Arhiva Dani 206 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Policija RS-a: Stop za Bošnjake Božidar Matić i "leteći problemi" Điđi-miđi korupcija Jeftino do stana Kako je govorio državnik godine

---

LIČNOST U FOKUSU
Adil Zulfikarpašić

Početkom 1990. godine unuk Zulfikar-paše, paše valjevskog i fočanskog, a potom sandžak-bega zvorničkog, i jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih bosanskih emigranata Adil-beg Zulfikarpašić, u Zürichu se spremao za ostvarenje svoga životnog sna - vratiti se u Bosnu i postati njen prvi predsjednik. Ali, već u samom startu snove mu je pomutio ahbab Alija Izetbegović, a potom će i on sam, osnivajući Muslimansku bošnjačku organizaciju, ideju bošnjaštva, koja je inače bila njegova zvijezda vodilja, reducirati samo na Bošnjake-Muslimane i tako se za sva vremena probuditi u stvarnosti u kojoj su svi oni pravoslavne ili katoličke vjeroispovijesti a koji su ikada i pomislili da sebe nazovu npr. Bošnjacima, pobjegli od njega glavom bez obzira.

Ubrzo je u Bosni počeo rat, a Adil-beg se vratio odakle je i došao - u Švicarsku. Od bega koji je želio postati prvi čovjek Bosne, u tim ratnim danima, Bošnjaci, tada još uvijek Muslimani, očekivali su veliku pomoć. U oružju, najviše. Jer, znali su, Adil-beg je u dobrim odnosima sa svjetskim trgovcima oružja. No, ovaj pacifista, inače poznat po tome što je novinare Bosanskih pogleda, novine čiji je bio vlasnik, javno kritizirao zato što su ružno pisali o kriminalnim radnjama Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića, nije ni prstom makao.

Ali, rat se završio, šest dejtonskih godina je protutnjalo, a beg Zulfikarpašić zaboravio da se pred rat zarekao kako se nikad više neće vratiti u Bosnu, pa je ponovo došao. Prvo je na Kobiljoj Glavi podigao veleljepnu džamiju, a potom se spustio i u Sarajevo.

Njegova ponovna javna prikazivanja, kao ono neki dan kada se sa reisom Cerićem pojavio na pres-konferenciji nakon četničkog orgijanja u Banjoj Luci, mnogi su prokomentirali kao Zulfikarpašićev pokušaj povratka na političku scenu. No, on sam je Danima izjavio da o tome nema ni govora.

"Ne, ne, ne", rekao je ovaj vremešni bogataš novinaru Dana u Hamam baru, kojeg je dao preurediti u Bošnjački institut i na čije je predotvaranje 17. maja (zvanično je najavljeno za sljedeću sedmicu) pozvao skoro sve ambasadore rezidentne u BiH i predstavnike međunarodne zajednice.

Prema nezvaničnim informacijama, Zulfikarpašić je iz Züricha u Institut donio veliki broj knjiga, dokumenata, spisa, novina koji svjedoče prošlost Bosne. Još uvijek se ne zna kolika je vrijednost i vjerodostojnost sadržaja Bošnjačkog instituta, ali to zasad ne treba da nas brine. Za nas je puno važnija činjenica da se Adil Zulfikarpašić nije u Bosnu vratio da vlada, već da joj čini dobra djela.

---

RIJEČ U FOKUSU
Cannes
Piše: Mile Stojić

Veliki uspjeh filma Ničija zemlja (No Man´s Land) Sarajlije Danisa Tanovića (31), koji je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, tek je još jedna potvrda teze da je gotovo sve što je svjetski relevantno u modernoj umjetnosti Južnih Slavena - nastalo u Bosni i Hercegovini.

Sviđalo se to nekima ili ne, ali stvari tako stoje: od Andrića i Selimovića do Kusturice i Tanovića. Ali, dok su se prva trojica Bosanaca - jedan Hrvat i dva Bošnjaka - "opredjeljivali" kao Srbi i tako donosili priznanja Srbiji, Danis Tanović je djelovao samostalno i preko dalekih zemalja (Belgija) kansku slavu donio svojoj napaćenoj i razrušenoj Bosni.

