma i politike. Inteligentnom Ragužu to nije trebalo dva puta reći, pa je za tili čas napustio čelno mjesto lidera Međužupanijskog i međuopćinskog vijeća, te se prestao politički oglašavati u ime Hrvatskog narodnog sabora i tzv. hrvatske samouprave.

Zadnji put je viđen kako uspješno igra tenis i osvaja pehar. Sve poslije i nakon toga u znaku je nudizma.

---

Sergej, Bosanac & Hercegovac

Sergej Barbarez, nogometni reprezentativac BiH i igrač HSV-a iz Hamburga pored titule Najboljeg strijelca Bundeslige 2000/2001. u jednoj je novinarskoj anketi izabran i za najboljeg veznog igrača Njemačke, što je dosad nezapamćeno u zemlji adlera. Tim povodom dao je intervju Kickeru, uglednom sportskom listu, iz kojeg prenosimo dio koji se tiče igranja za nacionalnu selekciju:

- Odbili ste poziv Vogtsa da nastupate za Njemačku.

- Bilo je to za mene veliko priznanje, ali nije moglo doći u obzir da nastupam za Njemačku. Bilo je očigledno da ćemo kao mlada država morati sačekati na uspjehe. Za mene je bilo normalno da mogu nastupiti samo za Bosnu, moju domovinu.

- Nastupi za Njemačku bi Vam povećali cijenu!

- To za mene u ovom slučaju nije bilo važno. Rat je naš narod učinio još ponosnijim na svoju zemlju, što je i sa mnom bio slučaj. Pozitivne reakcije na moj uspjeh pokazuju da sam donio pravu odluku. Novine me nazivaju ambasadorom svoje zemlje, roditeljima stižu čestitke. Nastupi za reprezentaciju su za mene obaveza.

Prije manje od dvije godine roditelji Sergeja Barbareza na zapadnoj obali Neretve primali su prijeteće pozive kad je objavljena vijest da će njihov sin igrati za BiH. Vremena se, eto, mijenjaju.

Izgleda da se ne mijenja još samo princip po kojem ovu zemlju najviše cijene oni što porijeklom nisu "pravi" Bošnjaci, Hrvati, Srbi… I kad još odbiju da trguju svojim emocijama, onda su veliki. Veliki kao Sergej Barbarez.

---

Godina volontera

Volonteri su, smatraju u Ujedinjenim nacijama, često u sjeni, rezultati njihovog rada, iako su neizmjerni, nisu na naslovnim stranicama, i zaslužuju apsolutno drugačiji tretman. Stoga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2001. godinu proglasila Godinom volontera, a Volonteri Ujedinjenih nacija (UNV) i Nacionalni komitet Međunarodne godine volontera odlučili su iskoristiti tu priliku i volontere uključiti u globalna zbivanja.

Godina volontera bit će proslavljena i u Bosni i Hercegovini, a započet će uoči Svjetskog dana izbjeglica 19. juna u Mostaru i trajati do 21. juna. Program za BiH predviđa Okrugli sto o volonterskom radu, rok koncert, obilježavanje Svjetskog dana izbjeglica i promoviranje Međunarodne godine volontera te izložbu Bosanske inicijative žena.

---

Sofisticirani apartheid

Posljednje zasjedanje Skupštine Distrikta Brčko, koje je bilo posvećeno razmatranju Prijedloga zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, ostat će zapamćeno po najskandaloznijem potezu lokalnog OHR-ovog ureda otkako ova institucija djeluje u Brčkom. Naime, samo desetak minuta uoči početka sjednice, OHR je dostavio poslanicima tekst izmjene zakona koji radikalno odstupa od prvobitne verzije, nastale baš u OHR-ovoj radionici, nakon skoro jednogodišnjih priprema i konsultacija.

Do dramatičnog zaokreta je došlo zato što su najbliži saradnici novog i nedovoljno upućenog supervizora Henryja Clarkea neočekivano podlegli ultimativnim pritiscima srpskog poslaničkog bloka. Tako je OHR stao iza prijedloga amandmana koje je dao SDS, a koji je arogantno odbio učestvovanje u prethodno provedenoj javnoj raspravi.

