DANI: Evo nas u Budimpešti na sastanku udruge intelektualaca koja se zove Grupa 99. Otkud mi ovdje?

SENJANOVIĆ: Ti si u puno boljem položaju, jer smišljaš pitanja. E, sad bi ja triba jedan sekund biti pametan, a to je nemoguće. Ja ti radim na princip: što čujen - čujen, pa zapišen. Puno je lakše tako biti pisac nego ovako u mikrofon, ili pred kamerom. Kad me zovu na TV, ja kažem: "Šta ću doći, ispast ću blesav?" Lako je doma: stojiš, pa onda pišeš pa precrtaš, a ovako kad rečeš koju rič, sve je gotovo otišlo u vitar. Da ti rečen za te brojeve, jedino mi je palo na pamet da bi se od ove Grupe 99 moglo učiniti to da se napravi obrat, pa da se od 99 napravi 66 i da se istjeraju 33 pisca, a među istjeranima da budem i ja. Onda bi ja bija pošteđen velikih razgovora i dogovora i putovanja. Ova su mi putovanja puno draga zato jer se čovik makne iz kuće, a da sam nešto posebno pametno naučija, opet, nisam. Najveće je bogatstvo sresti ovakve ljude, uključujući čak i tebe.

DANI: Ti meni serdaru, ja tebi vojvodo, a kući znamo koja smo… Ti si jedan od zvaničnih utemeljitelja Ferala, u zadnjih 10 godina jedne od najznačajnijih novina u ovom dijelu Evrope. Ostao si u toj kući do danas.

SENJANOVIĆ: To je jedna zdrava kuća i ni u kojem slučaju javna. Recimo da sam da ime Feralu: godinu dana prije nego što su se pojavila ova tri momka (Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović), ja sam ga radija samostalno u Nedjeljnoj Dalmaciji. To je bilo sve za vrime one vlasti 1988. godine, pa su iz partijskog komiteta bili počeli pritisci. Nije mi se radilo pod cenzurom, pa sam nakon 15 brojeva otiša i jedino što je od mene ostalo vridno iz tog doba je to ime. Tri genijalca na kojima je sve to počivalo su stvorili i ime i imidž, i radili od 1989. do 1993. Kad je 1993. mlada demokracija uhapsila Slobodnu Dalmaciju, onda smo svi mi koji smo radili kao vanjski suradnici u Slobodnoj plus njih trojica, koji su tu bili za stalno, makli se iz lista i odlučili pokrenut Feral kao samostalni list, tjednik. Ja sam tada radio u Špediciji Split i eto njih kod mene. S gušton san prihvatija i bija sretan što nastupan u nekakvoj NBA momčadi. Bez lažne skromnosti: to je list kojem bi Hrvatska tribala podignit spomenik iz razloga što je među manjinon što je obranila čast Hrvatske, da se nije ošporkala i da se ne uvalja u ono svo nacionalističko blato i sve one gadosti koje su rađene. Čini mi se da smo cilo vrime bili na pravoj strani, na strani demokracije i ljudskosti i onoga svega šta bi čovik treba biti.

DANI: To je, tako da kažemo, opći plan. Na privatnom nivou se vidi da te djeca ne slušaju, a da je tvoja punica pravi zlikovac?

SENJANOVIĆ: Meni se u životu dogodila teška stvar da iman troje dice - i da su svi različitog spola. Triba samo malo biti iskren, onda dodaš jedno pet do sedam posto i ta obitelj dobije onu patinu iz tekstova. Moja punica je duša od žene i njoj bi tribalo dignit spomenik, isto ka i Feralu. Mi svi skupa bi tribali mojoj punici dignit spomenik. Neko ko ti odgoji to troje dice - žena radi, a radin i ja - pa samo da te dočeka ujutro sa doručkon, to je puno. Ide u spizu, pa ti skuva obid. A to oće li reći niku rič, to je više ili manje samo folklor, a važna su djela.

DANI: Još je dobro i za tekstove, a ti si jako produktivan. U Feralu pišeš Dorin dnevnik, Teletinu, Luminovu poštu, katkad reportaže, stigneš još i objavljivati knjige.