Ali, kad je u pitanju historija filmskog festivala s Azurne obale, ne smije se zaboraviti činjenica da je na njemu prva nagrađena jedna srpska glumica. Za naše prilike ima jednu manu:/ Osvojila je nagradu u Cannesu - tako nekako glasio je epigram Vlade Bulatovića Viba, sjajnog beogradskog satiričara, posvećen glumici Mileni Dravić, koja je bila prvi sineast s kanskom nagradom u bivšoj Jugoslaviji. Kansko zlato ona je osvojila za najbolju epizodnu ulogu na festivalu 1980. godine, a glumila je u filmu Gorana Paskaljevića Poseban tretman, snimanom krajem sedamdesetih.

Drugi i najčuveniji dobitnik kanskih odličja bio je Sarajlija Emir Kusturica. Prvu Zlatnu palmu dobio je za film po scenariju Abdulaha Sidrana Otac na službenom putu (1985.), potom je nagrađen specijalnom nagradom za film Dom za vešanje (1989.), da bi ponovno trijumfirao na festivalu filmom Underground (1989). Kusturicini filmovi obilježili su dva zadnja desetljeća europske kinematografije, a on sam obilježio je vrlo začuđujućim izjavama kalvariju vlastite zemlje i grada u kome je rođen.

Danis Tanović, međutim, kao student režije na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, u prvim danima opsade uzeo je pušku u ruke i priključio se Armiji Bosne i Hercegovine. Tokom rata izišao je u inozemstvo i tamo završio prekinuti studij, da bi, evo, već svojim prvim filmom Ničija zemlja pobrao veliki svjetski uspjeh. Ovaj tridesetogodišnjak živi je dokaz kako umjetnost zapravo ima šanse i kada cvjeta na ničijoj zemlji, onda kad krene iz ničega, i kako se, zapravo, stvaralački duh ne može uništiti granatama.

Dok je, naime, bošnjačka partitokracija, pod firmom očuvanja "nacionalnih interesa", kršila milijune dolara za filmska potemkinova sela, mladi su Bosanci i Hercegovci kretali od nule i već u startu postizali vrhunske rezultate. Umjetnost naše zemlje, rekao bi A. B. Šimić, stvara nekoliko osamljenih mladića što su ostavili svoje roditelje, dom i prijatelje i pošli da u tami svijeta traže novog boga. Danis Tanović je jedan od njih.

---

Božidar Matić i "leteći problemi"

Neslavna Direkcija za civilnu avijaciju opet je na tapeti. Samo što je donekle zaboravljena afera iz 1999. godine, kada je prvi među jednakima (tada je na čelu bio po jedan iz svakog naroda) Zijad Šišić samoinicijativno odlučio da kupi uređaje za kontrolu leta na Sarajevskom aerodromu, na pomolu je nova afera u kojoj je glavna ličnost - prvi u Vijeću ministara, tj. Božidar Matić. Za razliku od Šišića, koji je nakon afere pobjegao glavom bez obzira u SAD jer se njegova odluka nije svidjela IFOR-u, a i "kupljeni" uređaji se nikada nisu pojavili u Sarajevu, Božidar Matić ne može pobjeći. Ali zato svi bježe od i oko njega.

Matić u zadnjih mjesec dana izbjegava bilo kakav razgovor o ingerencijama nad Direkcijom. Naime, posljednjim dogovorom još iz doba vladavine Spasoja Tuševljaka, Direkcija za civilnu avijaciju BiH bila je pod ingerencijom Ministarstva za civilne poslove i komunikacije u Vijeću ministara. Dolaskom novog predsjedavajućeg, Martina Raguža, Direkcija potpada pod dio Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa. Naravno, takva nelogična kombinatorika odgovarala je nacionalnom paritetu i podjeli nadležnosti unutar Vijeća ministara.

