TRANSATLANTIK

Žak i Živko

O samouvjerenom zamračenju istine

"Balkan" ili "balkanizacija", termini su koji se u zapadnom svijetu u posljednje vrijeme upotrebljavaju onda kad treba dati ime za ispoljavanje nekog oblika primitivizma. Naravno da je arogantno i da to u razumnom čovjeku izaziva bijes. Međutim, danas sam čitao tekst u kojem se riječ "balkanizacija" koristi u ispravnom značenju, a to znači da približno opisuje stanje koje je Balkan u proteklom desetljeću zadesilo. Naime, jedan od najuglednijih dnevnih listova u Americi L.A. Times je bio pred kolapsom. Prema riječima novog urednika, dogodilo se to stoga jer su odjeli u novini bili krajnje zapušteni; urednici sekcija su zlostavljali potčinjene, a redakcije su međusobno bile toliko posvađane da su egzistirale manje-više samostalno; ugledni novinari su odlazili, interes čitalaca vrtoglavo padao - "događala se prava balkanizacija lista", kaže urednik.

On, dakle, hoće reći kako odnosi na Balkanu nisu usamljena pojava, niti neka mentalitetska, kulturna ili nacionalna zadatost. Zanimljivo je da su se prema posljednjim događajima u Trebinju i Banjoj Luci, prema tom notornom manifestiranju fašizma, "najbalkanskije" ponijeli stranci. Gospodin Jacques Klein uspoređuje kamenovanje skupine vjernika/staraca u gradu iz kojeg su protjerani (a kamenovani su upravo zato da im ne padne na pamet da se vraćaju) sa demonstracijama pred Svjetskom bankom, pred zgradom IMF-a; nakon svega tvrdi da su kriminal i nasilje u Bosni ispod stope zabilježene u zemljama zapadne Evrope, a za bačenu bombu na kuću povratnika u Janji - dan nakon masovnog kamenovanja u Banjoj Luci, kojem je, uostalom, i sam bio izložen - tvrdi da je, prema njegovim informacijama, u pitanju incident kojemu ne bi trebalo pridavati značaj: neki se - veli - dječak igrao bombom, nehotice iščupao osigurač, onda je u strahu odbacio, a ova slučajno pala na kuću Bošnjaka koji se vratio. Klein, naime, samouvjereno zamračuje istinu kao što su to činili čelnici SDS-a u svojim najboljim danima, što je dokaz da su oni (neki, istina, već u Haagu, neki još u bijegu) i danas vladari te stvarnosti.

Od strane ovih predstavnika međunarodne zajednice, za fašizam ispoljen u trebinjskim i banjalučkim "demonstracijama" okrivljuje se - Radovan Karadžić. Bio on kriv ili ne, čini se da je to jasan znak kako su ovom bjeguncu dani skrivanja po bosanskim jazbinama odbrojani. Kad se to dogodi, u sudnici će odgovarati zato što je ne birajući sredstva, tj. ubijajući, silujući i spaljujući, omeđio jednonacionalnu zajednicu koja se oficijelno zove Republikom Srpskom. Paradoks je u sljedećem: on će odgovarati za ubijanje, silovanje i spaljivanje, a to neće dovesti u pitanje ideju ili cilj zbog kojeg je počinio zločine. Dakle, Republiku Srpsku.

