Sarajevski balet je posljednji put posjetio glavni grad Srbije, za mnoge davne, 1991, kada je nastupio na Bemusu sa predstavama Miris kiše na Balkanu Slavke Pervana i Derviš i smrt koreografa Dragutina Boldina. Ono što se sa bh. baletom desilo u međuvremenu može biti sažeto u jednu riječ - rat. Uspješan ansambl Baleta Narodnog pozorišta rasuo se na sve strane. Oni koji su ostali, čine današnji ansambl, koji je sa predstavama Pulcinella i Jabuka koreografkinje Edine Papo 9. maja gostovao u Beogradu. Gostovanje je popraćeno uzdržanim, ali pozitivnim kritikama, koje su se više koncentrisale na "historijski značaj gostovanja", koja bi trebala ponovo povezati balete Sarajeva i Beograda.

"Feniks iz pepela", kako je poznata baletna kritičarka Milica Zajcev nazvala sarajevski ansambl, 19. maja dobit će uzvratnu posjetu Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu, koji će pred sarajevskom publikom izvesti jednočinku Kavez Gustava Mahlera, za koji je libreto i koreografiju napravila Lidija Pilipenko, koja potpisuje i koreografiju za Ljubav - Čarobnica Manuela de Falle po libretu G. Martinesa Sierre. Treća jednočinka je Čudesni Mandarin, za koju je koreografiju 1957. radio Dimitrije Parlić. Balet koji je tada ocijenjen kao "avangarda koju je teško porediti bilo s čim", postavljen je ponovo u martu 2001. Koreografiju je prenijela Duška Šifnios po autorskom rješenju Dušana Ristića.

Saradnja ova dva ansambla vjerovatno je samo ispipavanje bila za gostovanja dramskih ansambala najavljenih za iduću pozorišnu sezonu. Ono što BiH treba naučiti od beogradskog Baleta, Drame (ili filma, ako ćemo iskreno) jeste da pitu prave oni koji su naučili. Za nadati se da će se u prvim redovima (kako to obično biva) naći svi oni koji odlučuju o crkavici koja se udijeli Narodnom pozorištu u Sarajevu, ali ovoga puta ne da bi se slikali, već da bi naučili kako zemlje i sa manje raspoloživih sredstava za kulturu nego naša, ipak njeguju nešto što se zove kulturna tradicija. Možda ćemo tada ponovo imati respektabilnu kulturu, a ne zapanjujuće incidente. (V. Seksan)

Kino Meeting Point: Revija američkog filma; Sarajevo, 12-18. maj 2001.

Revija američkog klasičnog filma bi, sigurno, i uz rigoroznu selekciju mogla trajati bez prestanka čitavu godinu dana, ali je odjel za kulturu pri Ambasadi SAD-a u BiH odlučio ovdašnjoj publici prirediti jako skroman i subjektivan izbor od petnaestak klasika koji mogu biti predstavnici pojedinih filmskih žanrova razvijanih u američkoj kinematografiji.

Razlog za održavanje ove, po brojnosti prikazanih naslova skromne revije, na otvaranju iste, u večeri kada je prikazana Casablanca (1942.) režisera Michaela Curtiza, iznio je sam ambasador SAD-a u BiH Thomas Miller, i on se, u najkraćem, može definisati kao zaštita i očuvanje filma. Fakti koje je Miller po ovom pitanju iznio, iz bh. perspektive zvučali su dosta nevjerovatno. Sam podatak da je polovina filmova snimljenih u SAD-u do pedesete godine prošlog vijeka nepovratno uništena i da se to desilo u zemlji u kojoj su na film ponosniji nego na bilo koju drugu sferu umjetničkog djelovanja (filmovi se u SAD-u snimaju od 1893. godine), i gdje se on, daleko više nego bilo gdje u svijetu, ne samo miješa sa samim životom nego se kompletna američka kultura identificira sa filmom. O uticajima koje američki film ima na formiranje svijesti i kulture ostatka svijeta da i ne pričamo. Stoga vjerujemo da bi bez nekih od naslova prikazanih na reviji, poput prvog zvučnog animiranog filma Walta Disneya Steamboat Willie, preko Dr. Strangelovea Stanleya Kubricka, Tragača Johna Forda, Kineske četvrti Romana Polanskog, do Shanea Georgea Stevensa, On the Waterfronta Elie Kazana i Razjarenog bika Martina Scorsesea, svijet izgledao puno siromašniji. Ili bi barem iluzija o svijetu bila nepotpuna.

