jećate li se onih dana s početka rata u Hrvatskoj kada smo mirno sjedili po ovdašnjim kafanama i uživali u jesenjem suncu, kao da topovi grme sa one strane okeana? Sjećate li se i onih dana kada je počela drama u Zvorniku, u Bijeljini i u Foči, a nemalom broju ljudi u Sarajevu, Zenici i Tuzli izgledalo kao da je nečiji tuđi rat u pitanju? Sjećate li se kad je zapucalo na Ilidži, a gradski kibiceri tvrdili kako je u pitanju samo prolazna gužva koju će "naši za koji dan odraditi..."? Onda je bilo što je bilo. Oni što su se ranije osvijestili, bolje su prošli.

Danas, deset godina poslije, kao da se ponavlja nešto od nonšalancije kojom je dočekan onaj, ondašnji rat. Naravno, mnogo toga više nije kao nekad, ni odnos snaga nije isti, ni svijet više nije kao nekad, mnogi su ljudi potpuno drugačiji, ali, ima razloga i za pomalo zlokobno prisjećanje na dane kada smo bili ubijeđeni da nam se "to ne može desiti", pa se desilo.

Haider Le Pen Ivanić Jelavić Zašto svijet ne reaguje na fašizam u nas, te kako je moguće da "inostrani" fašizmi, poput onih u Austriji (Haider), Italiji (Bossi), Francuskoj (Le Pen) itd. ostaju uglavnom na margini, dok ovaj naš uživa u okolišu koji ga hrani?

Tri razloga za strah Najmanje su tri argumenta u ovom času u osnovi zlogukih razmišljanja. Pođimo iz daljine. U okruženju ništa ne valja: Rat je u Makedoniji bliži iz dana u dan. Njegove posljedice mogu biti pogubne ne samo za Makedonce i Albance tamo već i za cijeli region, uključujući i nas. Prije mjesec dana, u vrijeme prvog pucanja, diplomatsko rješenje bilo je nadohvat ruke. Danas je mnogo, mnogo dalje. Uvijek je to tako nakon što krv padne.

U Crnoj Gori se sve otvorenije produbljuje podjela na "samostalce" i "projugoslavene". Stranci su, kao i sa onom Jugoslavijom svojevremeno, u zakašnjenju i sa procjenom šta i koga treba braniti, i sa konkretnim operacijama kojima ta odbrana treba da se izvede. Lažnu Jugoslaviju u Crnoj Gori brane lažnim argumentima, u ime lažnih principa, ali po svaku cijenu. Posljedice, ponovo, mogu biti preko leđa svih nas. Konačno, prilog prvom razlogu za nemir je drama u Republici Srpskoj i samo malo manja u "Herceg-Bosni". Ova prva evidentno se oslanja na uporno obnavljani san o spajanju sa državom preko Drine.

Drugi argument za nemir i prisjećanje na košmar od prije deset godina jeste produženo, uporno i, čini se, sad već sistematsko odsustvo čvrstog odgovora tzv. međunarodne zajednice na zbivanja u regionu. Dileme i nedopustiva mekoća u Makedoniji, zbunjenost u Crnoj Gori i nepodnošljiva tolerancija političkog kriminala i neodlučnost u Bosni i Hercegovini, prepoznaju se u svakodnevnom životu samo kao poruka kriminalcima svake vrste da mogu nastaviti sa onim što su davno započeli.

Neki potezi povučeni u ovom košmaru na ivici su crnog humora. Koštunica se, nakon svih opiranja i "legalističkih objašnjenja" u vezi sa Haagom, Miloševićem, Ferhadijom itd., poziva u Washington, gdje mu se uručuje nagrada kao "političaru godine u svijetu". Potom biva pozvan na razgovor iza zatvorenih vrata, gdje mu se, navodno, poslije nagradne mrkve pokazuje i britki štap, da bi on, samo koji minut poslije pokazivanja tog "štapa", javnost naprosto slagao o onome o čemu su i kako su sa njim razgovarali na američkom vrhu. Nema nikakvog razloga da se ne vjeruje kako su i gospoda iz Banje Luke, na povratku sa roditeljskog kod Petritscha, zaustavila svoje automobile već u srpskom Sarajevu, ne bi li popili čašicu u slavu prevare na tom sastanku. Odsustvo koncepta svijet nije priznavao ni onda kada je počinjao, trajao i završavao se rat s početka minule decenije.

