trenucima provale neofašističkog bijesa razularene mase u Banjoj Luci, šef državne vlade Matić se na svečanosti povodom puštanja u rad javnog radijskog servisa ponašao kao da se sve to zbiva negdje u Tunguziji, bez obzira što je njegov ministar baš tada spašavao živu glavu i što je teritorij za kojeg je on nadležan bio u stanju antidržavne pobune. Visoki predstavnik Petritsch samo je pročitao unaprijed pripremljeni govor, zatvarajući oči nad raspadom projekta obnove bosanske državnosti, kojim, navodno, on sam rukovodi. Federalni premijer Behmen jedini je osudio tu pojavu, mada je za nešto takvo, u takvoj hijerarhijskoj strukturi prisutnih, bio najmanje pozvan. I svaka mu čast na tome.

Dvostruki standardi Takav ton reakcija na banjalučka događanja ostao je isti sve do ovih dana. Zvaničnici međunarodne zajednice o svemu skandalozno šute, apsolutno delegitimirajući svoju misiju ovdje i otvarajući prostor za cvjetanje svakojakih teorija zavjere. Danas je teško razuvjeriti prosječnog Bošnjaka da na sceni nije antiislamska zavjera, da se sve nije urotilo protiv njega i da se sva politička igra, i stranaca i domaćih, vodi oko "hodžina jorgana". Mada to vjerovatno nije tako, i mada na taj sindrom izolacionizma Bošnjaci ne smiju nasjedati bez obzira koliko ih drugi, a mnogi i između njih samih, na taj tanak led navlačili, kao tužna, upozoravajuća i, nadamo se, nezloćudna činjenica iskustva ostaje stav da su predstavnici međunarodne zajednice u cijeloj situaciji, a posebno u njenom sankcioniranju, apsolutno zakazali.

Bošnjaci imaju i pravo i dužnost da procjenjuju takvo držanje međunarodne zajednice, da slobodno kvalificiraju takvo ponašanje, da odvažu njegove učinke po svoju opstojnost i da, s obzirom na sve, izvuku određene pouke. Svojim mlakim i anemičnim osudama gaženja osnovnih prava Bošnjaka, ona je taj narod omalovažila, da ne kažemo uvrijedila. Poslije svega je izvjesna dvostrukost standarda u ponašanju tih dužnosnika, pa ono što važi za Bošnjake ne važi za druge i obrnuto, i sa time se treba racionalno i trezveno suočiti. Naravno, to će u bitnome odrediti daljnje bošnjačko političko profiliranje, mada javno takvih naznaka nema.

Ako zanemarimo političke snage Republike Srpske, koje, očito je, još pod ovom ili onom kapom "rade svoj posao", a dobro je poznato koji je to, drugi neslavni akter cijelog zbivanja je novouspostavljena politička alijansa u ostatku države. Aktuelna vlast Alijanse u cjelokupnom događanju se nije svrsishodno snašla. Ona ne može dobiti prolaznu ocjenu i toga treba biti posve svjesna. Očekivalo se njeno oštrije, zahtjevnije i preciznije regiranje. Ne može se reći da osuda nije bilo, ali to samo po sebi niti je dovoljno niti je učinkovito.

Prema Visokom predstavniku Petritschu, oni se ponašaju kao nekada prema Titu: malo gunđaju, malo u njedra govore, ispodglasa ga tračaju, intimno se sa njim ne slažu, ali mu skute ljube i pjesme pjevaju. Naravno, ne zato što što ga vole ili cijene, nego zato što je moćniji od njih, što ih uvijek potezom pera može vratiti tamo gdje su prije bili. Nešto se nije čulo da je u međunarodnim institucijama, gdje imamo svoje diplomatske predstavnike, poduzimana neka energičnija mjera za zaštitu ljudskih prava Bošnjaka i ustavnog poretka zemlje. Novi koncept demokratske bosanske vlasti sa istom mjerom, voljom, instrumentima i odlučnošću treba i mora da se zalaže za ljudska prava svih bosanskih građana. Svako kome se nepravda čini u institucijama te vlasti treba da nalazi svoju zaštitu, ma ko on bio i ma gdje se nalazio.

Vrijednosno-političko raslojavanje U ovom slučaju se radilo o elementarnim pravima pripadnika muslimanske vjeroispovijesti i o tome pitanju, kao pitanju ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava Bošnjaka, treba se razgovarati, a ne stvar u oblande zavijati i pod tepih gurati. Sutra se može, ne daj Bože, raditi o sličnim povredama prava Hrvata ili Srba na drugim područjima, i onda treba s istom odlučnošću na zaštiti tih nacionalnih prava reagirati. Samo principijelno postavljanje cijele stvari, s jednakom dozom energičnosti i pravednosti, njeno ocjenjivanje i rješavanje, može omogućiti zaštitu prava svih ljudi, a to im je valjda prevashodni cilj. Stoga ostaje kao neodgovoreno pitanje da li su Bošnjaci djelovanjem Alijanse zaštićeni, da li ih ta snaga može politički, u kriznim trenucima, izražavati i braniti, ne kao pripadnike posebnog bosanskog naroda, nego kao ljude, bića koja imaju pravo na život?

