"Najvažnije iskustvo u mom radu bio je duh velikodušnosti koji su ispoljile žrtve, za razliku od apatije i cinizma bijelih Južnoafrikanaca. Spremnost da oproste, skromnost njihovih zahtjeva, reakcija nekih prema počiniteljima - sve mi je to dalo značajan uvid u hrabrost i ljepotu mnogih od onih koji su bili žrtve", kazao je u intervjuu datom krajem prošle godine Alexander Boraine, bivši potpredsjednik južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje. Boraine, koji je od 1998, kada je TRC (Truth and Reconciliation Commission) predala ono što on naziva "konačnim izvještajem", postao predsjednik Instituta za pravdu u tranziciji, danas živi u New Yorku.

Sredinom prošle godine Boraine je objavio knjigu pod naslovom A Country Unmasked: Inside South Africa´s Truth and Reconciliation Commission, koja je uzburkala duhove na jugu Afrike. Zbog njegovog otvorenog i poštenog načina pisanja, kolega iz komisije Hlengiwe Mkhize ga je nazvao "senilnim". S druge strane, bivši južnoafrički predsjednik F. W. De Klerk zaprijetio mu je parnicom jer je objelodanio i njegov dosje, čije je objavljivanje De Klerk zabranio prije nekoliko godina, podnoseći i dobijajući zahtjev za sudsku zabranu.

"Jedini problem sa ovom knjigom", piše londonski Sunday Times, "jeste taj da je Anthea Jeffery objavila prije dvije godine knjigu pod naslovom The Truth about the Truth Commission." U toj se knjizi navode svi grijesi komisije, koje Boraine uopće ne pominje: kako je Boraine u Sarajevu boravio prošle subote, kao gost na konferenciji o osnivanju bosanskohercegovačke Komisije za istinu i pomirenje, oni dobijaju na važnosti. Od 21.300 ispovijesti koje su žrtve dale, manje od deset posto dato je pod zakletvom, a od 7.127 oslobađajućih ispovijesti samo su 102 potvrđene kao tačne. U jednom je slučaju komisija nevinim proglasila ubojicu, u drugom objavila da je policijski doušnik kriv za osamnaest smrti, da bi se ispostavilo da to nije tačno, i naposljetku, nije ni pokušala da objasni smrt najmanje 12.000 od 20.500 ubijenih u izlivima političkog nasilja u Južnoj Africi između 1984. i 1994.

I pored toga, Boraineov ugled je u svijetu pravnika i sudija ostao neukaljan, a ovaj metodistički svećenik danas je profesor prava na Univerzitetu u New Yorku. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, osnivajući "svoju" Komisiju za istinu i pomirenje, imenovao ga je savjetnikom te institucije. Boraine se o toj ponudi prvi put javno očitovao u Danima, u subotu 12. maja.

DANI: Gospodine Boraine, Vi ste nedavno imenovani za savjetnika jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice za Komisiju za istinu i pomirenje. S obzirom na to da su tri člana te komisije već podnijela ostavku zato što ona, po njihovim riječima, ima čisto politički karakter, da li ćete prihvatiti imenovanje?

BORAINE: Koštunica me imenovao za savjetnika za Komisiju za istinu i pomirenje ne pitajući me. Sreli smo se prvo u Beogradu, a potom u New Yorku prošle sedmice, na njegov zahtjev. Rekao sam mu da se želim sresti sa komisijom da bih razumio šta je njen mandat, cilj i kako će ga ostvariti, jer ako je to sve već određeno, onda ne znam zašto sam imenovan za savjetnika. Rekao mi je: "Morate doći i kazati nam šta mislite da trebamo činiti, iz vašeg iskustva. Mi ćemo vas slušati i učinit ćemo kako kažete!" U utorak ću se sresti sa tri člana komisije koja su dala ostavke - Koštunica mi je kazao da se nađem i sa njima - da bih im kazao da rad komisije ne može biti uklesan u kamen i da oni mogu utjecati na njen rad i ulogu. Koštunica mi je kazao da komisija nije zamjena za Tribunal u Haagu, da treba raditi ono što sud ne može, ustanoviti širu istinu, uzroke i razloge rata, utvrditi odgovornost i pokušati na taj način doći do pomirenja. Rekao sam mu da to ne može učiniti u okviru granica SRJ ili Srbije, bez BiH i Hrvatske, ali je to odšutio. Ta je komisija osnovana pod žestokim pritiskom Zapada, koji je novčanu pomoć uvjetovao izručenjem Slobodana Miloševića Tribunalu u Haagu, i mislim da se njeno osnivanje može svrstati u dobro vođenje politike. Koštunica je u nezgodnoj situaciji: relativno je kratko na vlasti, mora pomiriti razne interese, ima vrlo krhku Vladu, te SAD i međunarodnu zajednicu koje na njega bez prestanka vrše pritisak. Ali, Koštunica nije glup čovjek i zna da očajnički treba novac. Što se mene tiče, odlučio sam mu vjerovati sve dok se ne ispostavi da on uopće nije bio vrijedan povjerenja.