Treći razlog za nemir je u odgovoru na pitanje: Zašto svijet ne reaguje na fašizam u nas, te kako je moguće da "inostrani" fašizmi, poput onih u Austriji (Haider), Italiji (Bossi), Francuskoj (Le Pen) itd. ostaju uglavnom na margini, dok ovaj naš uživa u okolišu koji ga hrani? Tamo postoji država i postoje demokratske institucije. Kod nas je međunarodna zajednica svojevremeno odlučila da zadrži fašiste na vlasti i da im ponudi da oni izgrade demokratske institucije (sic!). Kada to nije uspjelo - kakvog li čuda - onda je zaveden neobjavljeni protektorat. Dakle, institucije koje ne postoje morali bi zamijeniti oni. Treba li reći da posao nije obavljen. Srušeni vjerski objekti zapravo se ponovo ruše, Draža Mihailović i dalje je slavljen spomenikom, protjerani se ponovo bombama protjeruju...

Povratak pošlosti Ovdašnji fašisti, uključujući i one u Srbiji i Hrvatskoj, nisu manje fašisti od onih tamo, na Zapadu. Problem je u tome što je ova država mnogo manje država od onih država tamo. Što oni koji ovdje treba da rade državne ili protektorske poslove, to rade neuporedivo lošije nego tamo. Što zlikovci ne odgovaraju za svoja nedjela, a ne odgovaraju ni oni koji su ih doveli i sada ih štite. Pogledajte banjalučki spisak vodećih funkcionera u vojsci, policiji i državnim službama poput carine i sličnih. Vratili su se - uglavnom, iz Beograda - bezmalo svi oni koji su tamo morali da bježe čak i u vrijeme Biljane Plavšić.

Ništa od svega ovoga, naravno, nije nepoznato javnosti. Pa ipak, kao da malo kome pada na pamet koliko je sve to uvezano u isto klupko i koliko odmotavanje tog klupka može ponovo da bude krvavo i dramatično. Ideje o velikim Srbijama, o novim podjelama, o novim prekrajanjima granica i novim okupljanjima na ekskluzivno nacionalnim osnovama ne samo da nisu prošlost već jačaju preko noći naočigled proljetnih šetača. Skoro kao nekad.

Svjedok sedmog maja

Šta znaju djeca šta je genocid

Prvog majskog ponedjeljka u Banjoj je Luci osvanuo dan dugih noževa: umjesto polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhad- -pašine džamije, srušene na isti dan osam godina prije, cigle i kamenje padali su po starcima. Svjedok ovih događaja, čiji je identitet poznat redakciji, učesnik priprema za neostvarenu najavu obnove islamskih bogomolja u Republici Srpskoj, za Dane ispisuje svoja sjećanja na pokušaj masovnog ubistva, objašnjava šta im je prethodilo i otkriva imena izvršilaca reprize 1992.