Ako je, a jeste, za uspjeh njenog političkog koncepta u ovom trenutku u Bosni vezano sve - i održivost države, i reintegracija bosanskoga društva, i održanje mira, i ekonomski prosperitet, i povratak međunacionalnog povjerenja, i poštivanje ljudskih prava - ne zato što je to nečija želja, već iz prostog razloga što drugih političkih snaga uopće i nema, onda se ta grupacija sa više ozbiljnosti i odgovornosti treba postaviti prema svim stvarima. U protivnom, izgubit će razloge vlastitog opstojanja, bit će ona narodna - sjaši Kurta da uzjaše Murta.

Takvo stanje u bitnome smislu doprinosi političkom radikaliziranju i vrijednosno-političkom raslojavanju Bošnjaka. Oni ne znaju kako na postojeća događanja da reagiraju, te stoga zamjetna šutnja, internaliziranost, emocionalni jed koji se ne ispoljava, ali u bitnome suodređuje buduće poteze. Na sceni je jasnije i opipljivije ocrtavanje novih bošnjačkih duhovnih blokova. Krajnje uvjetno rečeno, mogu se identificirati dva krajnje disparatna politička bloka. Jedan predstavljaju oni dijelovi bošnjačke zajednice koji su u epistemološkom smislu "jugoslavenizirani" i koji kategoriji nacionalnog i vjerskog identiteta ne pridaju skoro nikakvu važnost, nego se nastoje, udovoljavanjem nekom mogućem apstraktnom nadnacionalnom autoritetu, prilagoditi tako da očuvaju svoje pozicije pa ma ko taj autoritet bio. Taj duhovni blok još nema svoj politički izraz, niti će ga zadugo imati, ali se on izražava u čitavom nizu konkretnih akcija i stavova, posebno u sferi kulture. Od bošnjačkih karakternih osobina, uvjetno i pažljivo o tome govoreći, on se zasniva na oportunizmu i automazohizmu, ponašanju koje preferira tuđe vrijednosti u odnosu na svoje, koje nema svijest o vlastitim vrijednostima i posebnosti, te koje prvo pod noge baca sve vlastito da bi se dodvorilo onome sa strane, u uvjerenju da je sve drugo bolje, kulturnije i naprednije.

Drugi blok čine vrlo heterogene sociopsihološke i iskustvene naslage najvećeg dijela bošnjačke zajednice. Taj duhovni sklop formira identitet i recipira ga pod snažnim pritiskom posljednjeg rata, genocida i agresije, te banjalučka i trebinjska događanja vidi jedino u toj vertikali. On je zaplašen, osjeća se nezaštićenim, ugroženim, zebnja za budućnost djece se polahko uvlači u njegove kosti i on na javnoj pozornici ne vidi dovoljno moćne i ozbiljne snage koje bi se brinule o njegovoj sigurnosti i budućnosti. Istovremeno je najpodložniji manipulaciji, i razne manipulacije se s njime doista i vrše. Njega je najlakše ubijediti da se ovdje radi o svjetskoj zavjeri protiv islama, da su svi Srbi četnici, a Hrvati ustaše, da se tu nema šta više zajedničko tražiti te da je najbolje da se svako brine sam o sebi i na svome prostoru, odnosno da se država, budući da njome niko nije zadovoljan, nakraju i podijeli. Od političkih izraza unutar ovog duhovnog sklopa u bitnome će zavisiti stupanj razvoja državotvorne svijesti kod Bošnjaka, ali i sam tok reintegracije bosanskoga društva i države.

Na snagama Alijanse je da svojom artikulacijom ideje demokratske i pravne države u Bosni, ovaj jaz, koji je sigurno sličan u pogledu budućnosti zajedničkog života i u drugim bosanskim narodima, sretno premosti. Na njoj je da sebi prizna i drugima kaže da su ovdje bili ugroženi muslimani, Bošnjaci, Bosanci, građani države, i da s istom odlučnošću brani slična prava svih drugih. Samo na taj način ona može legitimirati svoj koncept kao jedan civilizacijski iskorak. U protivnom, to će biti samo jedna u nizu "novih" vlada koje će se smjenjivati brže od godišnjih doba.

Arhiva Dani
206