 
islim da nema nijedan razlog da čitaocima Dana ne ispričam
kako sam putovao iz Zagreba u Rim, avionom 26. aprila. Ne
tako, već ovako: osjećam se skoro obaveznim da čitaocima Dana
ispričam kako sam toga dana putovao iz Zagreba u Rim avionom.
Što to činim baš u ovom broju, nije bez razloga. To će se
vidjeti.
Dakle, zapalo me sjedište
7B u ekonomskoj klasi. Do prozora, na 7A, već sjedi jedan
gospodin, ima naočare, nešto je malko stariji od mene. U business
klasu, dva metra od nas sjeda Robert Jarni, cijeli
avion gleda ga dok skida sako, u ekonomsku pak, duboko prema
repu, sjeda Davor Vugrinec, hrvatski igrač na putu
za Lecce. Dobar dan, kažem svome susjedu sa 7A, dobar dan,
evo ja ću na B, kad ste Vi na A. Samo izvolite, ako želite
mogu ja na B, a Vi na A. Ne, ne, hvala, bolje mi je ovdje,
jer ne moram gledati u provaliju, nije mi ga baš veselo, nisam
Vam neki junak za let, dalje od prozora. A idete li za Rim
ili silazite u Splitu? Za Rim. I ja za Rim, čak i dalje. A
dokle dalje? Dalje, dalje, Rim mi je tek pola puta: za Palermo!
O, pa to je odlično, Palermo, čarobna Sicilija; jeste li već
bili u Palermu? Ne, nikada, prvi put danas; a Vi? Ja, prije
dvanaest godina, biciklom, od Katanije pa do Palerma: mjesec
i tri dana. Biciklom, kakvo je to biciklo? Mountain bike Kettler-Alu-Rad!
Pohvala
Sicilije Onda malo šutnje, jer sa rafova na stropu
zrakoplova zaštrčaše oni ekrani kao notebooks, te krenu
ona tirada o pojasevima i maskama za slučaj nenadane nenavadnosti.
Moj je saputnik miran, vidi se da ima iskustva u letenju,
takve prepoznajem odmah. Moja pohvala Sicilije posve me je
preporučila kod njega. Veli da je iz Sarajeva, da je jutros
sa Butmira krenuo. Neka, mislim u sebi, neka Sarajlije malo
putuju, svakako je ovo neki poslovan čovjek, te ide da sklopi
kakav ugovor, možda je u socijalizmu bila kakva trgovina sa
Palermitancima, pa rat sve prekinuo, a sad eto zapalo njega
da tu uhodanu trgovinu obnovi, neka, neka, lijep je Palermo,
ljudi su čarobni, dobri kao hljeb, srdačni, nema u cijeloj
Bosni grada koji će Sarajevu biti skloniji od Palerma. Pa
me pita je li grad velik, jeste, velim, velik je Palermo;
i lijep, strašno lijep, bolno lijep. E baš mi je to drago
čuti, meni se, znate, udaje kćerka u Palermu, ja joj sad idem
na svadbu, svadba joj je trećega maja. O bogovi, ništa, dakle,
od privrednih veza sarajevskih, samo ljubavne, još jedan primjer
bosanske globalizacije. Lijepo je udati kćerku u Palermo,
lakše će joj biti doći iz Palerma u Sarajevo i brže nego da
se udala u Novi Pazar. Te onda sicilijanskome tastu razvežem
o Siciliji, pa mu opričam sve, o gradovima po imenu Enna,
Caltanissetta, Trapani, Trabia, Ragusa, pa o visokoj Etni,
pa mi ni Teokrit ne ostane nespomenut, a sve začinim putopisima
Rastka Petrovića. Vidim njemu priča nije mrska, već
mu nekako mila. Ponešto me priupita, sve učtivo, a opet otresito
i opušteno. Odgovaram no sve gledam da ipak ne uljepšam stvarnost
i da meračenjem svojim ne pojačam očinsku strepnju za dijete.
Split, mole se svi putnici
da napuste zrakoplov, a oni koji nastavljaju za Rim da se
jave na pult za nove kartončiće i da prođu graničnu kontrolu.
