Borut Ožura,
predsjednik Uprave
Ljubljanske banke d.d.,
Ljubljana

(Fokus: "Hanefija Prijić
Paraga pred sudom",
Dani 204, 4. maj 2001,
str. 12)

Ako ne zna Interpol, znamo mi

U prethodnom broju Dana, u tekstu Hanefija Prijić Paraga pred sudom piše: Na svjedočenju se nisu pojavili neki ključni svjedoci i saučesnici ovog događaja. Rasema Handanović se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je, navodno, ni Interpol nije uspio pronaći. Sabahudin Prijić zvani Dino, jedan od dvojice tada prisutnih vojnika, nalazi se navodno u Kanadi, ali ni njegovo sadašnje boravište Interpol nije mogao da utvrdi.... Ako ne mogu oni, možemo mi:

Sabahudin Prijić,
5815 4 Ave NE Calgary, AB, T2A 3Y1 (403) 235-6940

Što se Raseme Handanović tiče, posjeta ovim ljudima bi ih sigurno odvela i do nje:

Bećo Handanović,
701 Westgate Ave, Saint Louis, MO 63130-3509

Sanela Handanović,
6810 Forest Ave, Ridgewood, NY 11385-4468

Kasim Handanović,
25 Elmwood Ave, Burlington, VT 05401-4380

Jasmina Handanović,
51193 E Village Rd Apt 10 New Baltimore, MI 48047

(Fokus: "Ušutjeli i
Mirnes i Radio Tuzla",
Dani 203, 27. april
2001, str. 15)

Nije bilo "povijesnog kompromisa"

U rubrici "Fokus" objavili ste tekst pod naslovom Ušutjeli i Mirnes i Radio Tuzla, kojim se želi učiniti istinitom teza da je federalni poslanik i predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović sklopio sa općinskim vlastima u Tuzli "povijesni kompromis" - da ne napada općinsku i kantonalnu vlast.

S obzirom da Bosanska stranka o svojim aktivnostima redovno izvještava medije, među kojima značajno mjesto zauzima magazin Dani, nije jasno po kojim kriterijima ste objavili ovu neistinitu informaciju - posebno iz razloga što smo vas o našim aktivnostima informisali i putem faksa i putem e-maila. Vjerujemo da se ipak radi o nesporazumu između redakcije Dana i "deska" kojem Bosanska stranka redovno dostavlja informacije o svojim skoro svakodnevnim aktivnostima - a ne o namjernoj grešci.

S tim u vezi želimo pojasniti vašem novinaru i čitaocima da Bosanska stranka nije sklapala nikakve političko-kompromisne sporazume niti sa jednom strankom - a pogotovu ne sa kriminalnim elementima koji još uvijek stoluju u općinskoj i kantonalnoj vlasti u Tuzli. Nadalje, BOSS je i na posljednjoj sjednici Parlamenta FBiH, kao i na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća Tuzla, oštro insistirao da SDP sam procesuira kriminalne elemente u svojim redovima, ali to se, nažalost, još nije dogodilo. Također, BOSS redovno, na svakoj sjednici Parlamenta FBiH, zahtijeva od Visokog predstavnika u BiH Wolfganga Petritscha da konačno upotrijebi svoje ovlasti i sankcioniše kriminogene elemente u polugama aktuelne vlasti - ali se to također još nije dogodilo. Navedeno jasno ilustruje da su i Mirnes Ajanović i BOSS i dalje aktivni u borbi protiv korupcije i kriminala, posebno prema procesuiranju kriminalnih radnji predsjednika GO SDP-a, bivšeg načelnika Tuzle i guvernera TK Selima Bešlagića, što potvrđuje i svako treće saopćenje Bosanske stranke, ali i korespondencija sa nadležnim tužilaštvima - čiji vam dio ustupamo u cilju objektivnog informiranja vaših čitalaca.