SENJANOVIĆ: Je, idealno je to, jer kroz punicu se ubaci malo šale. Podstanarstvo, uostalom, čovik plaća markama ili ne znam čim, a kad živiš blizu punice, onda to plaćaš živcima. Sve što pišen je iz mene ili oko mene. Bojin se da je nakon osan godina intenzivnog rada došlo vrime da malo "popustin". Strah me je da ne puknem, a upravo ovakva putovanja i odlasci iz Splita me spase od tog napora. Srića je da toliko volin to šta radin pa nije pristojno da se bilo šta žalim - a dokle ću izdržat, vidit ćemo. I na ovom putovanju opet razmišljan šta pišen i propuštam gledat TV, propuštam čitat novine, a kad dođen u Split, tribam sist i sve to pročitat u tri dana i složit tri-četiri rubrike. Ali izađen na kraj, dosad sam se izvuka i uvik se tješin da kad dođen ispred prazne karte papira, da sam napisa oko dvisto Teletina ili petsto Dora, pa valjda ću i ovi put uspit.

DANI: Uspjelo ti je i postati popularan pisac. Ljudi do kasno u noć čekaju tvoje nastupe na Festivalima alternativne književnosti?

SENJANOVIĆ: Dobro, haj'mo ljudima objasniti šta je FAK: dvoje ljudi iz Osijeka, Nenad Rizvanović i Hrvoje Osvadić, krenuli su s tin, pa se javili Bori Radakoviću, Kruni Lokotaru, i to je jezgra oko koje se okupila nekolicina pisaca. Tražili su se opet ljudi koji se nisu šporkali, koji nisu zagazili u nacionalizam, a plus tome i da nešto pišu. Ne smatran ti se ja nekim piscem na duži rok, i ne mislin o sebi da je to nešto za historiju, za povijest. To je leteće štivo, i recimo da iman nekakvog humorističkog izokreta, malo satire, vrckavosti pa to pali. Pravi pisci među nama su Jergović, Ferić, Edo Popović i Tomić, to su knjige za stat, polako se koncentrirat i guštat i čitat. To moje je malo vrckavije i nešto duhovitije i onda to upali kao neki štos, pa me zato ljudi i čekaju, e…

DANI: Čega se Ćićo nikada ne bi odrekao?

SENJANOVIĆ: Opet bi triba bit pametan, duhovit, satiričan? Ne bi se odreka nekakvih svojih stavova, svoga jezika se ne bi odreka, a za sve drugo…

DANI: Nema veze. Biće je jezik, ili kako Wittgenstein kaže, "granice moje domovine su granice moga jezika".

SENJANOVIĆ: Blizu si. Neman ti pojma o tim teorijama, ni o teorijama književnosti, nisam se bavija tim Vizenštajnom, nego sam sluša pokojnoga Smoju. Kad se komisija Vice Vukojevića - ili nike druge budale, zaboravija san - sitila da dade zakon i propis da se točno propisanim jezikom mora govorit, pa da se kazni ko upotribi stranu rič, kako novčano tako i zatvorno, Smoje je reka: "Ne diraj mi u jezik, jer jezik to san ja; takneš li mi jezik, ubija si mene i pusti me da san ono šta jesan."

DANI: Ima li potrebe za tim da se ispuni još jedna Feralova vizija, da Dalmacija, kao u Vijestima iz budućnosti, bude republika?

SENJANOVIĆ: Pa, nema. Ako ideš u nekakve evropske ljudske integracije, i svugdi je dobro, nema razloga da Dalmacija bježi iz nečega di joj je dobro. Virujem da je i Hrvatska krenila i da će krenit i da će u našem okruženju biti dobro. To je jedna lijepa utopija: nadam se da ću je dočekati, ako ne ja, onda moji unuci ili neko drugi, ali čini mi se da tome triba težit.

DANI: Razgovarajući s ljudima koji su najzaslužniji za promjene u Hrvatskoj, stiče se dojam da je veliki broj njih razočaran u novu vlast, da su očekivali brže i radikalnije promjene u odnosu na HDZ-ovu vladavinu. Jesi li i ti među njima?

