ma nečeg u toj Ferhadiji. Poslije dva-tri teksta o (ne)polaganju njenog temeljca, gdje mi se manje-više konvencionalno učinilo da nema ništa normalnije nego da ono što je srušeno bude i obnovljeno i da, posve talibanski, ne možeš ubiti "njihovog" Boga a da prethodno ne rokneš "svog" - uzdrmao sam više prijateljstava nego za prethodne tri godine manje konvencionalnog pisanja. "Nisi upoznat sa situacijom", blagonaklono mi kaže prijatelj, Banjalučanin, koji važi za normalnog čovjeka bar po tome što se prije osam godina, iako u srpskoj uniformi, grozio Ferhadijinog dizanja u vazduh. "Dan ranije, na Đurđevdan, muslimani su sa razglasa usred Banjaluke puštali one svoje pjesme, na arapskom", kaže objašnjavajući mi da je sve to bila dobro smišljena politička provokacija. Nisam siguran da je moj prijatelj upotrijebio pravi argument (o tome kasnije), ali ne sumnjam da je Ferhadija i za Bošnjake, i za strance, i za Srbe bila više politička nego vjerska činjenica. Uostalom, za većinu nas Bog je odavno mrtav, ne onako ničeovski, jer nikakav se natčovjek tu nije pojavio, već onako banalno, seljački, kako Ćopićev Nikoletina Bursać saopštava svojoj majci da od danas Boga više nema jer je stradao u ratu. Ima li tu, međutim, ičega što govori da Ferhadiju ne treba graditi?

Srpski Heraklit mračni "Mi jesmo da se na mjestu gdje je nekad bila Ferhadija podigne džamija", žučno me prošle nedjelje ubjeđivao jedan "tvrđi" političar iz vladajuće koalicije u Republici Srpskoj. "Ako muslimanski vjernici žele da ona bude ista kao Ferhadija, nemamo ništa protiv. Ali da se zna: to nije Ferhadija, niti će ikada biti", objasnio mi je filozofski da dva puta ne možeš zagaziti u istu vodu. Potpuno ga razumijem: zamislite kako ste nekome u ratu ispalili metak u glavu, šutnuli ga dva puta, kako se to radilo, tek da se uvjerite da je završio svoju zemaljsku misiju. I onda ga, osam godina kasnije, vidite kako hoda gradom i još vas pozdravlja na ulici. Kako smo kultura u kojoj se mnogo više vjeruje smrti nego životu, prvo što biste tada pomislili je da ste umrli i da ste dospjeli na onaj svet, koji, eto, tako bezobrazno liči na ovaj, za čije ste carstvo onomad ubacili metak u cijev.

Naravno, pri susretu sa tim političarem heraklitovske škole bilo mi je žao one petorice maloljetnih banjalučkih srednjoškolaca koji sjede u zatvoru u Tunjicama i u novinama, ako ih dobijaju, čitaju kako su postali sam vrh banjalučkog političkog miljea, koji je ovih dana tako često nazivan fašističkim.

Još malo o nevinima: naprimjer, o Mladenu Ivaniću, koji je tog dana u centru Banjaluke mogao, bolje nego iko, da vidi duhove svojih političkih predaka i sve prethodne vlade Republike Srpske kako mu se smiju u brk: Hoćeš Ferhadiju, a? Ili o Perici Bundalu, otjeranom ministru policije, koji je o svojoj odgovornosti saznao iz novina daleko od Banjaluke, gdje je bio na višednevnom putu. Ili o njegovom pomoćniku Brani Pećancu, odgovornom zato što je poslao samo tristo policajaca da brane bošnjačke vjernike i strane zvaničnike. Naravno, niko se nije pitao da li bi ih odbranilo i tri hiljade policajaca, koji bi tog dana trebalo da potegnu pendrek na Srbe zbog Bošnjaka, makar ti Bošnjaci bili i građani Republike Srpske. Taj psihološki prag srpski policajci prije dva ponedjeljka nisu mogli da pređu, i to, ma šta mislili o njima, nije tema ni za tromjesečnog premijera ni za ministra policije, ni za njegovog pomoćnika.