Najsporniji amandman glasi: "Učenici, državljani jednog od entiteta BiH, Republike Srpske i Federacije BiH, mogu u skladu sa vlastitim opredjeljenjem, odnosno opredjeljenjem roditelja, nastavu pohađati na jednom od službenih jezika - srpskom, hrvatskom ili bosanskom - uz ravnopravnu upotrebu ćiriličnog i latiničnog pisma. Prilikom upisa u osnovne škole, osnovane od strane Brčko Distrikta, naznačiće se jezik u skladu sa opredjeljenjem iz prethodnog stava."

Iz ovoga nije teško naslutiti da iza prava na izbor jezika stoji pokušaj uvođenja modela prema kojem bi se nastava u jednom razredu, odnosno odjeljenju, izvodila na jeziku onog naroda čiji su pripadnici najbrojniji. Tako je jedan bošnjački poslanik u, ko zna kojoj po redu, pauzi skupštinskog zasjedanja pokušao dokazati OHR-ovim funkcionerima do kojih bi sve apsurda moglo dovesti davanje zelenog svjetla za navedeni amandman: "Zamislite kako bi to izgledalo da moje dijete ide u srpski razred i sluša nastavu na srpskom jeziku, a taj razred vodi učitelj - Bošnjak."

Sasvim je jasno da je poenta ovog amandmana, pošprajcanog nevinim zahtjevom za pravo izbora jezika, pokušaj cementiranja postojećeg stanja - etnički podijeljenog školstva. I ne samo to. S obzirom da je obrazovanje ključno i najosjetljivije pitanje cjelokupne obnove multietničke zajednice, njegova blokada po svaku cijenu poprima obilježja odsudne bitke za Brčko sa srpskim likom. Onakvo za kakvo se prošle jeseni borio Ravnogorski četnički pokret, predvodeći rušilačke proteste srpskih srednjoškolaca.

Treba li napomenuti da je za sve dosadašnje vlasti u Republici Srpskoj, bez obzira na arbitražnu odluku, Brčko bilo i ostalo srpski grad. Nijedan drugi grad mu nije ni blizu po dobivenim sredstvima za ostanak srpskih izbjeglica. Prije tri mjeseca Skupština RS-a je prihvatila prijedlog da se iz sirotinjskog budžeta tog entiteta izdvoji 300.000 KM za srpske sportske klubove u Brčkom.

Scenariji svih dosadašnjih akcija za spašavanje srpskog ekskluziviteta u Brčkom pisani su na višim nivoima i na drugim mjestima. Naime, početkom prošlog mjeseca, Ministarstvo prosvjete RS-a dalo je srpskim poslanicima precizne upute u okviru dokumenta "Informacija i stavovi u vezi sa Nacrtom zakona o obrazovanju i školstvu u Distriktu Brčko". Da kompletan entitetski vrh čvrsto stoji iza citiranog amandmana, svjedoči i to da je poslanica Ivanićevog PDP-a u brčanskoj skupštini Gordana Košutić bila revnosniji branitelj odvajanja djece u školama od svih kolega i SDS-a zajedno.

Možda je ovakav stav srpskih "demokrata" bio očekivan, ali pravi šok među bošnjačkim i hrvatskim poslanicima izazvala je podrška najbližih supervizorovih saradnika - Rusa Anvara Azimova, nadzornika u oblasti obrazovanja, i Grka Michaela Karnevasa, zaduženog za zakonodavno-pravni sektor. O kakvom se skandaloznom postupku radi najbolje potvrđuje izjava supervizora Clarkea nakon što je drugog dana zasjedanja Skupštine razotkrio SDS-ovu zamku i odbio upute iz OHR-ove centrale u Sarajevu:

"Jedan od amandmana koji su predloženi mogao bi prouzrokovati sukobe među roditeljima i djecom. Neki amandmani bi preokrenuli ciljeve Nacrta zakona i poveli ka diskriminaciji i segregaciji. Zakon nam ne treba za to. Ja vjerujem da je većina ljudi u Brčkom spremna da stavi tačku na razdvajanje djece…"

Usvajanje zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Distriktu je odloženo za 15 dana, a supervizor Clarke upozoren je od Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha i američkog ambasadora Thomasa Millera da okonča etničko dijeljenje po školama.