Dolaskom nove vlasti slijede pritisci na Božidara Matića da Direkciju da u nadležnost Ministarstvu za civilne poslove i komunikacije kao što je to slučaj i na federalnom nivou. Međutim, sada je nastao problem. Matiću se to ne sviđa. On bi bio sretniji kada bi Direkcija ostala pod ingerencijom Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, na čijem je čelu Azra Hadžiahmetović. "Bliskost" s njom Matiću omogućuje da lakše kontrolira rad Direkcije nego kada bi to morao raditi sa ministrom Svetozarom Mihajlovićem. Sasvim slučajno, na čelu državne Direkcije je njegov dugogodišnji prijatelj Mahmud Cico, savjetnik i član Upravnog odbora Air Bosne i čovjek koji je sa Matićem 1994. godine donio odluku da Energoinvest sa dijelom kapitala učestvuje u njenom formiranju.

Direkcija do kraja jula ove godine treba da riješi važno pitanje - opstanak Air Bosne i regulaciju vazdušne linije saobraćaja.

Uostalom, još niko nije zaboravio kako je ranijih godina upravo Svetozar Mihajlović bio protiv rada i postojanja Air Bosne. Ona je 49 posto vlasništvo Energoinvesta, čiji je sadašnji direktor kadrovik Energoinvesta Omer Kulić i dobar ahbab Božidara Matića. Zato Matić posljednjih dana izbjegava svaku priču i raspravu o pitanju nadležnosti nad ovom Direkcijom. Treći interni sastanak na kojem se trebalo o ovome raspravljati je otkazan, a, po Pravilniku o unutarnjoj raspodjeli nadležnosti, Direkcija ipak pripada Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija.

---

Điđi-miđi korupcija

Kako seks i novac ipak nisu bez neke međusobne veze, mogao je ovih dana da se uvjeri Vuk Obradović, nekadašnji general JNA, a danas, još koji dan, potpredsjednik vlade Srbije i moćni šef vladinog antikorupcionog tima. Obradovićev posao od sredine februara bio je da pronalazi srpske firme koje su se u posljednjih deset godina u Miloševićevom režimu obogatile zahvaljujući povlasticama poput trošenja novca od zajma za preporod Srbije, primarne emisije, otkupa deviza po sniženom kursu i privatizacije za tri groša. Te firme, kako je bilo planirano, trebalo je da budu jednokratno krvnički oporezovane i da svi nastave u sreći i veselju. Ali...

Prvi dio svog izvještaja Obradović je 19. aprila proslijedio Vladi. Toliko je bio vrijedan da mu je ostalo i vremena da seksualno uznemirava svoje saradnice iz Vlade i partije po imenu Socijaldemokratija. One, opet, i nisu pokazale sluh za onu vrstu udvaranja Made in JNA tipa "dođi, dušo, da nam se usnice spoje", pa su Obradovića prijavile vrhu njegove partije i drugovima iz Vlade.

Ono što nije pošlo za rukom Obradovićevom partijskom zamjeniku Slobodanu Orliću, pošlo je šefu Vlade Zoranu Đinđiću. Vuk je sačuvao većinsku podršku u stranci, koju odskoro zovu Vukojebina, ali je Đinđić izbjegao slične konotacije u Vladi pa je vicepremijera uspio smijeniti. Da Obradović voli da se udvara na način da predmet njegove želje nikad ne zna hoće li to preživjeti, u Beogradu je poznato već deset godina i o tome sve zna svaka novinarka koja je u njegovu kancelariju unijela diktafon. Pitanje je samo kako je afera buknula u trenutku kada je šef antikorupcionog tima napravio izvještaj.

Obradović je smjenu objašnjavao zavjerom u kojoj su učestvovali Đinđić, čovjek za koga se u Beogradu, po pravu najjačeg, vjeruje da je naslijedio većinu Miloševićevih tajkuna, i Milan Panić, kontroverzni i od Obradovićeve komisije osporeni vlasnik farmaceutskog giganta ICN Galenika. Potom se Obradović potrudio da njegov izvještaj, zapečaćen u Vladi sa stogo pov. ugleda svjetlo dana te je otvorio nagradnu igru pogađanja ko je sve učestvovao u virenju kroz njegovu ključaonicu.