SENJANOVIĆ: Ovako, ne znam je li ovo pristojno što ću rić, ali: na svaki potez koji učini Račan, ja se izbeštiman i sve živce pogubin, i sve bi mu živo na kamaru složija. Ali, na duži rok Račan pokazuje da je najbolji i najjači političar. Svi oni na koje sam se je palija - Bebić iz Rijeke, poznatiji kao Bombarder s Kvarnera, pa Nikola Visković, pa Mira Lorger, pa svi ti koji su bili strašno pametni ili meni bliski - dobili su na ovin izborima 0,3 posto. Račan svakim svojim potezom i svakom svojom krivinom i svakom svojom sporošću na svakom zavoju pokupi jedan do dva posto birača. On to dobro vodi na dugi rok, a ovo što bi mi željeli, vjerojatno se ne može. Sa naglim skokovima, sa naglim hapšenjima, vjerojatno bi došlo i do noći dugih noževa, do diferencijacije, do naglog buđenja ustaštva, nacionalizma… Račan svojon politikom to izvrsno izbjegava. Grubo rečeno, mi mu jebemo mater za svaki potez koji učini i s pravom se ljutimo zašto nešto nije prije napravljeno, jer kad smo glasali za njega, glasali smo da pohapsi tajkune, da privatizaciju dovede u neki red, da sredi sudstvo, vojsku, policiju. Očito se ne može, previše se blata nakupilo, previše je zla i valjda se ne može prerezati. Možda bi moga riskirat, pa to napravit do kraja.

DANI: Kad kažeš "mi", vjerojatno misliš na skupinu najzaslužnijih javnih radnika koji su utjecali na promjene. Ko ste, dakle, "vi"?

SENJANOVIĆ: Nemam pojma koliko pisanje utječe na bilo što. Priznajem Srećku Jurdani, priznajem Feralu, priznajem da je stvorena nekakva kritična masa svijesti koja je dovela do promjena. Ne smiješ ispustiti Slobodana Šnajdera, jer je svojim pisanjem u Novom listu isto pridonio kao i Jelena Lovrić. Svijest se može donekle promijeniti, a da bi se ja svrstao u one koju su nešto mijenjali, ja sam se sve šalija. To je bilo ljekovito i za mene, a, vjerojatno, i za ove koji su to čitali. Lipo je čuti ako sam uticao na neku promjenu svijesti.

DANI: Ko ti od likova iz tvojih kolumni najviše nedostaje? Boba Stefanović, Čobi, Čkalja, Minja Subota ili možda Vladislav Bogićević?

SENJANOVIĆ: Ja san 1997, kad je izašla knjiga Dorin dnevnik, reka da je to bila moja pobuna protiv brisanja prošlosti. U mom okruženju su bili i sportaši, i nogometaši, i glumci, i nekakve tv ličnosti, i političari. Sve je to bilo dio mene, i sad ti dođe neka vlast i kaže "to sve briši!". Pa ne mo'š mi obrisati prošlost! Ne mo'š! I onda ta moja Dora, koliko god je luda i šašava, to je spominjanje svih onih koji su se taj moment zatekli u mojoj kuhinji. To je i obrana svih tih likova koji su me pratili u životu. Ko mi fali? Sad smo bili u Novom Sadu i onda te to ispuni nekakvom nježnošću. Nikad prije nisan bija u Novom Sadu, a kad san ga vidija, cili san se sitija i raznježija. Tu je nekakav Petrovaradin, tu je Balašević, tu je Janika Balaš, tu su nogometaši, tu je Vojvodina, Takač, Ivoš, Boško Veselinović, pa onda negdi malo gore je Zvonko Bogdan. Tu je i nekakva Subotica: salaši, nigdi nisan bija, a sve je to nekad bilo moje, sve je to nekakva nježnost. Svjestan sam da svaki narod ima pravo na svoju državu, ali sa tim se ne triba izbrisat ono što je bilo prije. Ostavi meni nekakva sjećanja i moje ljubavi iz djetinjstva: tužno je kad ja moran udrit vizu da bi se vratija u mladost ili djetinjstvo. Valjda će se u nekim boljim vremenima i to prominit, pa ću ja sa pasošem ili legitimacijom prolazit nečim šta se nekad zvalo moja mladost ili moje djetinjstvo.

DANI: Ćićo, haj'mo nazad na seminar. Sad će nam govoriti čovjek koji je 17 godina bio u komunističkom zatvoru.

SENJANOVIĆ: I ja sam u braku dvadeset i osam. Hajde ti lipo natrag, a ja iden zvat ženu da joj čestitan. Svi koji su oženjeni vole pričat da to doživljavaju kao zatvor, ali veoma ih malo iz tog zatvora bježi.

Arhiva Dani
206