U Banjoj Luci su ponovno vaskrsli oni što su kamenje u torbe trpali kada se u tom gradu učila evropska demokratija! Nakon dobijene urbanističke saglasnosti za izvođenje pripremnih radova za rekonstrukciju Ferhadija džamije u Banjoj Luci, 24. aprila 2001. godine, poduzete su sve neophodne pripreme za održavanje svečanog polaganja kamena temeljca. Dva dana nakon dobijene dozvole, u nekoliko navrata pokušano je stupiti u vezu sa zamjenikom načelnika Centra javne bezbjednosti Dušanom Ramićem, koji je do tada redovno kontaktirao sa predstavnicima Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka. Višestruki pokušaji nisu urodili plodom jer je zamjenik načelnika tih dana stalno bio "zauzet", pa je 27. aprila upućen dopis na ruke zamjenika načelnika u kojem se navodi dan i vrijeme polaganja kamena temeljca, sa napomenom da se odmah uspostavi kontakt sa Medžlisom radi dogovora o izvršenju operativnog plana. U međuvremenu, Organizacioni odbor uveliko vrši pripremne radove za održavanje manifestacije polaganja kamena temeljca. Trećeg maja, šest džematlija otpočinje skidanje trave i zemlje sa temelja porušene džamije. Počinju prve provokacije i prijetnje iz obližnjih birtija. Negdje oko 14 sati muftija Čamdžić i Wolfgang Petritsch, pred desetak vjernika i novinara, daju izjavu za štampu na temeljima Ferhadije. Iz kafane prekoputa starog vatrogasnog doma puštaju četničke pjesme. Jedan od radnika te birtije nekoliko puta iz praćke gađa prisutne na temelju džamije. Nekoliko metara od praćkaša nalazi se lokalna policija, koja ne obraća pažnju. Tek nakon odlaska Visokog predstavnika, komandir obezbjeđenja pruža ruku i čestita napadaču na dobro izvedenoj akciji. Ništa ne sluti na dobro. U tri sata grupa pijanih i do glave ošišanih, ispred kafića EX - vlasništva zloglasnog Mome Đukića - psuje majku radnicima na temelju džamije, najavljujući da će je ponovno srušiti. Jedan od EX-ovih junaka dolazi da na temelju džamije izvrši nuždu. Iz suprotne kafane pozivaju muftiju da ga zakolju! U ovim birtijama za istim stolom sjede policajci i provokatori. Uz natčovječanske napore i poniženja, vjernici-radnici privode kraju uređenje lokaliteta. U nedjelju šestog maja održan je posljednji dogovor za sutrašnju svečanost između predstavnika Medžlisa IZ i predstavnika CJB Banja Luka. Nakon usaglašenih stavova i primjedbi, predstavnik Medžlisa postavlja pitanje: "Molim vas da mi odgovorite hoće li se u Banjoj Luci dogoditi Trebinje?" Slijedio je odgovor: "Mi smo profesionalci i ja vam garantujem životom da se neće dogoditi ni najmanja provokacija. Onaj ko to pokuša, istog trenutka bit će odstranjen sa lica mjesta. Mi smo sve poduzeli da se ne može ništa nepredviđeno dogoditi." Kako se bližio čas polaganja kamena temeljca, OHR je insistirao da im se dostavi protokol ceremonije, no u CJB-u tvrde kako oni ne znaju ni za kakvo polaganje kamena temeljca!? Iz Islamske zajednice dostavljaju OHR-u kopiju obavijesti potvrđenu od CJB-a i tek nakon toga policija poziva predstavnika Medžlisa IZ da ponovno podnese zahtjev za održavanje skupa. Formulacija ("skup") odbijena je uz napomenu da nije riječ ni o kakvom skupu, nego o najuzvišenijoj svečanosti polaganja kamena temeljca. Sa svim su se u CJB-u složili, naglasivši da će sve proći u najboljem redu, što je, gostujući u programu RTRS, potvrdio i gradonačelnik Banje Luke Dragoljub Davidović. Sedmog maja, oko devet sati, ispred kafića "Gepard", vlasništva Mladena Džajića, stiže za ovu priliku naručena pleh-muzika koja četničkim pjesmama poziva Srbe "na obračun sa Turcima". Duž lokaliteta džamije, sve do glavne ulice, stoji stotinjak policajaca nezainteresiranih za bilo kakvu intervenciju. Pristižu đaci iz gimnazije, građevinske, metalske i ekonomske škole, sa striktnim uputstvima: slabim đacima obećane su prolazne