udjelujući u radu konferencije o osnivanju Komisije za istinu i pomirenje, što je održana u Sarajevu 12. svibnja, predstavnik Evropske komisije Hans Jorg Kretschmer svojim je kriticizmom oneraspoložio mnoge sudionike skupa, kad je govorio o uvjetima koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti da bi unišla u Vijeće Evrope. Njegovo govorenje, međutim, sadržavalo je jedan detalj, koji nije pobudio posebnu pažnju ni raspravu, a čini se da bi ju morao pobuditi. Spomenuti gospodin, naime, rekao je kako su "prvi koji bi mogli utjecati na stvaranje tih uvjeta predstavnici vjerskih zajednica". Na stranu sad pomalo bornirani pragmatizam u tom iskazu, tipičan za intelektualni habitus prosječnoga međunarodnog činovnika, kakvih na desetine i stotine gledamo među sobom svih ovih ratno-poratnih godina, kao - ruku na srce - daleko bolju soluciju od naših vlastitih primitivaca i ratno-političkih profitera... Od mogućeg takvoga zakeranja i zanovijetanja, mnogo je bolje i pametnije primijetiti suštinsku točnost u Kretschmerovoj izjavi: da, doista, u (ne)djelovanju vjerskih establishmenta i njihovih lidera mnogo je razloga za ovakvu ocjenu. Dapače, ti razlozi nisu nimalo novi ni od jučer, ali nakon Trebinja, Banje Luke, i odjeka tih događaja "na terenu", dramatično su pojačani.

Žurim da otklonim nesporazum koji visi nad svakim otvaranjem ove teme, kao najmoćnije sredstvo njezinoga suspendiranja i stalnog sklanjanja pod ponjavu: nema mjesta nikakvom generaliziranju ni "izjednačavanju strana".

Teško je hipotetično zamišljati kako bi se, recimo, ponijela koja od dviju preostalih bosanskih tradicionalnih vjerskih struktura, katolička i islamska, da se u gradu i na prostoru pod njezinom "ingerencijom" dogodilo onakvo ku-kluks-klansko divljanje, usmjereno protiv druge vjere i njezinih vjernika, kakvo se dogodilo u Trebinju i Banjoj Luci protiv muslimana. No, što se tiče Srpske pravoslavne crkve u tim dvama gradovima, ako ju bez jasnih dokaza i ne možemo proglasiti direktno odgovornom, od dubokoga stida i gadne ljage ne može ju osloboditi nitko! Sama je to još pojačala neshvatljivim mûkom, koji se nije mogao drukčije tumačiti nego kao prešutni izraz zadovoljstva. A da stvar bude gora, samo dan-dva nakon Banje Luke slijedilo je sablažnjivo činodejstvovanje u Bijeljini, gdje je tuzlanski vladika posvetio novi manastir Vasilija Ostroškoga, sagrađen na milćevima otetim od prognanih Bošnjaka. Da čin ne ostane bez političkoga i "demokratskog" blagoslova, pobrinula su se dvojica najviših političara u Republici Srpskoj - Šarović i Ivanić.

Na glavu Islamske zajednice palo je proteklih dana, što u kuloarima, što javno, osim onoga ubilačkoga kamenja i udaraca u Banjoj Luci od strane gomile nahuškane na linč, mnogo najrazličitijih komentara i tumačenja. Po jednomu od njih, kojemu ne nedostaje dublje zasnovanosti makar bilo i neugodno, Islamskoj se zajednici zamjera što obnovu porušenih džamija "uzima u svoje ruke" (i tako, zapravo, sama pridonosi stvaranju uvjeta da do obnove ne dođe, a ni do sistematičnijega povratka ljudi), umjesto da inzistira na procesu koji bi predmetne vlasti (entitetske, lokalne...) doveo ka "spoznaniju prava" (Njegoš), tj. do toga da pristupe obnovi ovakvih objekata kao pitanju vlastite obaveze.

Najmalobrojnija vjerska zajednica, katoličko-hrvatska, ujedno je valjda i najkompliciranija. Ono što bi crkveni službenici često htjeli predstaviti kao nekakav pluralizam u njoj, nažalost je najčešće - povijesna i interesna razdrtost. Ovdje nije trenutak za detaljno opisivanje svih tih različitih silnica, nego je samo potrebno istaknuti kako je zbog toga djelovanje Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini najteže prikazivati cjelovito. Kada bi se, pak, sudilo samo po recentnom političkom izjašnjavanju četvorice biskupa okupljenih u Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine, reklo bi se kako je unutarnja heterogenost u Katoličkoj crkvi prevladana: sve njihove izjave posljednjih mjeseci, zaključno s najnovijom promemorijom vladama zemalja potpisnica Daytona, odišu potpunom slogom oko tzv. hrvatskog nacionalnog pitanja.

No, to opet otvara najmanje dva važna pitanja. Prvo, je li to istinska, strukturalna suglasnost u "tijelu" cijele Crkve, ili je samo privid, koji počiva na momentu čvrstoga hijerarhijskog ustrojstva (u bosanskoj Crkvi još uvijek starinski konzervativnoga i ozbiljnije nenačetoga duhom postkoncilske Crkve)? I drugo, koliko je pogođen i produktivan sam taj politički pristup? Biskupi, naime, mehanički slijepo preuzimaju HDZ-ov retardirano kardeljevski žargon u kojemu se govori o "neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju", kao da je ono uopće rješivo, konačno i zauvijek, i kao da se u Bosni uopće može ijedno tzv. nacionalno pitanje rješavati izolirano, ako se ikako i može rješavati kao nacionalno, te u kojemu se po blaženoj ksenofopskoj matrici sva krivica za "neriješeno nacionalno pitanje" i nezavidan položaj naroda adresira međunarodnoj zajednici...

"Čuvena Bismarckova izreka - politika je vještina mogućega - skriva u sebi upozorenje na veliku djecu koja neovlašteno prisvajaju državu", piše njemački filozof Peter Sloterdijk u jednom politološkom eseju. Mutatis mutandis, mnogo toga u Sloterdijkovoj rečenici podsjeća na lidere i strukture bosanskohercegovačkih vjerskih zajednica. Uvažavajući u punoj mjeri - još jedanput! - tvrdu istinu da se ne smiju u svemu i po svemu trpati u isti koš (ni u ratu, ni u miru), ostaje činjenica da oni, svi podjednako, do sada nisu smogli duhovnoga (upravo: vjerskoga!) nadahnuća u kojemu bi sebi, ovoj zemlji, njezinim ljudima, svojim vjernicima otkrili "čarobnu formulu" po kojoj religiozitet ne dijeli ljude u ljute tabore, nego ih približava jedne drugima kao djecu Božiju. Sve dok je tako, institucije i forumi kakav je, naprimjer, Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine, bit će samo otužna slika prazne ceremonijalnosti i iznuđenoga licemjerja.

Arhiva Dani
206