Prolazimo, gore već čeka Izet Sarajlić, sa štapom i
sa ukrcajnom kartom, iz Sarajeva došao kolima do Splita. Evo,
velim svome susjedu sa 7A, da Vas upoznam sa novim putnikom
za Rim. Drago mi je, pjesniče, ja sam Josip Bukal!
Marcel
Žigante Bukal, digne glas Sarajlić, o Bukalu, drago
mi je, Bukalu Josipe, ja sam evo pod starost počeo navijati
za Želju, otkad su mi ovi muslimanderi iz SDA upropastili
Jevosara. Neka ste, rekne Bukal, to je nama jako drago, to
da ste Vi Željini. Eto, objasni mu Sarajlić, nije to ni tako
nelogično, ja sam iz željezničke porodice, otac je bio nadzornik
pruge.
Tu im se ja umiješam: e,
Bukalu, dosad ste Vi više pitali mene, a sad ću ja malko više
pitati Vas. Samo izvolite. Recite mi, gdje je Marcel Žigante?
Marcel Žigante, digne sad i Bukal glas, malko upitno malko
usklično, bravo, pa i Vi ste Željin. Nisam, ja sam Partizanov.
Ali sam volio to ime zbog jedinstvene zvučnosti. Kad je Partizan
bio Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac,
Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević,
Hasanagić, Galić, Pirmajer, imao je trenera
po imenu Abdulah Gegić, sin Ibra Gegića, prodavca
svijeća iz Pazara, a Željo je imao trenera Marcela Žigantea.
Lijepo je i milozvučno ime Abdulah, lijepo je bilo imati Pazarca
za trenera u finalu Kupa šampiona, ali, opet, šta je Gegić
prema Žigante? Bilo mi je žao što Žigante nije trener Partizanov.
Kako bi to čarobno zvučalo: Marcel Žigante izvodi Pirmajera,
a uvodi u igru Vislavskog! Bukalu, gdje je Marcel Žigante?
Ne umijem Vam kazati baš mnogo: negdje je u Istri, to sam
nedavno čuo; znate, ovaj nas je rat ispomjerao. A kakav je
bio trener Marcel Žigante? Strašan, odličan pedagog, bio je
i igrač odličan, lijevo krilo, e baš mi je drago što se njega
sjećate.
Gdje
su, šta rade? A sad mi, Bukalu Josipe, recite o drugima,
gdje su, i šta rade. Hoću, sve ću Vam reći, što znam, što
ne znam, je l'de, ne mogu ni reći. Dakle, ona družina što
je 1972. Jugoslavije prvakom bila. Te ja onda izgovorim ime
i mjesto, Bukal doda tekst:
Janjuš Slobodan,
golman: živi na Floridi, tamo je oženjen, ponekad dođe u Sarajevo,
svrati u klub, tamo je Janjuš, u Floridi. Ili na Floridi.
Kojović Dragan,
desni bek: umro u Trebinju, iznenada, nedavno, prije godinu
i nešto, Kojović, strašan igrač; umro, tako mu je to.
Bećirspahić Velija,
lijevi bek: umro je i Velija od raka želuca.
Bratić Blagoje,
half desni: e Bratić živi u Americi, negdje gore, daleko je
od Janjuša, negdje prema Kanadi, penzioner je Blagoje, u Americi.
Katalinski Josip,
centarhalf, Škija legendarni: Škija je u Sarajevu, radi Škija
u fudbalu, direktor svih omladinskih selekcija pri Fudbalskom
savezu Bosne i Hercegovine.
Hadžiabdić Enver,
lijevi half, najbolji igrač Jugoslavije na svjetskom prvenstvu
1974. u Njemačkoj: jeste, Hadžija je bio stvarno najbolji
u Njemačkoj, mene je Miljan tada izbacio sa spiska
nakon mjesec i po dana zajedničkih priprema, nikad bolje nisam
igrao, a on me makne da bi poveo Dojčinovskog. Znam,
velim ja, mi smo tada to svi odbolovali, svi smo bili kao
pobijeni, moj sobni drug iz studentskog doma u Beogradu Dragan
Manojlović rekao je tada da je Miljanić skot, a ja sam
dodao: i to kakav. Gledali smo Bukala na tim pripremama: igrao
je neviđeno, bio u punoj snazi i igri, najbolji igrač Standarda
iz Liegea. Bilo pa prošlo, no da Vam kažem za Hadžiju: on
je direktor kluba, direktor Želje.