ocjene, a svaki učenik je nagrađen sa 20 do 50 maraka za kupovinu jaja, krompira, piva i ostalih rekvizita za izazivanje nereda. Obližnje prodavnice "Kiwi" i samoposluga na Haništu su bile glavni snabdjevači razularene mase. Ispred knjižare "Kultura" parkiran je kombi registarskih oznaka 555-A-673, čiji gazda besplatno dijeli pivo demonstrantima. Dan prije, na obližnje lokacije kamionima je dovezeno dovoljno kamena za svaku đačku torbu. Među najbrojniju skupinu bošnjačkih vjernika, koja je zauzela mjesto ispred improviziranog podijuma, lansirana je eksplozivna naprava: nekoliko staraca traži pomoć, pala je prva krv. Životinjskim instinktom rulja se obrušava na žene i starce. U dvorište džamije ulazi automobil ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije, no, i pored silne brzine, nije uspio umaći razularenoj rulji. Čuje se automatsko vatreno oružje. Policija je i dalje samo nijemi posmatrač. Gradom se prolamaju povici: "Srbija, Srbija!", "Selite se, Turci!". Malobrojni posmatrači IPTF-a se povlače u pozadinu. Rulja provaljuje na lokalitet džamije kojeg su tobože branili policajci. Desetine Bošnjaka traže ljekarsku pomoć. Od koga? Na parkiralište u blizini zgrade Medžlisa stiže Jacques Paul Klein i odmah kreće ka demonstrantima. Vraća se preko zida i uz kišu kamenja ulazi u zgradu Medžlisa. Svakog trenutka očekuje se dolazak reisul-uleme Mustafa-efendije Cerića i ambasadora Thomasa Millera. Jedna grupa probija kordon policije, dok druga prevrće i demolira automobile stranih državljana. Gore autobusi iz Federacije koji su doveli vjernike u Banju Luku. Desetine žena i staraca leže okrvavljeni dok preko njih prelazi stampedo ubica. Krvožedno gledalište sa ulice skandira još žešće: "Srbija, Srbija!". Zastave Islamske zajednice gore uz burno odobravanje prisutnih. Ništa nije prepušteno slučaju, i za ovu priliku instalirani katapult izbacuje cigle po krovu zgrade Medžlisa i Muftijstva. Prozori su uveliko polupani. Vrata izdržavaju, ali do kada? Na ista je bačeno više od jedne tone kamena! Ćilimi sa improviziranog podijuma su razbacani, pokradeni ili oštećeni. Vrhunac srpskog divljaštva odvija se na istočnoj strani zgrade ubacivanjem vreće sa krmkom na lokalitete džamije. Obavili su to kriminalci predvođeni Draganom Markovićem. Izbezumljena životinja, bačena u mezarje osjetila je da joj nije tu mjesto, pa se duže vremena nije ni pomakla, sve dok je nisu natjerali da tumara. A onda, erupcija zadovoljstva - na temelj džamije zabodena je srpska zastava na čijem je jarbolu krmeća glava. S druge strane, ulazna vrata u zgradi Muftijstva leđima čuva Klein sa saradnicima. U zgradi je 800 ljudi i, bez imalo panike, guše se u neopisivoj sparini i dimu bačenog suzavca, paljevine okolnih radnji i autobusa. Najsigurnije, ali i najsparnije je u krcatim i neprohodnim hodnicima. Pored zgrade, na desetine povrijeđenih i kamenovanih traže spas pod krovom šupe, ali je i ona prepuna. Jedan sedamdesetogodišnjak, obliven krvlju, pada pored zida na istočnoj strani zgrade. U pomoć mu priskaču dva policajca i nose ga do auta hitne pomoći. Na tom dijelu policija potiskuje demonstrante čisteći teren za evakuaciju. Koji minut prije devetnaest sati zgradu Medžlisa i Muftijstva napuštaju zatočeni ambasadori, ministar Lagumdžija, premijer Mladen Ivanić, glavni imam, muftija Čamdžić i Jacques Paul Klein. Sutradan ujutro, popisana je šteta: ukraden je kurban, kutija sa dobrovoljnim prilozima za gradnju Ferhadije, ukradene su i zapaljene tri zastave Islamske zajednice, četiri ćilima perzijanera, a još pet ih je oštećeno, preko 130 stakala je razbijeno, kao i više od 200 crepova, oštećeno je nekoliko vrata i vitrina, prevrnut je auto Islamske zajednice... A sve su to, kako kažu čelnici vodećih stranaka u Republici Srpskoj, učinili maloljetnici!?