DANI: Možete li, na temelju Vašeg iskustva, navesti sličnosti zbog kojih bi ovakva komisija zaista mogla funkcionirati u BiH, ali i razlike između bosanskog i južnoafričkog društva koje bi joj otežavale rad?

BORAINE: I Južna Afrika i BiH znaju, nažalost, šta je rat. Druga sličnost je poricanje, koje je na djelu, kao i međusobno svaljivanje krivice: bijeli Južnoafrikanci nisu se mogli suočiti sa onim što su učinili tokom proteklih pedeset ili sto godina. Treće, Bosna je zemlja žrtava. Razlika je u povijesti, stanovnici BiH imaju veoma dubok i snažan osjećaj za povijest, dok je naša historija puno mlađa. Razlika je, naravno, i u vrsti podjele, koja je u Južnoj Africi rasna, a u BiH etnička. Na koncu, rat koji je ovdje vođen bio je strašan, veoma intenzivan, za razliku od Južne Afrike, gdje je vođen sukob niskog intenziteta, i to je, bez sumnje, najveća razlika. Intenzitet rata govori o tome koliko je duboko u ovom društvu pohranjena mržnja. Nažalost, to se ne može riješiti pred Haškim sudom, jer mnoge i ne zanima šta se to odvija u Haagu. Ali, ako bi se to moglo desiti ovdje, na vašem tlu, ako bi ljudi mogli vidjeti da se to dešava, mislim da su izgledi da se suočimo sa prošlošću veći, da su izgledi da bolju budućnost veći. Mislim da ono što se nedavno desilo u Banjoj Luci i Trebinju nije razlog da obustavimo osnivanje Komisije za istinu i pomirenje, nego je, naprotiv, razlog da požurimo.

DANI: Ako sam dobro shvatio, rad komisije neće na koncu rezultirati podnošenjem krivične odgovornosti, neće biti sudskih postupaka koji bi žrtvama dali potpunu zadovoljštinu?

BORAINE: Neće, i to je istinski problem. Ali, šta će postići? Prije svega, do sada je, nažalost, akcent bio na počiniocima, zločincima, a ne žrtvama. Mislim da je došlo vrijeme da žrtve ispričaju svoje priče: ispitali smo 22.000 ljudi u Južnoj Africi i tenzije u zemlji su pale jer su ljudi shvatili kako je situacija loša. Komisija za istinu i pomirenje će otkriti još više istine, sveobuhvatniju istinu, a zatim sačiniti analizu uzroka i obrazaca zločina da bi se to izbjeglo u budućnosti.

DANI: Komisija za istinu i pomirenje je u Južnoj Africi bila moguća tek nakon pada apartheida, dok je u dobrom dijelu ove zemlje apartheid još uvijek prisutan, štaviše, žilaviji je nego ikad.

"Pred Komisiju za istinu i pomirenje treba pozvati medije, učitelje i nastavnike te doktore koji su lagali, predstavnike svih političkih stranaka, suce koji su provodili diskriminirajuće zakone…"