Jelušić Branimir,
zvani Feler, desno krilo: Jelušić je u Sarajevu, jedan je
od trenera u NK Napredak, to Vam je hrvatsko sportsko društvo.
Feler smo ga zvali zbog onoga bijelog pramena, to Nijemci
pišu Fehler, je l'da? A je li se promijenio Jelušić, je li
se blamirao nacionalistički, je l' se ugojio? Bože sačuvaj,
Feler je ostao isti, raja, nije se ni ugojio, mogao bi sad
igrati, kao i onda.
Janković Boško,
osmica, strašni Boško: i Janković nam je umro. U Zeleniki
kod Herceg-Novog. Tamo mu je majka živjela. Ne znamo kako
ni od čega je umro. Kruži priča da ga je, negdje prije, u
Beogradu isprebijala mafija, pa mu otkazali bubrezi. No, to
je priča, možda istinita, možda neistinita, te dok ne znamo,
ne možemo reći od čega je Boško umro.
Bukal Josip, devetka
ili centarfor: Bukal Vam je u Želji, gdje bi Bukal već u Želji,
radi kao direktor omladinskog pogona Želje. Bukal Vam je rođen
u selu Okešinec, između Kutine i Ivanić-Grada, kad god ide
autoputem za Zagreb, Bukal s autoputa vidi svoju rodnu kuću.
U školu je pošao u rodnom selu, ali je peti, šesti i sedmi
razred završio u Srbiji, u Velikim Crljenima, nije to daleko
od Beograda, Kolubarski basen. U Sarajevo je došao s petnaest
godina, skoro šesnaest. I upisao se u Želju. To je, kažu,
čudo, da neko sa šesnaest godina počne, a poslije dogura do
reprezentacije. Dvadeset i četiri utakmice, četrnaest golova.
Ostalo znate. Znam i to, Bukalu, znam.
Sprečo Edin,
desetka: Sprečo je u klubu, radi kao koordinator, Edin
Sprečo, reprezentativac.
Deraković Avdija,
zvani Tica: i Tica nam je umro. Još prije rata, u Doboju,
pukla mu je slezena, nisu ga mogli spasiti.
Bukal i Pele, pred utakmicu Željezničar
- Santos, u Sarajevu, 19. 09. 1969 |
A rezerve, Bukalu, gdje
su? Evo ovako: Vi velite rezerve, a ne znam je l' pravo za
sve njih reći rezerve. A kako su igrali, naprimjer, Mišo
Radović, ona tekma protiv Ferencvaroša. Znam, čuvao je
genijalno Alberta. Bravo, Alberta. Dobili smo ih dva
jedan u Budimpešti, kad je Albert bio najbolji igrač Evrope.
A Mišo Radović, gdje je? E ne znam, ne znam gdje je Mišo Radović.
Igrao je jedno vrijeme za Iskru iz Bugojna, pa se ovo zaratilo,
ne znam kamo je Radović.
Fahrija Hrvat živi
sa porodicom u Makarskoj, to znam. Željko je Rodić,
sjećate li se Rodića, ono desno krilo, negdje u Hrvatskoj,
negdje oko Belišća, čini mi se. Eto, onda Šerbo, Džemaludin,
živi u Sarajevu, ima kafić na Malti, Kadrić, Nusret,
isto u Sarajevu, radi u "Zraku", onoj firmi što
proizvodi dalekozore i optičke sprave, tamo isto radi i Jelušić.
Saračević Hajrudin živi u Kanadi, otišao, on je u miješanom
braku, oni su lakše odlazili u Kanadu. Tamo je negdje blizu
Bratića, nekih petsto kilometara, to u Kanadi zovu blizu.
A treneri, gdje su Vam,
Bukalu, treneri: Milan Ribar, Fadil Požegija i
Sulejman Kulović?
Ribar je na Mirogoju. Umro
je u Zagrebu, razbolio se već u Sarajevu, nakon što je rat
počeo, pa otišao u Zagreb, i umro, malo pošto je rat završen.