S poštovanjem

("Propali marš na
Dobrinju", Dani 205,
11. maj 2001, str. 26)

Mi ne psujemo

Zaista sam iznenađen, Sanjine, tekstom kojeg si potpisao u prošlom broju magazina Dani. Iznenađen sam iz razloga što sam o tebi kao novinaru imao lijepo mišljenje, i što u tvojoj novinarskoj karijeri nisam primijetio da si novinar koji lažima pokušava obmanuti javnost. Smatrao sam te novinarom koji kvalitetno i profesionalno pruža ljudima informacije, bez primjesa nečega što se zove pristrasnost.

Kada bih čitao ovaj isti tekst, ali nepotpisan, nikad ne bih pomislio, Sanjine, da si to pisao ti. Razmišljao sam šta je to što te ponukalo da napišeš ovaj tekst, ali nisam našao odgovor.

Vjeruj, dragi Sanjine, da su mnogi pokušavali da nas okarakterišu kao konzervativnu skupinu ljudi sa kojom mladi Bosne i Hercegovine nemaju perspektivu, ili kao instrumente bivše vlasti, ili kao potencijalne teroriste. Nikad nas niko nije svrstavao (čak i oni koji bi voljeli da se Aktivnoj islamskoj omladini zabrani rad) u red onih koji psuju i govore riječi kojih me je bilo stid čitati u tvom tekstu, a kamoli organizovati mase da ih javno uzvikuju.

Bojim se, Sanjine, da i ti poput većine drugih gradiš svoj stav o Aktivnoj islamskoj omladini ne na osnovu svog ličnog iskustva, nego na osnovu predrasuda, koje su rezultat zlonamjernog pisanja, između ostalih, i novinara magazina Dani.

Sanjine, lijepo bi bilo da se izviniš, a ako želiš bliže upoznati Aktivnu islamsku omladinu i dobiti informaciju iz prve ruke, naša su vrata uvijek otvorena.

Zašto da ime mog oca nosi jedna banjalučka ulica - on je bio antifašista?!

Rodni grad mog oca - Banjaluka, pokazao je krajnju hipokriziju kad je njegovim imenom nazvao jednu ulicu. S tom činjenicom ne mogu da se pomirim, niti da se ponosim takvom "počašću". Poslije svih događaja koji su se zbili u tom gradu, i šire, sigurna sam da tamo nije mjesto imenu Ilije Grbića, učitelja, pjesnika, partizana, kojeg su četnički zločinci ubili u njegovoj 37. godini. Izvinjavam se poštenim Srbima, možda i mojim poznanicima i kolegama koji su prijedlog za ime ulice dali u najboljoj namjeri. Ali, postojeće stanje i sva zaklinjanja RS-a u demokratske procese pokazala su da vodeća SDS stranka i vlast u RS-u podržava ideologiju četništva i "straže đenerala Draže", dozvoljavajući obnavljanje i ponovno postavljanje one kusave, opskurne figure četničkog đenerala u Brčkom; toleriše orgije na ulicama nekada slobodarske Banjaluke, Trebinja

Nedavni događaji su me bolno podsjetili na uništeno djetinjstvo, bježanja i sakrivanja od ustaških (u Bugojnu) pa četničkih hordi po istočnoj Bosni, na dane kada su mog oca, borca protiv fašizma, zarobili 1943. godine, danima ga mučili i vukli po zaleđenim putevima preko Glasinca do Kalinovika, gdje su ga i ubili na bestijalan način zato što nije mislio i radio kao i oni.

Njihovi potomci su mi ponovo, u ovom ratu, oduzeli pravo na miran život u starosti, ugrozili moju zemlju i moj grad, ubijali ga skoro četiri godine, svojatali, pljačkali i rušili. Oduzeli i uništili sve što je moja porodica posjedovala, pljačkajući beskrupulozno, kao uostalom i imovinu ostalih građana do koje se lako dolazilo oružjem, uz "opjevano junaštvo".

