Višečlano tijelo kojim predsjedava Božidar Matić na jednoj je od posljednjih sjednica odlučilo da će uputiti inicijativu prema Predsjedništvu BiH da se, zbog dužine mandata, sa funkcija konzula u Milanu i Bonnu povuku Muhamed Kreševljaković i Fuad Šabeta. Lijepo je vidjeti kako jedan državni organ ekspeditivno reagira na užasavajuće rezultate istraga unutar Ministarstva vanjskih poslova. Još je ljepše što pritom čuva dignitet radnika Lagumdžinijog ministarstva, ne otkrivajući prave razloge zbog kojih ih povlače sa funkcije. Ali koga u ovoj zemlji još interesuju lijepi maniri i poštovanje lika i djela uvaženog konzula!? Fuada Šabetu je ovo Vijeće ministara trebalo povući iz samo jednog razloga: zato što je kao činovnik MVP-a ili, ako baš mora, diplomata visokog ranga bio duboko uvučen u sumnjive transakcije miliona maraka državnog novca u ime i uz naredbe visokih funkcionera jedne stranke. Tako da pozivanje na dužinu mandata može samo poslužiti kao novi dokaz da ni Vijeće ministara ni MVP nemaju snage da se odlučno i beskompromisno izbore za probosanski orijentiranu a pritom i nekorumpiranu diplomatiju. Jer možda je i moguće povjerovati u odlučan otpor Mladena Ivanića da, unutar Alijanse, pruži podršku Lagumdžiji u obračunu sa antibosanski nastrojenim ambasadorima BiH. Ali nije moguće povjerovati da je još nekoga strah da otimanje državnog novca, pa makar se to pravdalo i zaštitom bošnjačkog naroda, nazove ikako drugačije do - krađa.

Kako se bliži Kongres SDA, tako i stari as političke mudrosti na ovim prostorima polako uzima zalet. Prvo na čemu je Izetbegović uzletio, u pokušaju da izglanca kriminalom i političkim promašajima unakaženo lice stranke, bilo je, naravno, pravdanje skandaloznih troškova koje je vlada Edhema Bičakčića pravila po raznim osnovama. Pa, između ostalog, i u svrhu kupovine skupog ženskog veša i još skupljih odijela iz budžeta Ministarstva za izbjeglice. "Ta priča je hrpa gluposti. Zar je predsjednik Vlade, koji je na vratu imao tolike probleme, bio dužan i mogao da kontrolira da li će neki činovnik nenamjenski potrošiti 500 maraka, ako se tako što uopće dogodilo…" Lakonski odbacivši mogućnost da je Bičakčić kao premijer uopće odgovoran za to šta se radi sa državnim novcem, Izetbegović je gotovo uvjerio čitaoce Oslobođenja da ne treba zlopamtiti sitne greške od par stotina maraka. Ali, avaj, to isto Oslobođenje sabra sve troškove, pa se 500 pope na 20.000 maraka za gaćice, grudnjake, kostime, haljine… Valjda za izbjeglice navikle na čipku. A činovnici dobiše imena i prezimena i vrlo odgovorne i visoke funkcije u ministarstvu Sulejmana Gariba. Poznavajući Izetbegovića, i jedna i druga činjenica bi, koliko sutra, u nekom drugom javnom istupu predsjednika SDA, mogle opet biti proglašene gomilom gluposti. Jer, kako je Bičakčić, koji je na vratu imao 2,5 miliona maraka dostavljenih iz Beča (a da ih nije ni tražio), mogao da kontrolira da li će neki ministar nenamjenski potrošiti 20.000 maraka. Ako se takvo što uopće dogodilo.

Ramiz Mehmedagić već troši drugi mandat na mjestu ministra prostornog uređenja u Vladi Federacije. Kako je bio dobar Bičakčiću, evo dobar je i Behmenu, sa podjednakim šansama da bude dobar i nekom budućem premijeru jer naprosto fantastično obavlja zadatak beskonačnog odugovlačenja pravljenja zakona kojim bi se konačno riješilo pitanje naturalizirane imovine. Potvrde da izvrsno radi posao svakodnevno mu stižu u obliku žestokih kritika i onih koji imaju stanarsko pravo nad naturaliziranom imovinom, ali i od onih koji žele nazad nešto što je bilo njihovo prije 50 ili više godina. Mehmedagić bravurozno balansira između jednih i drugih, smirujući tenzije sumnjivim obećanjima, poput onoga koje je prije nekoliko dana uputio predstavnicima udruženja "Dom", koje štiti nosioce stanarskih prava, kazavši da će zakon o restituciji biti donesen do kraja godine. Najgore od svega je što iz Mehmedagićevog kabineta svekodnevno stižu kontradiktorne vijesti koje hiljade ljudi zbunjuju, bezrazložno im dajući nadu ili bacajući ih očaj. Posljednja epizoda ove farse izrežirana je tako da djelomično zadovolji apetite zastupnika uvakufljene imovine, zadužbina i nacionaliziranih posjeda nacionalnih kulturnih društava, zabranjujući otkup stanova na koje polažu pravo, dok se istovremeno, i nosiocima stanarskog prava servira priča kako će moći otkupiti stanove u kojima žive. Kako očigledno ne može naći rješenje koje bi u potpunosti zadovoljilo i jedne i druge, od Mehmedagića i onih koji ga drže u ministarskoj fotelji bilo bi poštenije i korektnije da naprave truhli kompromis, ali da onda stanu iza njega. Ili da jednostavno priznaju da ne znaju raditi ono za šta primaju platu.