Javlja mi se - Karadžić Ali čemu biti bolećiv: u Prokletoj avliji, kaže Karađoz, nema nevinih, svako je za nešto kriv. Pa ipak, temeljac za Ferhadiju biće postavljen i ta džamija ili "neka druga ista kao ona" biće podignuta. Ono, međutim, što se dogodilo 7. maja bilo je najpotrebnije Srbima, i ta bruka, ali i ta šansa nikad im se više neće ponoviti. Zato pitanje Ferhadije nije bilo pitanje srpskog fašizma, kako vjeruju oni koji svakoj pojavi moraju da daju političko značenje ili oni koji su se obradovali što je RS još jednom poslije duge i zabrinjavajuće pauze pokazala svoje "pravo lice". Fašizam je politički pogled na svijet: tog dana politike u Banjaluci nije bilo ni u naznakama, čak ni u onom monstruoznom "Ubij, ubij Turčina!". Priče koje je servirao neki sasvim ozbiljan svijet kako je banjalučke demonstracije organizovao glavom Radovan Karadžić samo su dio tog novog političkog folklora, te postdejtonske "političke korektnosti", u kojoj se desilo nešto dovoljno loše da nema ničega prethodno lošeg što tu neće naći svoju ulogu. I, ne manje važno, oni koji su tog dana vidjeli Karadžića imali su samo isti onaj mistični susret koji je imao i Ivanić sa svojim političkim precima, poslije čega mu je samo preostalo da shvati da je njegova nada da će reformisati ekonomiju u RS-u bez da reformiše politiku i društvo isto što i nada da će se obogatiti tako što će kao stajsko gnojivo prodati sadržaj porodične trogeneracijske septičke jame.

Blamaža srpskih demonstranata nedovoljna je čak i za zaključak koji se javio opozicionom Dodikovom portparolu Rajku Vasiću. "Problem RS-a je monolitna ultranacionalistička desnica na vlasti, koja se ogleda u koaliciji SDS-a i (Ivanićevog) PDP-a, što RS stavlja u izolaciju, posebno u svjetlu činjenice da u okruženju imamo demokratske vlade bez nacionalnih stranaka", kaže Vasić, koji nije iskoristio priliku da oda tajnu zašto ga nešto kao istaknutog borca protiv nacionalizma ne vidjesmo da za tri godine na vlasti izgara kako bi se Ferhadija ili barem neka ista kao ona našla ponovo u centru Banjaluke.

Sindrom zaravnjene površine Pitanje Ferhadije ne samo da nije pitanje (srpskog) fašizma (što ne znači da toga nema) nego uopšte nije političko pitanje. Riječ je o dubokom psihološkom problemu jednog solidnog dijela srpskog kolektiva, kome sve, osim nešto haških štićenika i one strašne sirotinje koja ih je stigla, govori da se u ratu nije dogodilo ništa što nije trebalo da se događa u ratovima, ništa što se ne otima onom zaludnom poražavajućem: "Jebi ga, takva su bila vremena." Zato je moj prijatelj, koji nikada nije bio nacionalista i nije želio rušenje Ferhadije, užasnut njenim obnavljanjem. Zato što je naučio da živi sa zaboravom osjećajući u sebi da je vraćanje stvari na svoje mjesto još jedno nasilje koje mu valja preživjeti.

Iako nisam siguran da od sličnih problema ne pate i ostala dva bosanska nacionalna kolektiva, riječ je o Srbima. Sve dok je mjesto gdje je Ferhadija bila onako bezbrižno zaravnjeno, nema potrebe ni za čim, ni za sjećanjem da je nekada tamo bila, ni za pričom kome je palo na pamet da je digne u vazduh, ni za pitanjem zašto nam je trebalo da tako nešto zaboravimo. Kada temeljac bude postavljen, ponovo će biti otvorena rana u zemlji i sva pitanja pokuljaće kao poplava. (Nudim opkladu da će tri mjeseca pošto gradnja počne, javnosti, bar onoj čaršijskoj, biti poimenično poznato i ko je izveo rušenje i ko ga je naredio.)