Magazin Reporter objavio je izvještaj u kome je Obradović ojadio beogradsku Slavija banku, koja je opljačkala 520 miliona maraka devizne štednje, Simpo iz Vranja, koji se okoristio zajmom kao i preduzeće Vujić iz Valjeva, zatim Dibek, nekadašnjeg Miloševićevog ministra Milana Beka, inače Đinđićevog kuma, nezaobilazne Kariće, koji su zaboravili da plate porez na mobilnu telefoniju

Tu su i očekivani članovi Miloševićeve ekipe: Mihalj Kertes, brat Borislav Milošević i sin mu Svetozar, bankar Miodrag Zečević, Mirko Marjanović, Dragan Tomić, Mirjana Marković i Marija Milošević.

Naravno, posebno mjesto zauzela je ICN Galenika, kojoj je osporena privatizacija, tako da se država smatra njenim većinskim vlasnikom. Inače, advokat Galenike u sporu sa državom Srbijom je srpski ministar pravosuđa Vladan Batić, koga Obradović optužuje da hoće da mu preko svog ministarstva otme stranku dajući pravo nasljeđa njegovim oponentima.

Sljedeći izvještaj, koji je komisija najavila za 60 dana, neće praviti Obradović. Na pitanje zašto, slijedi naravoučenije: ne ide se protiv korupcije sa pantalonama na koljenima.

---

Jeftino do stana

Možete li zamisliti demobiliziranog borca sa troje djece kako kupuje stan od 145 kvadrata i to za svega 70 hiljada maraka i još u kešu daje učešće od 30 posto? Kako god je teško zamisliti da dojučerašnjeg borca stigne ovakva sreća, nju je još teže realizirati. Ali, uvijek postoje oni koji ovakve stvari mogu izvesti.

Dakle, u Sarajevu postoji fond preko koga se takav stan može kupiti i dobro hajrovati. Istina, valjat će mu uložiti još koju hiljadu maraka jer Fond Kantona Sarajevo za izgradnju stanova ostavlja i mogućnost da oni - izvođači radova - urade samo grube građevinske radove, a kupac stavi šminku i tako dobije novosagrađen stan od 145 kvadrata za maksimum 80 hiljada maraka. A kad znamo i to da u Sarajevu u zgradama starim i preko 50 godina kvadrat košta od jedne do dvije hiljade maraka, onda nam nije teško izračunati kako to neki "preko leđa najugroženijih stanovnika" dolaze do stanova (Fond ima uvjete po kojima određene grupacije mogu dobiti kredit: porodice šehida/poginulih boraca, ratni vojni invalidi, demobilizirani borci, prognane osobe, civilne žrtve rata i povratnici.).

Kako to izgleda u praksi, ilustriramo sa samo nekoliko primjera, uzetih sa spiska što ga je Fond dostavio Kantonalnoj skupštini, a na zahtjev poslanika Vasvije Taso.

U ulici Grbavička 78, Mahir Kalisi i Mirza Aganović su za "grubo urađene" stanove od po 145 kvadrata platili po 69.983,50 maraka, a Murat Šećeragić je stan iste kvadrature platio 70.947,80 maraka. Oni koji žive u Sarajevu znaju dobro da na ovoj lokaciji nema stana čiji kvadratni metar, bez obzira na njegovu starost, košta manje od 1.800 KM.

Još jeftinije prolaze oni koji odluče da stanuju ipak malo dalje od tramvajske pruge. Tako "grubo urađeni" stan od 108 kvadrata na Vojničkom Polju, kreditno sposobnog kupca, kakve preferira pomoćnik direktora za tehničke poslove u Fondu Senad Tanović, košta između 25.000 i 27.000 maraka. Neka kupac ovog i ovakvog stana uloži još deset hiljada u njegovu opremu, eto mu malog fudbalskog stadiona za manje od 40.000 maraka. A za te pare, da opet prevedemo na naš jezik, uz puno sreće, jedva da se može kupiti garsonijera od tridesetak kvadrata u Švrakinom Selu ili jednosoban stan u Sokolović Koloniji ili Hrasnici.