Danima nosim u sebi mučnu sliku divljanja povampirenih hordi s crnim zastavama i zapjenjenim, izobličenim licima, s šubarama i kokardama, s mrtvačkim glavama, kao simbolima koljačke ideologije, s pjesmama i povicima koji ne pripadaju našoj civilizaciji, za koje smo poslije II svjetskog rata vjerovali da će ostati samo kao ružna, davna prošlost, ljaga koja je sramno uprljala ime srpskog naroda i njegovu svijetlu istoriju, izjednačila četničke horde sa ustaškim, kad su i jedni i drugi ostali upamćeni kao kvislinzi koji su odrađivali najcrnje zločinačke zadatke uglađenim, "civiliziranim" vojnicima Wehrmachta. Te horde, oživjele ponovo devedesetih godina, pod istim simbolima, obilježile su zadnju deceniju minulog vijeka svojim orgijama po Bijeljini, Brčkom, Zvorniku, Sarajevu, Foči, Trebinju i inim mjestima diljem Bosne i Hercegovine.

Inspirisani "velikom poezijom" njihovog "pjesnika" iz mišije rupe, "siđimo u gradove da bijemo gadove" (a značilo je: "da pljačkamo, ubijamo, rušimo gradove"), nastavili su i danas da orgijaju po Trebinju, Banjaluci, Brčkom i zaurlali s oruđem neandertalaca u rukama, s kamenicama - zvjerski, prijeteći i bljujući gadosti, iskazujući mržnju i neugasle ubilačke strasti, služeći se čak i djecom, đacima srednjih škola (šta djeca i mladi ljudi znaju o četništvu?) i dolijevajući u njihove duše mržnju i zlo prema drugim narodima.

Jezivo je bilo vidjeti i čuti urlike rulje, gledati kako iskaljuju svoju mržnju nad nemoćnim i nezaštićenim ljudima koji su se usudili doći ili vratiti na svoje i ostvariti svoja prava. Još tužnije je bilo gledati one pasivne posmatrače, njihove sugrađane koji su se, sa smiješkom odobravanja, uzdržali od pridruživanja razaračima, nekako "za svaki slučaj", ali su ostali na ulici, pa čak i za kafanskim stolovima, kao u teatru, zabavljajući se "nestašlucima" uličnih "junaka"

Ovo je i moj protest protiv onih koji su, pored sve sile i naoružanja, štitova, pancirki, brojnih kola i sličnih čuda tehnike, dobro plaćeni da nas brane, uzmakli i pustili obične ljude, nemoćne, nenaoružane, da se sami spasavaju, kako znaju, da posrću pod kišom kamenica i ostanu s trajnim ozljedama u duši

Zbog svega ovoga ponavljam: svijetlom imenu mog oca nije mjesto na tabli banjalučke ulice.

("Tajni računi bh.
diplomatije", Dani 200,
6. april 2001, str. 31)

Ambasadori trebaju podnijeti račune građanima

Izražavam veliko poštovanje prema Zlatku Lagumdžiji, ministru MVP-a BiH, cijeneći njegovu odlučnost da konačno sredi stanje u MVP-u i DKP-ima. Krajnje je vrijeme da se ograniči rad i boravak naših diplomata u inostranstvu, a saglasno svjetskim standardima. Treba pozdraviti i zahtjev Zlatka Lagumdžije da ambasadori redovno podnose račune i građanima BiH za svoj rad, a koji ih plaćaju.

Dani i druga štampa pisali su o neradu i privilegijama Osmana Mušića, ambasadora u Maleziji. Pošto je Osman Mušić već pet godina ambasador (prije toga bio je četiri godine u Pakistanu), za očekivati je da se on brzo vrati u zemlju. Saglasno zahtjevu Zlatka Lagumdžije, Osman Mušić bi trebao, također, vrlo brzo podnijeti izvještaj građanima šta je radio i korisno uradio za BiH za vrijeme dugogodišnjeg ambasadorovanja. Posebno bi trebao navesti koliko je za ovih devet godina imao troškova koji nisu u funkciji rada Ambasade, tj. koliko je otuđio sredstava poreskih obveznika. Ako ovo ne uradi Osman Mušić ili MVP, onda napori i nastojanja cijenjenog gospodina Lagumdžije ostaju mrtvo slovo na papiru.