Crna Gora i SR Jugoslavija

Kad će Srbi postati Srbi?

Dok god je Crna Gora u SR Jugoslaviji, Srbi će biti "Jugoslaveni". A iz perspektive zemalja regiona, država sa takvim imenom uvijek će biti potencijalna prijetnja sa aspiracijama da anektira dijelove Bosne, Hrvatske i Makedonije gdje živi srpski živalj, odnosno rekreira Veliku Srbiju

Piše: Zoran Pajić

Aprilski izbori u Crnoj Gori primljeni su sa olakšanjem u Bijeloj kući i metropolama zemalja Evropske unije. Uz Washington i Bruxelles, slavi i Beograd. Zajedničko im je da ne shvataju logiku jednog procesa koji na ovim prostorima traje već više od 10 godina. I jedni i drugi i treći su uporno lobirali protiv Đukanovićevog programa za nezavisnost. Tijesan rezultat, po kojem je njegova vladajuća koalicija dobila 42 posto glasova, a projugoslavenski blok 40, neizbježno će odložiti planove za referendum o odvajanju Crne Gore od Jugoslavije. Međutim, to će biti kratak predah. Ono što Bruxelles i Washington ne razumiju, a Beograd pokušava ignorisati, jeste da odlaganje glasanja o nezavisnosti neće zaustaviti posljednju fazu dezintegracije bivše Jugoslavije. Najnoviji izborni rezultat, iako nije sasvim ispunio očekivanja pristalica pokreta za nezavisnost, veoma je impresivan. Podrška napuštanju Jugoslavije, u Crnoj Gori, postepeno raste od 1990. godine. Na početku procesa raspada bivše Jugoslavije svega je 10 posto stanovništva bilo za samostalnost. Do 1998. taj procenat je gotovo utrostručen i popeo se na 28 posto. Danas, kada se vladajućem bloku dodaju glasovi drugih partija koje su se izjasnile za nezavisnost Crne Gore, izlazi da je 57 procenata biračkog tijela dalo podršku nezavisnosti zemlje. Ovakav rezultat je još značajniji kada se ima u vidu da je postignut uprkos međunarodnom pritisku (koji je prijetio uskraćivanjem financijske pomoći) i šest mjeseci nakon odlaska Slobodana Miloševića. Narod u Crnoj Gori je podijeljen na one koji bi da žive "Zajedno sa Jugoslavijom" i one koji vjeruju u drugu izbornu parolu - "Pobjeda je Crne Gore". Biračko tijelo je ustvari najdublje podijeljeno po uzrastu. Oni koji se okupljaju oko prve parole su stari i polako odumiru. Druga grupacija je u naponu snage i prirodno se uvećava. Generacija mladih na Balkanu, rođenih ili odraslih poslije 1980, nije upoznala bivšu Jugoslaviju. U njima nema ni nostalgije ni gorčine za tom državom. Za njih je bivša Jugoslavija terra incognita i sa nevjericom slušaju svoje roditelje kada im govore kako je "Tito Staljinu rekao - Ne", kako je "Jugoslavija bila lider nesvrstanog pokreta u svijetu", kako je predstavljala "most između Istoka i Zapada" u doba hladnog rata, itd. Njima to može biti zanimljivo štivo iz istorije, ali ih ne može vratiti u prošlost. Oni, po svemu sudeći, žele da žive svoje živote sada i u svojoj zemlji. Sa svoje strane, Beograd je pozdravio tijesan izborni rezultat u Crnoj Gori ne samo sa dozom olakšanja nego i trijumfalizma. To raspoloženje će i u Beogradu biti kratkog vijeka jer je sasvim nerazumno. Zapravo, treba naglasiti da su projugoslavenske parole i politički programi u Srbiji ustvari antisrbijanski i u krajnjoj liniji će naškoditi Srbiji. Ovo možda zvuči kontradiktorno, ali je sasvim sigurno da se proces raspada bivše Jugoslavije mora dovršiti, i to bez ostatka. Jedino tako će sve bivše jugoslavenske republike biti u stanju da definišu