Od te tačke započinje "balka nizacija" (onako kako ter min definira urednik L.A Ti mesa) Bosne i predstavlja vjerovatno jednu od najapsurdnijih priča u bogatoj povijesti država na tužnoj Zemlji. Aktualni bosanski predsjednik je, valjda, jedinstven primjerak u svojoj vrsti (predsjedničkoj) po tome što političku zadaću - kojoj mrtvo ozbiljno pristupa - vidi u protivljenju državi koju predvodi, a njen nestanak (ili djelomični nestanak: po liniji entitetske granice) podrazumijeva kao svoj krajnji politički cilj. Prema tom ketmanu, predstavnici međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini oba oka drže čvrsto zatvorena. Pred svakim kolapsom - a povijest dejtonske Bosne je serija kolapsa - koji se dogodi u mrtvom čvoru u komunikaciji između dva entiteta, "stranci" se ograde, jer oni su tu tek da instruiraju, da pomognu savjetom. I to bi bilo u redu da je u pitanju dosljedan pristup. Ali ti ohr-i, misije un-a, sve te kožne fotelje, hirovito krzmaju u objašnjenjima šta oni tu zapravo rade i koju stvarnu mjeru utjecaja imaju. Oni, naime, kao što znamo, nisu uvijek "udruženje građana" s funkcijom savjetodavca; nekad su izvršna vlast koja s pravom pošalje vojsku u Hercegovačku banku s ciljem da nekog Antu Jelavića spriječi u njegovom direktnom djelovanju protiv vitalnih interesa države Bosne i Hercegovine. Kada Živko Radišić, čovjek vremešan i bez pune kontrole nad vlastitim riječima, kaže da su Republika Srpska i Bosna i Hercegovina dvije pravne države, onda to nije podrivanje vitalnih interesa države čiji je predsjednik. Onda se, govoreći u metaforama Jacquesa Kleina, dijete igralo s bombom, tipičan jedan incident kojemu ne bi trebalo pridavati značaj. Kada se bosanski ambasador u Australiji, izvjesni Davidović, prilikom promocije tamošnjeg emigrantskog lista predstavi kao ambasador iz Republike Srpske, a on tom prilikom veliča Načertanije kao vrhunaravni dokument veličanstvene nacionalne samosvijesti, onda to nije podrivanje vitalnih interesa države, već nešto o čemu se "vi domaći" trebate dogovoriti, jel tako.

Iz ovog odnosa predstavnika međunarodne zajednice prema bosanskoj stvarnosti mogao bi se izvući pogrešan zaključak: kako oni stoje iza nekog zadanog scenarija u kojem vuku precizne, "u svjetskim kabinetima promišljene", poteze. To nije tačno, i to je tačka njihove konačne "balkanizacije". Pa oni su, ulazeći u "rizične" akcije kako bi uopće pravdali svoje političko postojanje, računajući - kako vole kazati - na "simbolički" značaj čina, inicirali polaganje kamena temeljca za obnovu porušene Ferhadije. Već na jezičkom planu se ta akcija raspala: pred kamionom eksploziva, koliko je trebalo da se sruši džamija, simbol je obična pjesnička figura. Zatečeni pred raspadom vlastite "simboličke" zamisli, oni su najviše poradili na zataškavanju samog događaja, a Klein (opet Klein..!), njega je obradovao prijedlog bosanskohercegovačkog predsjednika da se obnavljanje džamija prelocira u nadležnost UNESCO-a, koji, kao što znamo, ima razvijenu strategiju zaštite kulturnih spomenika! Slijedeći ovu logiku zaboravljenog zločina, UNESCO bi u Banju Luku, kao osiguranje pri obnavljanju džamije, trebao poslati neki svoj sfor, regrutiran valjda iz UNICEF-a: i ta bi djeca trebala parirati onom Šarović-jugendu.

Premda nekako ne uspijevam povjerovati da je jedan takav prijedlog, da se zločin s po litičkog plana preseli na kulturni, da ga se kulturom "humanizira", ne mogu povjerovati da je taj prijedlog, velim, izišao iz Živkove glave. To je prepredena ideja i sliči na Karadžića kojeg "stranci" označavaju kao ključnog krivca za "zadnje incidente". Jer im treba krivac koji njihovu optužbu neće dovesti u sumnju, a on je valjda prvi od te vrste kojeg se, u žurbi i strahu da naglo ne ostanu bez plaća, uspijevaju sjetiti. Ima jedna fotografija objavljena na naslovnoj stranici Oslobođenja u prvim mjesecima rata; ona pokazuje zapaljenu zgradu, a nad njom je gust dim formirao lik kosmatog Radovana Karadžića. Oni koji još pamte rat, sjetit će se te fotografije koja je na jednostavan - do grafema sveden - način, ukazala na konkretno porijeklo zla. Od dana u kojem je fotografija nastala, do danas se u Bosni ništa suštinski nije promijenilo. Osim puta koji je Radovan Karadžić prešao od konkretnog zlikovca do one dimne utvare sa fotografije iz Oslobođenja, fantoma koji nije tu da bi se njime plašilo druge, već ga se koristi kao izgovor. Kad taj izgovor bude uklonjen, na brzinu će biti pronađen drugi.

Arhiva Dani
206