---

Upoznajte komšiju u DB-u

Srbijanska tajna policija će od ponedjeljka 18. juna građanima omogućiti uvid u njihove tajne dosjee, obećao je Vladimir Nikolić, savjetnik načelnika srbijanske Državne bezbjednosti. Građanima neće biti dozvoljeno da iznose i prepisuju dosjee, ali će moći u pratnji službenog lica da ih čitaju u prostorijama policije.

Posebno će biti zanimljivi dosjei koje je policija označila pečatom "državni neprijatelj". Naravno, za dosjee su najzainteresiraniji novinari, tim prije što većina njih poslije smjene vlasti u Srbiji želi da se predstavi "državnim neprijateljima" Miloševićevog režima. Kako se tvrdi u policiji, najveći interes za uvid u sopstveni dosje pokazali su novinari nekad i sad režimskih Tanjuga i Politike, kojima bi "Spomenica Radeta Markovića" (po bivšem šefu DB-a, kada su mnogi dosjei nastali) mnogo značila u napredovanju u karijeri. Ali ništa od toga.

"Načelnik (DB-a) Goran Petrović je", kaže Nikolić, "za vrijeme koktela povodom Dana policije napravio probu i 'provukao' 40 imena urednika medija koji su bili prisutni. Od njih 40, samo je troje imalo dosjee, a znamo da su urednici uvijek bili zanimljivi službi."

Do sada se na telefon na koji se u policiji može informirati o dosjeima javilo oko hiljadu ljudi i najčešća pitanja, tvrde u policiji, bila su kakve su mogućnosti da građani saznaju ko ih je špijunirao. "Je l' tako da me komšija špijunirao?", pitao je jedan građanin. Nikolić kaže da će građani prilikom čitanja svog dosjea sami prepoznati ko se od njihovih bližnjih krije pod policijskim šiframa, jer ni Službi nije poznato ko su ti ljudi.

Također, u policiji tvrde da su najobimniji dosjei koje u DB-u imaju Dobrica Ćosić, Vuk Drašković i Zoran Đinđić, kojima će, tvrde, biti potrebno bar deset dana i noći da pročitaju ono što o njima piše.

---

Izjava o Bosni

Deset godina poslije fatalnog sastanka Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu, opet su se nasamo sastali srbijanski (jugoslavenski) i hrvatski predsjednik, da malo popričaju o Bosni i Hercegovini. Srećom, danas to više nisu spomenuta dvojica, nego Vojislav Koštunica i Stipe Mesić, a mjesto susreta otprije nekoliko dana bio je talijanski Lago Maggiore. Na neutralnom terenu potpisali su njih dvojica - između ostalih važnih pitanja - također sljedeću zajedničku izjavu: "(...) Stabilna i demokratska Bosna i Hercegovina, koja se gradi na osnovama Dejtonskog sporazuma, u trajnom je interesu SR Jugoslavije i Hrvatske, kao i cijele regije. Ove dvije države nemaju nikakve pretenzije na bilo koji teritorij Bosne i Hercegovine."

Priča se da je ovo bio jedan od rijetkih sastanaka na kojemu se i poslovično ozbiljni Koštunica nasmijao, možda zbog jednako poslovične sklonosti Mesića pričanju viceva. Ali, za pretpostaviti je da se nisu smijali vlastitoj izjavi o Bosni i Hercegovini. Talijanski susret organiziran je mimo svakog uobičajenog vanjskog pritiska na balkanske državnike, pa je i taj njegov dio valjda izraz dobronamjernosti dviju država prema susjedu koji se, eto, nalazi taman između njih. S druge strane, istina je da se Danajcima ne vjeruje ni kad nose darove; u ovom bi slučaju dio rezerve trebalo zadržati eventualno prema Vojislavu Koštunici, zbog nekoliko velikosrpskih ispada kakve si je ranije znao priuštiti. Nije od nacionalističkih ideja bio sasvim lišen niti Stipe Mesić u vremenima dok je bio jedan od čelnih ljudi HDZ-a, no ukupno bismo svi skupa ipak trebali biti zadovoljni. Kakvi su bili njihovi prethodnici, Mesić i Koštunica su pravi politički anđeli što po zemlji hodaju. S jednom napomenom: nakon ove izjave, hrvatski i jugoslavenski predsjednici stvarno nemaju o Bosni i Hercegovini više ikakvog razloga udvoje pričati.

---