svoje strateške interese i regionalne politike. Ovo se, naravno, odnosi i na Srbiju. Samo zahvaljujući jednoj "istorijskoj slučajnosti", beogradski režim je 1992. godine uspio da uzurpira ime i tobožnji kontinuitet bivše Jugoslavije. Međutim, Miloševićeva Jugoslavija nije imala ništa zajedničkog sa Titovom Jugoslavijom, nego je služila kao paravan velikosrpskoj ideji i praksi. Jugoslavija Vojislava Koštunice se u tom pogledu ne razlikuje mnogo od Miloševićeve i nastavlja da šalje pogrešne i rizične poruke Srbima koji žive u BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Time se, ustvari, podriva proces konsolidovanja Srbije kao samostalne države, koja ne može steći svoj nacionalni identitet ako ostane u Jugoslaviji. Drugim riječima, dok god je Crna Gora u SR Jugoslaviji, Srbi će biti "Jugoslaveni". A iz perspektive zemalja regiona, država sa takvim imenom uvijek će biti potencijalna prijetnja sa aspiracijama da anektira dijelove Bosne, Hrvatske i Makedonije gdje živi srpski živalj, odnosno rekreira Veliku Srbiju. I pored svega, rasprave koje se vode u Beogradu oko budućnosti sadašnje savezne države stalno naglašavaju samo razloge zbog kojih bi Crnogorci trebali ostati "sa nama". Uopšte se ne pominju razlozi ili motivi zbog kojih bi Srbija eventualno trebala ostati u SRJ. Ova tema se izbjegava jer bi napuštanje imena Jugoslavije dovelo Srbiju tamo gdje ona stvarno i pripada: u klub balkanskih zemalja u tranziciji kojima je zajedničko nerazvijenost demokratskih institucija, ekonomska zaostalost i relativno nizak stepen političke kulture, bez pozitivnih elemenata naslijeđa prethodne Jugoslavije. Da bi se razumjeli procesi u Crnoj Gori, mora se konačno prihvatiti činjenica da je Jugoslavija prestala da postoji 1991/92. godine. Iako njeni ostaci još uvijek životare pod sasvim neadekvatnim imenom SRJ, oni nemaju ničeg zajedničkog sa bivšom federativnom Jugoslavijom. Da bi stvar bila gora, srbijansko-crnogorska Jugoslavija je vodila rat upravo protiv onih koji su na vrijeme shvatili da Titove Jugoslavije više nema. Zbog svega toga, SRJ je među nesrpskim stanovništvom jugoistočne Evrope od početka 1990. godine sinonim za ideju Velike Srbije, sinonim za izdaju koju je JNA počinila okrenuvši se protiv svog naroda, te sinonim za tvrdoglavu aroganciju Beograda u ignorisanju procesa disolucije SFRJ. Danas je jasno da srbijanski politički establishment, uključujući ogroman broj srpskih intelektualaca, nije nikada shvatio odgovornost koju nosi uloga većinskog naroda u multietničkoj zajednici. Naprotiv, svojom arogancijom učinio je sve da druge izgura iz te zajednice. Međunarodna zajednica ozbiljno griješi ako vjeruje da je Milošević vaskrsnuo Jugoslaviju nakon njezine smrti 1992. godine. Podržavanje ove fikcije samo odgađa logičan i neminovan ishod procesa koji je započeo prije više od jedne decenije. Umjesto da bježe od ove realnosti i trljaju ruke zbog izbornih rezultata u Crnoj Gori, EU i SAD bi trebali učiniti sve da na vrijeme obezbijede dijalog između Beograda i Podgorice i da im pomognu da nađu rješenje u demokratskim okvirima. Pri tome i srbijanska i crnogorska strana moraju biti upozorene na njihove obaveze prema stabilnosti regiona i položaj drugih naroda u njemu. Kao i da ih njihova omiljena isprika "to se nas ne tiče" neće približiti evropskim institucijama.

Arhiva Dani
206