Onako kako je zaravnjeno mjesto za Ferhadiju, tako je generacijskim radom (političara) zaravnjena Republika Srpska, tako je zaravnjena Herceg-Bosna, tako je zaravnjeno ono mjesto u Bradini gdje je podignuta džamija nazvana Drekušom po svom ktitoru Ramizu Drekoviću. Ali 7. maja Ferhadija je, mnogo više nego za Bošnjake, postala simbol za Republiku Srpsku. Jer, kao u božićnoj plećki, Srbi koji tog dana nisu bili zauzeti "ubijanjem turaka", mogli su pročitati sudbinu Republike Srpske. A ona glasi: ako RS opstane, nju neće spasiti probuđena Rusija, neće joj pomoći Koštunica, za nju ništa ne može da učini SDS (hvala, dosta je), za njene probleme nedovoljna su pleća pragmatičnog i opreznog Ivanića. Nju će - već vidim dalji odliv svojih prijatelja - spasiti Bošnjaci ili niko. Zašto?

Čišćenje Augijevih štala Zato što je RS nemoguća kao zabran u kome samo žive (zaista žive, a ne vegetiraju) Srbi, ne zato što to kaže novi Ustav RS, ne zato što tako žele u Washingtonu ili zato što se to učinilo Wolfgangu Petritschu. Čak iako od Bošnjaka i Hrvata bude ograđena bodljikavom žicom sa strujom ili zidom do neba, što je san nekih veoma uticajnih političkih Srba, RS će samo biti još jedan dokaz da je uvijek bolje izvan zida i žice nego unutar njih. Zato su i Ferhadija, i povratak Bošnjaka, i njihov život u Republici Srpskoj uslovi njenog opstanka, ne dakle zato što to neko hoće, već zato što je to tako i što to stoji kao sila gravitacije.

To će biti kraj RS-a i rušenje Dejtonskog sporazuma, vidim kako me kore nacionalno zabrinuti Srbi, uglavnom suvoparni tipovi koji izdržljivost smatraju vrlinom nad vrlinama, a sirotinju neophodnim konzervansom starih neupitnih vrijednosti. Neće: možda jedini kvalitet Daytona, osim što je spriječio masovno ubijanje, jeste činjenica da manje-više balansirano dozvoljava svima u BiH da se politički osjećaju građanima, ali i Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Kraj Daytona dogodiće se, sasvim prirodno, onog dana kada se (ako se) po dvije trećine svakog od tih naroda politički budu osjećali kao građani, a da li će to biti za dvadeset godina, kako predviđa Graham Hand, ili ranije, to čak nije ni najvažnije pitanje. Sve ostalo biće još jedno političko nasilje u moru nasilja koje nas je obilježilo posljednje decenije.

Zato će RS opstati onoliko koliko Ivanić, Mirko Šarović i ljudi oko njih odluče da krenu u političke reforme, ukoliko pozovu izbjeglice da se vrate i čak im se obraduju, ukoliko, naprimjer, otvore pitanje Srebrenice prije nego što ono otvori njih (posljednji rok je, vidjećete, 11. juli), ukoliko raskopaju ranu na svim onim nepodnošljivo bezbrižno zaravnjenim površinama, ukoliko zahtijevaju da se raskopaju sve one zaravnjene površine u Federaciji i Hrvatskoj, o kojima su do sada manje-više ćutali, puni povjerenja da je to ćutanje pitanje reciprociteta zaravnjenosti. (Možda će im u tome pred onima koji to smatraju nacionalno neodgovornim pomoći sličan proces koji, htjeli - ne htjeli, pokreću u prijestonom Beogradu.) Uspjeće, dakle, ukoliko Srbe ubijede da nema ničega prirodnijeg od toga da u RS-u žive i rade Bošnjaci, da i na Đurđevdan "sa razglasa usred Banjaluke puštaju one svoje pjesme, na arapskom", pa makar svaki od njih bio protiv te iste RS. Istorijski poredivo, sve je to iznošenje govana golim rukama iz Augijevih štala, koje svi nećemo preživjeti ni politički ni biološki. Ali drugog puta nema osim da se stavi ključ u bravu. Zato je Ferhadija danas najpotrebnija Srbima, zato će se političko vrijeme RS-a mjeriti od prije i poslije neuspjelog temeljca za Ferhadiju.

Arhiva Dani
206