To što je u ovome kontekstu na otvaranju revije učešće uzeo i Vesko Kadić, čovjek čije ime, razložno, gotovo deceniju vežemo sa Kinotekom BiH, govori da filmska umjetnost na svim geografskim širinama baštini istu problematiku. Filmovi snimljeni u BiH jesu kulturna baština ove zemlje i oni također nisu u cijelosti sačuvani. Razlozi zbog kojih se propadanje filmskog arhiva dešava jesu različiti u slučaju SAD-a i BiH, ali onaj najbitniji, koji se zove nepostojanje sistemske (institucionalne) zaštite kulturnog, pa time i blaga zabilježenog na filmskoj traci u BiH, jeste najprisutniji i time najpogubniji.

Budimo realni: da se nešto što bi se moglo nazvati državom brinulo o očuvanju kulturne baštine, danas ne bismo imali apsolutno ništa. To što je ostalo, ostalo je zahvaljujući ili slučajnosti ili entuzijazmu pojedinaca. Samo zahvaljujući tome, danas imamo i Narodno pozorište, i Zemaljski muzej, i Kinoteku. Sama Kinoteka, pogotovo iz američke perspektive, u ovome zbiru ima veći, a iz naše mora imati podjednak stepen vrijednosti kao i nabrojane institucije. I ne mora doći Miller da nam to kaže.

Koliko je samo generacija u memu i vlazi Kinoteke BiH dosad odraslo uz Humphreya Bogarta i Ingrid Bergman u Casablanki i ostalim klasicima. I neka se samo jednom, a jeste dvojici, iz svake generacije "primilo" to što su vidjeli i to primljeno iskustvo primijenili u svom stvaralaštvu, isplatilo se. Narod ne kaže džaba da knjigu teško može napisati neko ko prije toga nije pročitao nijednu. Sudeći po dosadašnjem odnosu društva prema knjizi - čitaj Kinoteci - izgleda da se narod prevario. Čuvao ga - ne čuvao, američko iskustvo će reći da će ionako sve prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš. Sve, samo sigurno ne i Casablanku. (N. Džanko)

Dva mjeseca nakon Roberta Ludluma otišao je i Douglas Adams. Pisac koji je decenijama zasmijavao svoje čitatelje, da bi ih na kraju rasplakao. Bilo je to 11. maja

Štreberi ne vole Douglasa Adamsa i njegov Vodič kroz galaksiju za autostopere. No, oni svakako prestanu biti važni ikome čim napuste prve školske klupe. Njima za život ostaje nepoznato sve zbog čega se osmijeh ne nosi, već živi.

Prije priče o samom Douglasu i njegovom Vodiču i cijeloj maloj industriji koja se stvorila oko ovog fenomena, valja nam naglasiti neke od manje poznatih Adamsovih aktivnosti te utjecaja. Douglas Adams bio je, recimo, specijalni gost u nekoliko epizoda Letećeg cirkusa Montija Pythona te je na druge načine utjecao na njegovo kreiranje, tako da bi se bez imalo pretjerivanja mogao prozvati jednim od pajtonovaca.

Terry Jones bio mu je jedan od najboljih prijatelja. Dobro je poznato i njegovo prijateljstvo sa Davidom Gilmourom iz Pink Floyda. Douglas Adams je dao ime posljednjem albumu flojdova; krstio ga je Division Bell prema frazi iz pjesme High Hopes. Na odjavnoj špici kultnog filma Dogma Kevina Smitha (koji je i autor sjajnih Trgovaca i izvrsnog Proganjajući Amy) izraženi su special thanks - Douglasu Adamsu. I, naravno, tu je već legendarna pjesma grupe Radiohead, po mnogima najmlađa klasična kompozicija rock muzike, Paranoid Android. Ovaj singl sa glasovitog albuma OK Computer (koji po svim relevantnim anketama spada u top ten cijelog proteklog stoljeća, a samim tim i historije rock'n'rolla) jedna je od skladbi koja markira ulazak rocka u novi milenij. Ime je dobila, naravno, po liku iz Adamsovog Vodiča, Marvinu, paranoičnom androidu, tom famoznom depresivnom robotu.