Tanović voli braniti ove kupce riječima da oni stan kupuju, a ne dobijaju ga besplatno kao u vrijeme socijalizma. To jeste istina, i dobro je da ljudi mogu kupiti u ovo vrijeme po tako povoljnim cijenama, ali pitanje je mogu li tako jeftine i tako velike stanove u Kantonu Sarajevo pod jednakim uvjetima kupiti svi?

Ne mogu, i u tome i jeste problem. Kroz "lakmus papir" Fonda na vrlo volšeban način provukao se veliki broj onih koji ne spadaju niti u jednu kategoriju stanovništva kojoj je namijenjen (među njima ima sudija, ljekara, novinara i to većinom onih sa TV ekrana). Ovakvi su pretežno kupci stanova čija je kvadratura identična zapadnoevropskim standardima, dok su oni koji zaista pripadaju kategoriji koju Fond treba da štiti, uglavnom kupili garsonijere, jednosobne ili dvosobne stanove.

Protiv ovih zloupotreba Fonda i neravnopravnog tretmana pojedini građani su se već žalili Uredu ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine. Tako je ovaj ured krajem prošle godine, u Posebnom izvještaju (br. EO-104/00), Fondu dao do znanja kako ombudsmeni shvataju da je izgradnja stanova za boračku populaciju javni interes, ali i to da "procjena javnog interesa može biti prihvaćena samo onda ako nije nerazumna, odnosno ako se oduzetom imovinom rješava egzistencijalni minimum jedne socijalne grupe To svakako nisu slučajevi izgradnje stambenih jedinica od preko 100 metara kvadratnih".

Očigledno je da Fond, kao i oni korisnici njegovih kredita koji ne znaju nizašta manje od stotinu kvadrata, u svemu ovome ne vide ničeg nerazumnog. S takvim njihovim stavom složili bi se, sigurno, i svi građani ovog jada od zemlje, ali kad bi i za njih postojali fondovi preko kojih bi mogli izgraditi sebi stanove po cijenama koje odgovaraju njihovim primanjima a kvadratura broju članova obitelji.

---

Kako je govorio državnik godine

"Draga braæo i sestre, dragi Ravnogorci, saborci generala Mihailovića, u vrijeme kada se proslavlja 50 godina pobjede nad fašizmom u cijelom svijetu, možemo potpuno jasno i sasvim sažeto istaći razliku između ravnogorskog i komunističkog pokreta." Ovako je 8. maja 1995. godine započeo svoj govor pripadnicima Ravnogorskog četničkog pokreta današnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica. Današnji državnik godine bio je u selu Ba, gdje je Draža Mihailović i osnovao pokret i, začudo, pozvao se na pobjedu na fašizmom. U nastavku govora, a koji ima posebno mjesto na web siteu Ravnogorskog pokreta, Koštunica objašnjava kako su se četnici borili "da svoj narod oslobode", a komunisti "da svoj narod porobe". "Ravnogorci su slobodu htjeli da osvoje tako što će ljudske živote čuvati", kazao je tada Koštunica, ali se tu nije zaustavio: "() pokret i general Mihailović ubijani su fizički i na druge još podmuklije načine: lažima i neistinama!"

Tada se današnji državnik godine pozabavio i aktualnim političkim prilikama u Srbiji, obrazlažući četnicima zašto tadašnja vlast nije dopustila njihovu registraciju kao udruženja i obećao: "Od njih vam priznanje nije ni potrebno. Ono će doći u jednoj drugačijoj, demokratskoj Srbiji!" I onda nastavio veličati lik i djelo Draže Mihailovića: "General Mihailović borio se za Srpstvo ma gdje ono bilo: sa ove ili one strane Drine!" Riječ je o osmom maju, samo dva mjeseca prije nego što će u Srebrenici bosanski Srbi sistematski ubiti deset hiljada Bošnjaka, tri godine nakon što je svijet saznao za srpske koncentracione logore, četiri godine nakon što je Vukovar sravnjen sa zemljom od ljudi koji su nosili ista obilježja kao i četnici Draže Mihailovića. Koštunica na kraju svog govora spominje izgradnju "moralne Srbije", uz bitan detalj - "ravnogorske". I demokratske, što bi kazao Koštunica.

---