BORAINE: Ali, ne i formalno. Stanje u zemlji je novo, iako nije savršeno, i mislim da bismo svi mi bili šokirani da čujemo ono što narod ima da kaže. Predrasude su još uvijek prisutne, ali mislim da ste stigli do kraja jednog poglavlja i da morate otvoriti novo, a najbolji način za to jeste da se koncentrirate na istinu i pomirenje. Članovi komisije bit će vaši građani, ljudi koji su ovdje bili tokom rata, koji znaju šta se to dešavalo. Kada je apartheid pao, i u Južnoj Africi su vođeni teški četverogodišnji pregovori, nakon čega se moglo čuti: "Dobro je, stigli smo do kraja, imali smo izbore, imamo novi Ustav, zaboravimo šta se događalo!" Međutim, brzo je postalo jasno da se moramo suočiti sa prošlošću. Nasuprot komisiji je, recimo, Nirnberški proces, koji je na kraju rezultirao presudama dvadeset i jednom nacističkom rukovodiocu. Složit ćete se da je u sistematskom umorstvu šest miliona Jevreja moralo sudjelovati više ljudi. To bi mogla biti i slabost Haškog suda: oni će suditi samo nekolicini izabranih lidera. Bojim se da Bosanci ne žive u Haagu, nego ovdje, i da se moraju suočiti sa ovom, a ne onom poviješću. Sud ima budžet preko sto miliona dolara, a do sada je izrečeno dvadesetak presuda. Napravimo investiciju ovdje gdje su zločini počinjeni i omogućimo žrtvama da ispričaju svoju priču.

DANI: Da li je to jedini način da se cijelo društvo ispovjedi, ili ako hoćete, izliječi, i da se podvuče crta pod rat?

BORAINE: Za razliku od BiH, u Južnoj Africi nije bilo suda i brzo smo shvatili da moramo ponuditi neku vrstu amnestije ako želimo doći do istine. Tako smo uveli "uvjetnu amnestiju", što je značilo da počinitelji zločina mogu doći i pred javnosti ispričati svoju priču u potpunosti. Neki od njih su imali 17 godina kada su bili regrutirani, a došli su pred komisiju kao tridesetgodišnjaci. Mnogi su plakali ispovijedajući se, jer su čineći zločine vjerovali da obavljaju svoju patriotsku dužnost, da brane domovinu. Neki od njih su zatražili da se sretnu sa žrtvama, htjeli su im se izviniti. Neke od žrtava su to odbile, dok su neki drugi pristali. Meni se u sjećanje urezao jedan od tih slučajeva, koji je postao poznat kao "Guguletu 7" - po sedam majki čiji su sinovi, tinejdžeri, ubijeni u policijskoj zasjedi. Jedan od policajaca, crnac, koji je bio agent provocateur i doveo ih u zasjedu, godinama je šutio o tome: policajci su tvrdili da su bili napadnuti i niko nije znao šta se ustvari desilo dok on nije odlučio da progovori. Nakon što je objelodanio priču, posjetio me je privatno i zamolio da mu zakažem sastanak sa majkama tih sedam dječaka. Rekao sam mu da moram razgovarati s njima. One su mi rekle da će mi dati odgovor tek nakon što se međusobno dogovore. Nekoliko dana kasnije odgovorile su: "Sastat ćemo se s njim!" I taj sastanak je održan, taj čovjek je u tom času imao 45-50 godina i sav život je proveo kao ubojica…

DANI: Bojim se da Vi govorite o zločinu počinjenom po naređenju, dok su najveći dio zločina počinjenih tokom rata u BiH bili zločini iz ubjeđenja?

BORAINE: Sve što želim reći jeste da svako društvo koje je preživjelo ovakve stvari mora proći neku vrstu katarze. A ta katarza može doći kroz istinu i pomirenje.

DANI: Može li komisija razbiti tišinu koja je zavladala u društvu od 1992, bez koje, očigledno, ne bi bilo ni moguće počiniti ovako masovan zločin kao što je počinjen u BiH?

BORAINE: Trebat ćete pred komisiju, kao i mi, pozvati sve one ugledne poslovne ljude koji će morati reći kako su se obogatili surađujući sa ovim ili onim vlastima tokom rata, koji su vrlo dobro zaradili na ratu. Njima se možda nije dopadalo to što vlasti čine, ali se nisu suprotstavljali. Novinare, isto tako. U Južnoj Africi su mnogi novinari bili policijski doušnici: ispostavilo se i da je urednik jednog od najuglednijih dnevnika kod nas bio doušnik. Cijela zemlja je vrvjela doušnicima, neki od njih bili su crnci i oni su naposljetku prošli najgore. Dakle, treba pozvati medije, učitelje i nastavnike te doktore koji su lagali, predstavnike svih političkih stranaka, suce koji su provodili diskriminirajuće zakone. To može biti vrlo pročišćavajuće iskustvo.

Arhiva Dani
206