Douglas Noel Adams (prema inicijalima među fanovima poznat i kao DNA) rođen je u Cambridgeu jedanaestog marta 1952. godine. I umro je jedanaestog u mjesecu, jedanaestog maja ove, 2001. godine. Umro je u Kaliforniji, neočekivano, od srčanog udara. Imao je samo četrdeset devet godina. Umro je u teretani, slično Robertu Musilu, koji je preminuo jednog jutra dižući tegove. Ostavio je tri ožalošćene žene: majku, suprugu i šestogodišnju kćerku. U službenim biografijama stoje podaci da je radio i kao čistač kokošinjca, zidar, tjelohranitelj i bolnički nosač. Diplomirao je i magistrirao u Cambridgeu, a bavio se i režijom te radijskom produkcijom.

Upravo od radija je i krenula velika fama njegovog Vodiča kroz galaksiju za autostopere. Po vlastitom Adamsovom priznanju, prva ideja za ovaj Vodič pala mu je na pamet dok je kao mladić putovao Francuskom uz pomoć turističkog vodiča. Sitna usputna ideja prerasla je u opsesiju. Priča o Arthuru Dentu i Fordu Prefectu koji neposredno prije propasti Zemlje odlaze u svemir opremljeni samo Vodičem kroz galaksiju, vodičem na čijim koricama piše Ne paniči (Don't Panic), najprije se inkarnirala kao radioemisija u programu BBC-a 1978. godine. Ova humoristička SF pikarska saga uskoro se pojavila i u obliku knjige.

Avanture Adamsovog dvojca koji na svojim putovanjima susreće likove kakvi su Zaphod Beeblebrox, njegova djevojka Trillian (pravo ime Tricia McMillan), Veet Voojagig te, naravno, Marvin, paraniočni android, postigle su nezapamćen uspjeh. Radijski Vodič jedina je radioemisija u povijesti koja je nominirana za nagradu Hugo, SF Oscara (te godine osvojio ga je film Superman). Vodič je prodan u petnaestak miliona primjeraka, a, ponukan njegovim uspjehom, Adams je napisao i nekoliko nastavaka poput Restorana na kraju svemira.

Nisu radio i književnost bili jedini mediji Vodiča: snimljena je i TV serija, postavljena pozorišna predstava, a Adams je pred smrt radio i na scenariju za film.

U posljednjih nekoliko godina Adams se posvetio internetu. Bio je osnivač internet kompanije Digital Village, a mnogo je radio i na svojevrsnoj online verziji vodiča, na web stranici h2g2.com. Bio je svjestan vremena u kojem živi, intuitivno je naslutio nove izazove za umjetničko djelo u - kako bi rekao Walter Benjamin - vijeku njegove tehničke reprodukcije.

Jedna od tajni Adamsovog uspjeha jest ono famozno nadrealističko spajanje nespojivog. Adams je spojio science fiction, prije njega žanr zamorno ozbiljan, sa fascinantnim engleskim humorom. To je onaj humor Adamsovih prijatelja montipajtonovaca. Kao što su se oni u filmu Meaning of Life sprdali s filozofskom opsesijom smisla života, tako se i Adams na sličan način našalio. Jer, centralno pitanje Vodiča i njegovih nastavaka jest Veliko Pitanje Života, Svemira i Svega (the Great Question of Life, the Universe, and Everything). Odgovor na ovo pitanje je jednostavan: 42. Naučnici tvrde da je tajna života u dezoksiribonukleinskom acidu, čija je skraćenica identična Adamsovim inicijalima, odnosno nadimku poznatom među fanovima: DNA. Adams ih je demantirao. Pravi odgovor je 42. George Steiner tvrdi da je simbol Kafkinog uspjeha činjenica da je on od slova K načinio svoju metafizičku svojinu; sličan je odnos Adamsov s brojem 42.

