"Događaji u Banjoj Luci isprovocirani su puštanjem ciganske muzike iz kafića u blizini Ferhadija džamije i isprobavanjem ozvučenja puštanjem ilahija", najpreciznije je sažet stav, ili, preciznije rečeno, stanje svijesti koje preovladava u većem dijelu političke javnosti u Republici Srpskoj. Ovaj, u osnovi rasistički argument, onima koji od svih bolesti najviše vole amneziju, dao je niko drugi do Njegovo veličanstvo za Bosnu i Hercegovinu, Wolfgang Petritsch. Blagim (a kakve one drugačije mogu biti?) osudama, apelima, žaljenjima, Petritsch je ustvari pokazao da neće, ne može ili ne smije uraditi ništa radikalno, odašiljući srpskim šovinistima poruku da im se ništa neće desiti. Kratkoročno, to je njegov problem, ali dugoročno to je jedna od onih stvari koja će ostati u BiH, čak i nakon što Petritsch odavno bude van zemlje. Tražiti, pa na kraju i dobiti izvinjenje rukovodstva Republike Srpske, sročeno tako da izgleda kao da najmanju odgovornost snose oni, a da su vinovnici ona šačica ljudi i diplomata koji su se u Banjoj Luci zatekli svojim izborom ili logikom posla - zaista ne znači ništa. U bolnici na Koševu leži Cazinjanin Murat Badić. Wolfgang Petritsch treba otići na Koševo i njemu pročitati izvinjenje Mirka Šarovića i Mladena Ivanića. Ali, mora čitati glasno, što glasnije. Jer čovjek ne čuje. U komi je.

Evo poteza kakve su javnost i birači očekivali od nove federalne vlasti: 425 korisnika vojnih penzija pod povoljnijim uvjetima, od prije nekoliko dana imaju isti položaj kao i ostali, neprivilegirani vojni penzioneri. Dakle, Rasim Delić, Sead Delić, Fikret Muslimović, Enver Hadžihasanović, Rašid Zorlak i drugi primaoci privilegiranih 1.200 maraka morat će se vratiti u surovu stvarnost preživljavanja sa 500 maraka, što je opet nekoliko puta više od prosječnih penzija koje dobivaju obični smrtnici - penzioneri, koji nisu imali tu sreću da im u ratu, ili poslije njega, prišiju generalske ili neke druge epolete. Tako će ujedno biti ispravljena nepravda prema svima koji nisu bili podobni da ih Bičakčićeva vlada uvrsti na spisak pravljen po ko zna kakvim kriterijima. Naravno, da bi uopće mogla biti izglasana jedna ovakva odredba, prije nje je morala doći politička odluka i spremnost ljudi iz Izetbegovićeve nomenklature da izgrade sistem u kome će neki vojni penzioneri biti jednakiji od drugih, iako i formalno, ali i moralno gledajući, nema nikakvih opravdanja niti argumenata zbog kojih bi generalskom koru bila servirana bogata trpeza, a njihovim bivšim potčinjenim i hiljadama onih koji su bili "samo" dobri radnici, "samo" vrsni stručnjaci, "samo" intelektualci svjetskog glasa ostavljeni kontejneri da po njima traže "dopunu" malih penzija. Jedino što može baciti sjenu na ovaj potez Behmenove vlade jeste činjenica da je sam premijer, ne nalazeći u tome nikakvog razloga za čuđenje, ostavio generala Delića za svog savjetnika za kontakte sa međunarodnim vojnim stručnjacima!? Što je samo dokaz da nova vlast, bez obzira što se čelnici Alijanse trude uvjeriti javnost u suprotno, ipak bolećiva spram izmišljanja funkcija - jednog od suštinskih principa opstanka prethodne vlasti.

Nemoguće je ne sjećati se Esme Hadžagić. To je ona ista Gospođa Ministarka koja se javno hvalila kako je ukinula stavku za film, ista ona koja je, u cilju produhovljenja Sarajlija, na manifestaciju Baščaršijske noći skršila više para no razuma, a zatim zbog svih tih zasluga naimenovana ministricom obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. Gospođa Ministarka, koja je nekada morala da se bakće sa zločestim umjetnicima, sada sa istom arogancijom prkosi neinformiranim studentima porukom - šta djeca znaju šta je zakon. Predstavnici studenata su, naime, više mjeseci bezuspješno pokušavali doprijeti do zauzete Ministarke, a zatim, u nadi da od silnog posla bar stigne novine pročitati, svoje zahtjeve o zakonu koji bi riješio pitanja studentskog standarda i prilagodio programe studija evropskim standardima, poslali putem medija. S obzirom da je Ministarka u prethodnom mandatu pokazala koliko voli i podržava omladinu (dodijelivši, ničim izazvanu, sumu novaca za razvoj pop muzike u BiH), studenti su se ponadali da će naići na suosjećajnu osobu punu razumijevanja. Ali, avaj! Ministarka ne samo da im je rekla kako neće odgovoriti na ultimatume (tražili su da im se odgovori u roku od sedam dana) već ih je obavijestila da su pogriješili adresu. Studentski standard, navodno, nije u nadležnosti Kantona. Naučena da poznavanje posla koji radi nije zapravo presudno da se iz jedne fotelje aterira u drugu, Gospođa Ministarka je, u maniru velikih političara, odgovornost sa sebe prebacila na nekog drugog. Jer, šta zna Ministarka šta je Dayton, koji jasno definiše u čijoj je nadležnosti obrazovanje. Što se, pak, saosjećajnosti spram omladine tiče - pa, nije svaki raspjevani omladinac mali Gospođinog stranačkog kolege.

