|
 ko
iz Novog Zagreba krene prema autobusnom kolodvoru, putnik će, prešavši
mostom preko Save, s desne strane ceste ugledati kvart lijepih novih
petokatnica, koji se zove Folnegovićevo naselje, ali će samo ako
dobro izoštri pogled vidjeti visoko vitko koplje koje iglenim vrhom
dodiruje nebo: to je minaret zagrebačke džamije. Stotinu puta si
mogao pokraj njega proći a ne bi ga ni vidio da ne znaš da je tu,
premda bi trebao dominirati prizorom, kao najviša građevina usred
jedne od ljepših zagrebačkih vizura. Međutim, taj minaret tako je
tanak i skladan u odnosu na nebo da ga je od neba teško i razlikovati.
Gledan tako sa ceste koja vodi prema kolodvoru, on je kao arhitektonsko
čudo: ne moraš ga vidjeti ako to ne želiš, a lijep ti je ako ga,
već u samom pojmu, ne mrziš.
Usred rata, 1993. godine, čuo
si ovakav vic: "Mujo: Jesi li vidio, ustaše nam strušiše sto
pedeset džamija! Suljo: Neka, neka, srušit ćemo i mi njima onu jednu
u Zagrebu!" Gorak je i bezglasan smijeh koji ostaje iza tih
riječi, ali one u sebi, vjerojatno slučajno, nose neku višu civilizacijsku
i sentimentalnu tačnost. Teško ćeš ju u ovim vremenima primijetiti
i malo će biti onih koji će pristati na istinu da ju osjećaju, a
osjećaju je svi, i dobri i loši, samo što je iz različitih razloga
ne prihvaćaju. Zagrebačka džamija doista je zagrebačka: u prizoru
nečijeg odrastanja, u nesvjesnom užitku oka ili svjesnom negodovanju,
u svakodnevnom pojavljivanju, na istome mjestu i u svako vrijeme.
Jedina džamija u tom gradu.
Iz tvoje perspektive, one iz
koje na svijet gledaju Suljo i Mujo, svi gradovi u kojima si domaći,
a pogotovu onaj u kojem si kod kuće, u svakoj svojoj vizuri imaju
po nekoliko džamija. Minareti im se razlikuju po visini, debljini,
širini i obliku kao one starinske olovke koje su se proizvodile
u Češkoj i Austriji, iz vremena kada se sve olovkom pisalo, a različita
pisanja su se po olovkama razlikovala. Bez svih tih minareta, ti
ćeš teško zamisliti prizor koji nije inozemstvo, pa ti je zato čudna
zemlja Turska i grad Istambul, jer se stalno varakaš čim u daljinu
ili prema nebu pogledaš. Sve nešto - ko jest, a opet nije.
Sve ono što si svojim očima gledao
dok ti je bilo dato da slobodno gledaš, a ne misliš previše, danas
si ti. Ako želiš biti nešto drugo, nešto izvan sebe, bit će ti teško
i život ćeš potrošiti mijenjajući ono što je jednom davno, u djetinjstvu
dovršeno. Uzaludan i besmislen posao, ali je na njega potrošeno
više energije nego na sve drugo što su Bosanci radili. Neizmireni
sa slikom samih sebe.
Povijest srušenih džamija danas
je povijest pustih gradova. Ljudi koji u njima žive, uključujući
i rušitelje - pogotovo njih, vjerujući da je drugima oduzeto nešto,
zapravo se sakrivaju od istine da je to oduzeto njima samima. Ti
minareti najviše fale onima koji žive pokraj mjesta gdje ih više
nema. Nisu toga svjesni i vjerojatno nikad neće ni biti. Žive, a
zapravo ne znaju tko su i šta su.
Zagrebačka džamija sagrađena
je nekoliko godina pred rat, daleko od centra grada, na mjestu gdje
već skoro počinje nenaseljena ravnica, puna neobrađenih polja i
panonskog blata, nakon kojega se, opet, pojavljuje grad. Čudan je
oblik Zagreba ako si naviknut na gradove zbijene među planinama,
okupljene oko malih rijeka, kojima je priroda odredila mjesto i
veličinu.
Ta džamija nastala je četrdesetak
godina nakon što su kamioni sa čeličnim sajlama iz zemlje izvalili
tri minareta džamije koju je Pavelić postavio na mjestu Meštrovićevog
Umjetničkog paviljona i na koju zagrebački muslimani nemaju lijepo
sjećanje, jer je iza nje stajala jedna krvava prevara. Međutim,
to mjesto se i danas, u kolokvijalnom govoru, naziva džamijom, pa
kad se s nekim trebaš naći kod džamije, možeš biti siguran da je
to na onom mjestu gdje džamije uopće nema, a ne tamo gdje zagrebačka
džamija stvarno jest. Stoga bi i finale vica iz 1993. u stvarnosti
bio u riječi, a ne u pojmu. Ne bi Suljo Zagrepčanima srušio njihovu
džamiju, nego bi ih ostavio bez riječi koja im je, a ne znaju to,
u životu jako važna. Do te riječi vozi tramvaj i kod te riječi je
sjedište republičkog HDZ-a, a nekad je tu bio i Muzej revolucije.
Arhiva Dani
206
|