Ecov roman Ime ruže predstavlja, između ostalog, i veliku apologiju smijeha. Ivo Andrić je govorio: "Najređe u jednoj literaturi je humor; ima velikih literatura bez humora, jer dobar humor je redak, dobar humor je kao dragi kamen, dragocen je." Adamsu niko ne može kazati da svoje čitatelje nije zdravo i kvalitetno nasmijavao.

Možda najljepša priča o važnosti smijeha jeste jedna hasidska legenda. U njoj se rabiju Baruhu iz Chusa na pijaci Lapet ukaže prorok Ilija. Rabin ga upita ima li u prisutnom mnoštvu ljudi ijedan čovjek koji će imati udjela u budućem svijetu, a prorok odgovori negativno, reče da nema ni jednog jedinog. Nešto kasnije naiđoše dvojica stranaca, a prorok reče rabiju da će njih dvojica biti spaseni. Rabin ih upita čime se bave, a oni odgovoriše kako su klaunovi, kako kad vide nekog žalosnog, žele ga razveseliti. Adams je nasmijao i razveselio mnoge ljude. Ako je vjerovati hasidskoj legendi, bit će spasen, a vodič kroz galaksiju smrti bit će mu Beatriče, a ne Vergilije. (M. Bazdulj)

Aleksandra Vajd: Second Kiss; galerija f.OTO, 15. maj - 2. juni 2001.

Ako je cilj izložbe fotografija mlade slovenske fotografkinje Aleksandre Vajd bio da čin postavljanja njenih radova pod nazivom Second Kiss, koji su nastavak prve serije fotografija pod nazivom Mrvice na čaršafu (a ne First Kiss, kako bi se očekivalo), bude povod ne samo onom vidu okupljanja koje prati otvaranje svake izložbe nego i neobaveznom, spontanom "simpoziju" o fotografiji koji se u holu galerije f.OTO održavao sve dok napolju kiša nije prestala padati, onda se može ustvrditi da je uspjela.

Većina izložbi fotografija postavljenih u galeriji f.OTO u posljednjoj godini dana, koliko galerija postoji, tretirala je novinsku fotografiju, dok je fotografija Vajdove nešto posve drugačije, okrenuto ne prema svijetu, onom vanjskom, i dešavanjima u njemu, nego onome unutrašnjem, personalnom.

Na to upućuje izbor motiva i samog trenutka u kome će svijest autorice reagovati na vanjski podražaj i pritisnuti dugme na okidaču kamere. Tako rezultat, fotografija, koja zbog izostanka uobičajenog, jasno vidljivog centralnog motiva ne predočava nikakvo konkretno dešavanje ili događaj, počne govoriti o njenom autoru i njegovim emocijama.

Motivi Aleksandre Vajd obiluju vlagom. Sa njenih fotografija samo što ne kaplje. Srednjoevropske izmaglice u cik zore, isto to samo u suton, što je (i jedno i drugo) svojedobno apsolvirao Miroslav Krleža, plus mokro tijelo u bazenu, vlažne misli, vlažne emocije. Postavljanjem izložbe tek u jednom skoro zatvorenom kutu galerije, koji je zračio naglašeno crveno kao pod halogenkama, dok je ostali veći prostor ostao zamračen te djelovao poput pejzaža u magli (dakle vlažno), autorica, inače stručnjak za fotografiju, koja je istu diplomirala na praškoj FAMU, stanje je vlage potpuno uspjela prenijeti na ambijent. Na takvu sugestiju se ne može ostati ravnodušan, pa stoga nikakvo čudo što je i publika povukla malo od te vlage.

Napolju kiša, na izložbi vlaga. Kao da nije maj u Sarajevu, nego oktobar u Galiciji ujutru u pola pet, kad rosa popadne po onim livadama, a ja mlada, vlažna i sirota moram ustati i kokoši nahraniti. A dragi sigurno neće doći kad nije dosad... (N. Džanko)

Emir Šaković: Pjesme iz pouzdanih izvora; Planjax, Tešanj 2001.