"Odnosi između Ureda Visokog predstavnika i Srpske demokratske stranke daleko su od normalnih." Da Patrik Volf nije ozbiljan glasnogovornik jedne izuzetno ozbiljne institucije, kome je, uz to, vjerovatno stalo da zadrži posao kojim se bavi, moglo bi se pomisliti da je odlučio malo da razbije monotoniju birokratiziranih saopćenja OHR-a i da se našali. Da se možda radi o šali, Volf je nagovijestio komentarom na pitanje Dnevnog avaza da li će biti uvedene sankcije SDS-u: "Nedostatak je konkretnih djela koja bi potvrdila data obećanja. To na SDS stavlja ozbiljnu sumnju. Mogu samo reći da je lopta u njihovom dijelu igrališta." Ipak, fudbalski rječnik definitivno je razbio sve iluzije o duhovitosti iz nehata službenika OHR-a. Već šest mjeseci je prošlo od dogovora Wolfganga Petritscha i lidera SDS-a kojim je ova stranka jedva preživjela političku egzekuciju. I nakon što se ništa od onoga što su Šarović, Čavić i Kalinić potpisali nije desilo, a, naprotiv, desili su se Trebinje i Banja Luka, jedino što Petritsch i njegovi ađutanti imaju reći jeste da su u svađi sa SDS-om!? Podsjećanja radi, liderima stranke koja je i ovih šest mjeseci nastavila baštiniti svijetle tradicije Radovana Karadžića još je taj sastanak u decembru prošle godine trebao biti posljednje upozorenje da vrate izbjeglice, omoguće im ulazak u posjed oduzete imovine, proglase konstitutivnim Bošnjake i Hrvate u RS-u, rekonstruiraju sve oštećene i uništene vjerske i kulturne spomenike, sarađuju na formiranju državnih institucija i, konačno, počnu isporučivati ratne zločince Haagu. Ali kako Petritsch, izgleda, ima bezgranično strpljenje prema političkom rukovodstvu manjeg bh. entiteta, najgore što im se može desiti jeste da sa njima OHR prekine diplomatske odnose. Od čega se Šaroviću, Čaviću i Kaliniću već diže kosa na glavi.

Da je Neven Tomić zaista ikada ozbiljno mislio da bude smatran gradonačelnikom cijelog Mostara i obiju njegovih strana, ne bi ni trenutka oklijevao da otkaže posjetu Sarajevu i razgovore sa kolegom Muhidinom Hamamdžićem, te se zaputi ka mjestu gdje je nekada bio Stari most. Svečana ceremonija početka sanacije temelja simbola Mostara nikako nije smjela proteći bez prvog čovjeka Gradske uprave, pogotovo u situaciji kada Tomića, najblaže rečeno, u većoj mjeri respektira i priznaje "bošnjačka" od "hrvatske" strane. Odnosno u situaciji kada mu je glava konstantno na panju zbog toga što nedovoljno energično zastupa ciljeve HDZ-a u Mostaru. Poigravajući se sa podrškom međunarodne zajednice, koketirajući sa dijelom stranke koja ga je delegirala i ne prekidajući vezu sa Prlićevom opcijom, Tomić se očigledno izgubio jer se onoga dana kada je trebao biti na obalama Neretve, susreo sa jedinim šefom neke lokalne administracije u BiH koji ima manje realne političke moći od njega. Bijeg u Sarajevo pred mogućnošću da se njegovo pojavljivanje na ceremoniji, koja i fizički i simbolički označava povezivanje podijeljenog grada, ne bi tumačilo kao definitivna i snažna podrška faktičkom ujedinjenju Mostara, delegitimira ga kao ozbiljnog protivnika ekstremnih i sa organiziranim kriminalom uvezanih političkih krugova unutar HDZ-a. Zato, ako se Tomić u svojstvu gradonačelnika ili kao titular neke slične prestižne funkcije pojavi onoga dana kada bude svečanost otvaranja obnovljenog Starog mosta, to će, nažalost, značiti samo da je ekstremizam pobijedilo ništa manje opasno licemjerje.

Ako bi neko mogao čarobnim štapićem natjerati ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu da promijene orijentaciju i okane se uzaludne podrške neuspješnim fudbalerima koje vode posvađani, nekompetentni i korumpirani "fudbalski radnici", postoji najmanje jedna adresa na koju bi ih trebalo usmjeriti. Košarkaška liga BiH, sponzorirana od strane proizvođača Ožujskog piva, ove godine je pokazala da ova zemlja u svakom kutku ima masu talentiranih košarkaša koji svojim igrama dokazuju da treba samo malo novca pa da se ligaško natjecanje nađe među najzanimljivijim i najkvalitetnijim u ovom dijelu Evrope. Košarkaši su davno prije svih drugih sportista preskočili ratne balaste i ujedinili ovaj sport na cijeloj teritoriji države. I, nasreću, nisu se zadovoljili kvalitetnim play-offom koji je rezultat tri nacionalne lige. Košarkaši su dobili i jedinstveni savez koji će reprezentirati interes klubova iz svakog dijela BiH da umjesto tri slabe i nezanimljive lige imaju jedno takmičenje koje će donijeti i kvalitet i novac. A da bi reprezentacija (koja će jedina od "velikih" kolektivnih sportova ove godine nastupati na Evropskom prvenstvu), dobila novac, konačno je potrebno da i država, odnosno organi na nivou BiH shvate kako je jedan od najvažnijih pokazatelja "normalnosti" i stabilnosti ove države nastup košarkaša svih nacija i iz svih dijelova zemlje u istom dresu. Možda uvaženim ekonomskim ekspertima ne zvuči logično, ali više bi vrijedio dobar rezultat te reprezentacije na Evropskom prvenstvu (propraćen propagandom o potrebi finansijskog ulaganja u zemlju kako bi se održao dobar trend u sportu, a time i u politici), nego sve analize i ekspertize o privlačenju stranih direktnih investicija. Vijeće ministara, na tebe je red!