Fadil Požegija, trener, kondicioni, umro je prije rata, najprije
je on umro. A Kulović je poginuo, od tenkovske granate. Na
Otesu. Nije htio napustiti svoju kuću nipošto. Onda ga je
jedna od granata, da l' od JNA ili četnička, pogodila. Eto,
Sinane, tamo su moji treneri.
Želja
i Veruška A kakav Vam je bio dan 11. juni 1972., nakon
pobjede nad Partizanom u Beogradu, 4:0? A je l' to bila "štela"?
Čujte, Sinane, ne znam je l' bila štela, ja štelao nisam nikada,
ako je ko štelao, to su činili štelaši, mi smo bili igrači.
Ali znam jedno: mi smo bili tako nabrijani, da je pred nama
bio Real iz Madrida i da smo toga dana igrali na Santiago
Bernabeu pred milion Španaca, Željo bi mu dao onoliko komada
u mrežu koliko bi Želji trebalo, jer je nas samo pobjeda vadila.
A meni se toga dana rodila Veruška! A ko Vam je, Bukalu, Veruška.
To je ova kćerka koja se sad udaje u Palermu.
Tu se, s lijevog krila,
ubaci Sarajlić: A što, Bukalu, niste kćeri dali ime Želja
ili Željka, već Veruška. Znam, pjesniče, svi su tako govorili:
Želja, Željana, neki su htjeli da se zove Šampionka. Ma nema
šanse, samo Veruška! Veruška je bilo umjetničko ime jedne
češke manekenke. Jednom je bila s nama u Parizu, kad smo gostovali.
Tad sam sebi rekao: ako mi se kćerka rodi, zvaće se Veruška.
Eto. Takva je bila ta Veruška. I sad se moja Veruška, Veruška
Bukal, udaje za Giovannija u Palermu.
P.S.
Jedanesti je jun sedamdeset
i druge bio vedar i sunčan dan. Kao što su sunčani i modronebni
dani bili sedamdesetih godina. Bio sam na Goliji, kod roditelja,
prethodne noći nam je u planini zanoćila kobila Brnja sa ždrebetom
Putkom. Brnja je bila jedna od najbržih kobila u Starom Vlahu
i Pešteri. Svatovska kobila. Dvanaest je puta osvojila svatovsku
košulju u trkama. Te se trke zovu u Sandžaku košije,
valjda zbog košulja koje pobjednički konj i jahač na njemu
osvajaju. Brnja je voljela klarinet, tambure i harmoniku.
Čim bi začula užičko kolo, zahrzala bi potiho, a onda bi zatoptala
kopitom. A kad bi čula Chae Shukarije i Esmu Redžepovu,
imala bi da poleti. Uzeo sam, dakle, tranzistor marke "Iskra",
stavio u njega dvije nove Croatia baterije i krenuo u mrčavu
golijsku da tražim Brnju i Putka. Prvo poluvrijeme je Željo
već vodio protiv Partizana, golom Bećirspahića. Partizanu
nije ginulo peto mjesto, no ja sam bio strašno nesretan. Četiri
nula, na JNA. A Ćurković igra posljednju utakmicu za Partizan.
O dane najgori! A kad je Janković dao svoj posljednji gol
i kad je Radivoje Marković onako nezaboravno nazalno
kazao da je Željo novi šampion Jugoslavije, iz studija je
puštena pjesma Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala.
Zora Dubljević. Na pjesmu je iza jedne smrče zahrzala
Brnja. Prišao sam bliže i vidio Putkova prosuta crijeva i
lubinu. Nijedno ždrijebe Brnji nije poraslo, svako su joj
vuci pojeli. Te je ostala riječ: Brnja rađa kurbane za vukove.
Putko je bio golijska žrtva za Želju prvaka i za Veruškin
dolazak na svijet. Vrti se, svijete, bio lud il' dobar, nema
od tebe boljega. Sve što u tebi čovjek čini, sve to na jedno
spane: na građenje uspomena. Veruška, sretan ti rođendan,
i muž da ti je sretan s tobom i ti s njime, u Palermu.
Arhiva Dani
209
|