Pjesnički prvijenac Emira Šakovića Pjesme iz pouzdanih izvora knjiga je angažirane poezije, u kojoj su kolektivne frustracije "događanjem historije" tokom proteklih "deset najtežih godina", kao i svekolika ogorčenost jedne ratom dezorijentisane generacije, našle svoje najizrazitije književno uobličenje. Knjiga je to koja se ironično služi novinskim jezikom, jezikom politike i mas-medija, unaprijed pomirenim sa "smrću poezije", gdje se u neposrednom, razgovornom tonu, sa prepoznatljivim odjecima beat--pjesništva, Bukowskog i Rozewicza, ispovijedaju intimni obračuni sa kolektivnim zabludama kojih smo bili žrtve tokom minule decenije.

U većini Šakovićevih pjesama nalazimo dosljednu ilustraciju onih poetičkih nazora koje je 1958. u jednoj autopoetičkoj refleksiji izložio poljski pjesnik Tadeusz Rozewicz, govoreći o tada aktuelnom "razvodu" između savremene lirske poezije i muzike: "Muzika - zvuk i slika - metafora učinile su mi se ne kao krila koja nose poeziju od stvaraoca do primaoca, nego kao balast koji treba odbaciti da bi poezija mogla da se digne i da postane zasad sposobna, ne za dalji let, nego za dalji život. Svjestan sam da taj put može voditi u samoubistvo poezije ili u šutnju, ali čini mi se da je preuzimanje tog rizika bilo neophodno. Polazeći od Aristotela, pjesnici i kritičari govore da je u poeziji najvažnija tačna upotreba metafora i da ona odlučuje o individualnosti i genijalnosti pjesnika. Zamislimo da smo odbacili sliku--metaforu, šta nam je ostalo? (...) U mojoj praksi slike su često postojale poput zastora za pravu pjesničku materiju, koja se trudila da te zastore zbaci sa sebe. Problem glasi, ponovimo to još jednom, je li moguće da poezija odbaci sliku i da, i pored toga, živi u svem svome bogatstvu, neosakaćena, da postoji kao izraz. Govoreći o tome, imam na umu izvjesne procese koji nastaju u mojoj poetici. Dolazim često u iskušenje da nanesem sebi kao pjesniku krivdu time što ću se odsjeći od svega onoga što pjesničkom djelu daje draž i svjetlost, ljepotu. Prividno to izgleda kao da se poezija okrenula protiv sebe same. Ne znam je li moguće da se poezija odrekne slike, i daleko sam od toga da bilo kome namećem takvo gledište, ali stalno ponavljam pokušaje i napadam sliku sa svih strana, želeći da je uklonim kao dekorativni, suvišni elemenat. Po mome shvatanju, savremena lirika bi bila stvaranje sudara između osjećanja i pojave, između osjećanja i stvari. Slika bi mogla u tome da igra izvjesnu pomoćnu ulogu, ali ne bi bila neophodna. (...) Iz toga proizilazi da u izvjesnom stadijumu cjelokupno naše pjesničko iskustvo, cjelokupno umijeće konstruisanja slika nema smisla, iako od nas zahtijeva veliku kulturu, vrednoću, originalnost i druge vrline koje kritičari toliko cijene. Smatram, dakle, da je uloga metafore 'kao najsavršenijeg, najbržeg provodnika' od stvaraoca do primaoca - veoma problematična. U praksi pjesnik pomoću slike kao da ilustruje pjesmu, kao da ilustruje poeziju. Međutim, događaji u svijetu osjećanja neće više da budu predavani uz pomoć najsavršenijih i najljepših metafora-slika, oni hoće da se otkriju sami."