Kad su Oni bili gore, ne samo da je federalna Vlada uvaljena u dug od najmanje 412 miliona maraka nego su državne, odnosno pare poreskih obveznika trošene i na najomiljeniji sport esdeaovske političke elite - kupovinu aviona. A sad, kada Oni više nisu gore, Alija Izetbegović i njegovi istomišljenici traže da "Federacija BiH nastavi izvršavati obaveze u vezi sa kupovinom aviona za Air Bosnu". Kakav bezgranični bezobrazluk! Kada su te iste avione naručivali, niko od njih nije pitao ima li se, može li se, ko će platiti i do kada će se plaćati, a pogotovo nikom, izgleda, nije palo na pamet da to pita, recimo, resornog ministra Besima Mehmedića. Je li njegova krivica što je iz Silajdžićevog tabora, ili ga Bičakčić tradicionalno nizašta nije pitao, tek, čovjek kaže da o kupovini aviona pojma nema. I sad, kako je nastavio koegzistirati i uz premijera Behmena, ovaj mu je, logično, naložio da se napravi analiza svrhe utroška tih "letećih" para da bi se tek onda razmislilo šta će građani dijela ove države dobiti ako se Air Bosni kupe dva aviona. Da stvar bude gora, na aroganciju iz SDA nalijepila se i naprasna zabrinutost direktora Air Bosne da će ostati bez aviona koji su mu obećani a da mu pritom nije palo na pamet da se upita: odakle? Možda jedino da mu radnici od onih prosječnih 300 maraka, ako ih dobiju, kupe krila, penzioneri da se malo stisnu i kupe mu motor, a ratni vojni invalidi da odvoje koju crkavicu za komandnu tablu i volan

Izgledalo je kao novinska patka, ali se pokazalo pouzdanim: Ivica Račan doista je izjavio AFP-u da bi "promjene bosanskog ustava osigurale sigurnost i jednakost konstitutivnim narodima u BiH". Hrvatski premijer je - nimalo uvijeno - kazao francuskim novinarima kako je Dayton bio "vrlo važan za okončanje rata, ali nije dobar temelj za demokratski razvitak BiH". Tako je pozu nezainteresiranog promatrača Račan odmijenio angažiranim i progresivnim stavom: "Podržavamo institucije i jednakost pripadnika triju naroda u cjelovitoj Bosni. To je vrlo važno ako želimo poraziti nacionalističke snage unutar sva tri naroda." Javnost je mogla čuti i da "današnja hrvatska vlast nikad nije podržavala ekstremiste, uključujući HDZ BiH", te da nisu poželjne posebne veze sa Federacijom, jer "Hrvatska želi posebnu povezanost sa Sarajevom, a ne samo s jednim dijelom Bosne". Konačno, kazao je Račan jednu temeljnu i krajnje jednostavnu činjenicu: "Ako Zagreb ima posebne veze s Mostarom, a Beograd s Banjom Lukom, onda smo definitivno podijelili BiH." Nakon razdoblja odlučne šutnje, vodeći hrvatski političar ponovno je uspostavio kurs najavljen početkom prošle godine. A razloga zašto Račan ne može dobiti najvišu ocjenu ima najmanje tri: a) posrijedi je izjava za novine iz neke treće zemlje; b) u pitanju je ipak teorija, i c) odstupanje od obećanja je već viđeno. Pa kad se junak iskaže na djelu, rado će biti dodatno počašćen.

Vjerovali ili ne, ali one demonstracije u Sarajevu, na kojima su izvikivane parole u kojima je bilo muslimana do Teherana, a nije bilo krsta do Trsta, nije organizirala Stranka demokratske akcije, unatoč činjenici da je jedina stranačka zastava na protestima isprovociranim provalom fašizma u Banjoj Luci i Trebinju bila upravo ona zeleno-bijelo-zelena sa tri karakteristična slova. Od rukovodstva ove opozicione partije bilo je očekivano da, zbog kurentnosti sadašnjeg političkog kursa, ne stane uz bok nečega što bi moglo zamirisati na revanšizam. Ali zato zaista niko nije očekivao da, onako hrabro, pozovu građane da se ne okupljaju, odnosno "ne čine nikakva protestna okupljanja", jer "takva okupljanja mogu biti zloupotrijebljena i izmaći kontroli". Poznati po organiziranju skupova koji su se znali izmaći kontroli (pa se i obiti o glavu, recimo, Silajdžiću), u SDA-u dobro znaju u šta se mogu izroditi spontana okupljanja izrevoltiranih građana. Ironiju na stranu, odgovornost stranke koja je do jučer bila najjača u Bošnjaka i danas je, iako nije na vlasti, neupitna, jer je upravo SDA, u najvećoj mjeri, kreirala milje i atmosferu današnjeg Sarajeva, ali i drugih "većinski bošnjačkih" gradova ovog dijela BiH. Ta činjenica, sa svim svojim pozitivnim i negativnim konotacijama, koliko se god mijenjala kroz efekte vlasti Alijanse za promjene, daje značaj svakom njihovom potezu, pa i ovom, po realnim političkim efektima, minornom saopćenju.