Ovaj opširni odlomak možda najpotpunije odražava Šakovićeve poetičke stavove, očigledne u gotovo svakoj pjesmi ove zbirke. Autor odbacuje konvencionalne pjesničke postupke, "trikove" i "ukrase", te u neposrednoj, ispovjednoj formi saopćava cinična otkrića o društvenoj zbilji koja nas okružuje. Sa druge strane, Šaković se u pojedinim pjesmama vješto poigrava metaforičkim slikama, uvijek raspoložen za duhovite aforizme, pronalazeći u svakodnevnim prizorima neposredne stvarnosti univerzalna značenja: budi se učiteljica života / kasni na posao / turpija nokte za katedrom / dijeli prolazne ocjene...

Šaković pokazuje naročiti dar da u izdvajanju pojedinosti činjenične zbilje okušava svoju ironičnu vizuru: Ludnica je zauzeta na početku / Još uvijek je neprijateljsko uporište. Pjesnik neprestano dovodi u pitanje smisao samog književnog stvaranja, što je, pored ratnog i poratnog loserstva, jedan od opsesivnih motiva ove knjige, pa u mnogim pjesmama nailazimo na komentare tipa: "ma kakva crna književnost". (A. Kujović)

Novinar Dana bio je član bosanskog žirija izbora za pjesmu Evrovizije. Vozao se tramvajem, popio kafu, podijelio bodove i, skoro, napisao ono što odavno želi

Ništa više nije kao što je bilo, pa ni Evrovizija. Cijeli si život želio napisati priču o njoj: dječak sjedi pred tv- -ekranom i navija za Ambasadore, pa za Vajtu, pa za Daniela Popovića, onda ga sve to prestaje zanimati. Kasnije dolazi Tajči da ludujemo ove noći, Riva i Rock me, baby i Toto Cutugno sa Unite Europe! Još kasnije kap po kap, kiša ruši grad i prijatelj koji te zove iz Londona da kaže da će staviti 100 funti na Bosnu. Alma i Dejan, onda Dino i Beatrice, i - prođe jedan cijeli život, on može biti i tvoj, a ti se pitaš zašto nikada nisi napisao priču o Evroviziji. I zabilježio kako te uvijek nerviralo kad se ono glasa iz televizijskih centara, pa se ime neke zemlje ponavlja po tri puta: Great Britain three points, Grand Bretagne tre punti, Royal Uni tre poants...

Sad te pozvalo da budeš član žirija. Gospodin član. I to sve ozbiljno: urednica Muzičko-revijalnog programa Gordana K. je, glasom kao da saopćava da je BiH primljena u Vijeće Evrope, telefonom objasnila sve pojedinosti i ti si se u subotu ujutro našao u tramvaju "trici", koji gari prema Alipašinom ("ja Člana i govana, što se vozi tramvajem?"). Studio, generalna proba, svi spremni, sve kako treba, a u žiriju nešto poznatih i nešto lica što ih prvi put srećeš. Predsjednik, veličanstveni Baho Kurt, kojem je život sklopio krug (tako se zvala pjesma s kojom je nastupio baš u Kopenhagenu 1964. godine), pored njega Senka Nožica (nije zabilježeno da je dosad imala nastupa na Pjesmi), onda Aleksić, profesor bubnjeva iz Republike Srpske, koji je kuckao olovčicom o stol i stalno "zadavao" ritmove, pa lice godine Amra Silajdžić, lijepa djevojčica, isto k'o na slikama u Danima, onda pjevačica Lily iz hrvatske komponente Vojske Federacije, još jedna profesorica muzike - Danijela, i Igor, najbolji đak Katoličkog školskog centra. Sve petice. I krenusmo u preslušavanje.

U pola dvanaest eto i Segmedine. Srne. Ona će navečer čitati ono što budemo izglasali. Izlaze prošlogodišnji pobjednici, braća Olsen, izgledaju kao preživjela verzija Bee Geesa, a tako i pjevaju: falsetima na tri country akorda. Bit će ovo jedna duga proba. Dobili smo i po espresso kafu.

Italije ni ove godine nema; oni tvrde da im se ne isplati dolaziti na Eurosong. Izlaze predstavnici Holandije, pa Islanda. Treći nastupa Nino Pršeš. Nimalo ne odudara od prvog dojma koji se stiče, a to je da je Evropa, ako je suditi po onome šta se pjeva na smotri lakih nota - sterilna. Još kod Vahidina svira i malo onog Orijenta: Hano, come, come on, tell me what is going on! Za Norvešku pjeva plavokos mladić, asli neki njihov Fudo Backović; evo i Izraela, iz kojeg stiže nešto življi narodnjak; Rusi su zaglavili negdje u sedamdesetim: tip neodoljivo podsjeća na Stevea Harleya, komandanta skupine koja se zvala Cockney Rebel. Šveđani kao da ponovo hoće dozvati sastav ABBA (bit će da i oni imaju nostalgiju za vremenom u kojem su gradili danas najsigurniju zemlju u Evropi); Slovenci, Latvijci, Estonci, Litvanci - svi na engleskom; Portugalci potiho, ali na svom jeziku. Francuskinja dobro pjeva. Pjeva i Vanna, ali slabo se tu šta događa. Tako sve do kraja, dok nije izašla Grkinja s dubokim dekolteom na leđima i malo ubrzala lupkanje olovkom već spomenutog profesora udaraljki.

Predstavnici Estonije, pobjednici Eurosonga 2001.

Isprobali smo glasanje i dogovorili se da se opet nađemo u osam. K'o nekad u osam, rekao bi utemeljitelj zabavnjaka na ovim prostorima Đorđe Marjanović. I našli smo se, ponovili sve s generalne probe; Segmedina je baš lijepo pročitala da smo najviše bodova dali Francuskoj. Pričekao si da istekne posljednja pjesma u noći u kojoj si se od novinara koji na takve stvari uglavnom gleda s dubokim prijezirom, pretvorio, poput Pepeljuge, u Člana.

Nisi uspio napisati priču o Evroviziji! Tvoji kriteriji su pomjereni: ti dijeliš bodove prema tome koliko je neka zemlja naklonjena tvojoj, ti sebično gledaš gdje možeš putovati bez vize, a gdje ne. Obespravljen si, "od svojih", od Evrope… Ne bi znao naći sve paralele i analogije s tom paradom i trenutnim stanjem Evrope koja je, tražeći sličnosti u ujedinjenju, naletjela na brdo razlika koje se neće moći prevazići time da se svi smješkamo na engleskom i zovemo everybody na party. Ti, iz pijeteta prema onima što su u subotu uvečer napravili malo bolju večeru i sjeli da slušaju poslovično blesave komentare Ismete D., i iz poštovanja prema tim ljudima s kojima si tamo sjedio, nećeš eksplicitno napisati da si uludo strovalio subotnju večer koju je bolje bilo provesti kod prijatelja na svadbi, ili na koncertu Vlade Divljana.

Ti o Evropi ne bi uspio, ni slučajno, napisati barem izbliza preciznu rečenicu kao što je ona Miloszeva iz knjige Druga Evropa: "Princip države-nacije dobar je samo gdje se, kao u Francuskoj, Bretonci i Provansalci smatraju Francuzima, što ne mora da proizlazi iz prirode stvari, jer bi moglo da bude drugačije." Ni danas ne vjeruješ u taj princip i možda i zato ne možeš napisati priču o Evroviziji. Sve što ti kao o ideji Evrope bez granica uspijeva, jeste sjećanje na jednu, skoro beskonačnu generalnu probu. (A. Burić)

Izet Sarajlić je najprevođeniji pjesnik srpskohrvatskoga jezika svih vremena! Od njega je prevođen više samo neznani pjesnik narodne balade Hasanaginice

Da su vremena kakva nisu, vijest bi mogla biti na ponos kulturi zemlje Bosne i Hercegovine. No, vremena su takva da se baš iz prve ne zna ima li zemlje Bosne i Hercegovine, te se ne zna ni ima li njezine kulture. No, ima na svijetu mnogo ljudi koji smatraju da vijest valja javiti: bosanskohercegovačkom pjesniku iz Sarajeva Izetu Sarajliću u mjesec dana izišle su dvije knjige pjesama i to na evropskom zapadu. Jedna mu je knjiga izišla na njemačkom jeziku, a druga na italijanskom. Ona na njemačkom izišla je u Švicarskoj, u gradu Frauenfeldu, kod izdavačke kuće "Im Waldgut", u prevodu Marine Achenbach, a ona na italijanskom izišla je u Salernu, kod izdavačke kuće "Multimedia edizioni", u prevodu Sinana Gudževića i Raffaelle Marzano. Obje su knjige izbor iz pjesnikovih stihova i, za čudo, imaju isti naslov - Neko je zvonio, to jest: Jemand hat geklingelt, odnosno Qualcuno ha suonato. Ovaj naslov nosi jedna Sarajlićeva zbirka pjesama objavljena godine 1982. u Čačku. Očito je da je izdavačima, a i našem pjesniku ovaj naslov mnogo po volji.

Dvije zbirke, međutim, razlikuju se mnogo: ona na njemačkom sadrži dvadeset pjesama štampanih po načelu "lijevo original - desno prevod", debela je 48 stranica, dok ona italijanska sadrži samo stihove u prevodu i ima cijelih 190 stranica. Obje su knjige grafički prelijepe, a ni unutra nisu ništa drugo do živa ljepota. Marina Achenbach je izabrala dvadeset pjesama, sve jedna upečatljivija od druge; to isto su učinili i Gudžević i Marzano, samo osam puta više.

Sarajliću je ovo druga knjiga stihova u Švicarskoj, a treća u Italiji. Prvu švicarsku antologiju njegovih stihova načinila je ista Marina Achenbach, prevodioci su, uz nju, bili Jochen Kelter, Milo Dor, Hans Magnus Enzensberger i Jochen Lanksch, izišla je kod istog izdavača, "Im Waldgut", godine 1994, a naslov joj je bio Sarajevo. U Italiji je za Sarajlićevu slavu najzaslužniji filolog i književnik iz Ligurije Silvio Ferrari: u njegovu prevodu izišla je, u Napulju, 1996. Knjiga oproštaja, a u Genovi 2000. izbor iz pjesnikove ljubavne lirike pod naslovom 30. februar.

Najnoviji izbor pjesama Sarajlićevih, ovaj salernitanski, najopsežnija je antologija njegovih pjesama na stranim jezicima. Osim 154 pjesme, knjiga sadrži opsežnu bibliografiju o pjesniku, predgovor koji je u pozdrav knjizi napisao pisac Erri de Luca, kao i pogovor iz pera Sinana Gudževića. Iz pogovora se dade saznati da je Izet Sarajlić najprevođeniji pjesnik srpskohrvatskog jezika svih vremena! Od njega je prevođen više samo neznani pjesnik narodne balade Hasanaginice. Eto šta se sve može saznati iz knjiga koje izlaze u inozemstvu: da među nama živi čovjek čije su pjesme više prevođene po svijetu no pjesme ikojega drugog autora koji je ikada pjevao na ovome jeziku! Na ovome jeziku iz kojega, da prostiš, jezici rastu kao gljive, te se ne zna je li taj jezik jedan ili devedeset i devet njih. Da nema inostranstva, u današnjoj se Bosni vjerovatno i ne bi znalo za pjesnika Sarajlića: u školskim ga udžbenicima skoro nema, na radiju i televiziji isto tako, te, da reknemo, prosječan bosanski mladić ili djevojka misle (kako zgodno napisa Stanko Cerović) da je taj pjesnik odavno mrtav. Jer mu ime zvuči nekako odavnilo i odrvenilo, kao kod davnih i davno pokopanih.

Kad se ovome doda da je prije nekoliko mjeseci u Varšavi izišao prevod Sarajlićeve memoarske knjige V.P. u prevodu Danute Ćirlić-Straszyñske, pod naslovom Kocham bardzo, čija je naklada, stručno rečeno, planula u mjesec dana, onda čovjeku kome je imalo stalo do zajednice naroda Bosne i Hercegovine dođe misao kako bi za međunarodnu nesumnjivost Bosne i Hercegovine najbolje bilo kad bi nekako mogla dostići mjeru prevođenosti svoje najslavnije pastorčadi u svijetu: Ive Andrića, Predraga Matvejevića i Izeta Sarajlića. (N.S.)

Arhiva Dani
206