 
egenda kaže da je Ferhad-paša Sokolović, valjda prvi
Bosanac koji je uspio u bijelom svijetu i prvi koji se u Otomanskoj
imperiji okitio titulom paše, za svoju džamiju u Banjoj Luci
angažovao najbolje srpske zidare iz Dubrovnika i Splita. Još
kaže da je među majstorima bio i neki Rade, odnosno Radovan,
što opet svjedoči kako predanja ponekad najživljim čini njihova
ironijska korespondencija sa stvarnošću. A, prema predanju,
Ferhadija, kojoj je njen ktitor namijenio da bude ljepša od
Aja Sofije, 1579. je, kada je završena, odnijela i svoje prve
srpske žrtve. Bili su to srpski majstori i zidari koje je
Ferhad--paša zazidao u minaret kako više nigdje i nikad ne
bi mogli da podignu tako lijepu džamiju.
A onda, 420 godina kasnije,
krajem 1999. legenda je ponovo dobila svoju ironijsku protivtežu
u stvarnosti, odnijevši još jednu žrtvu, ponovo srpsku. Tada
je, naime, u minaret džamije, koja nije postojala već šest
godina, uzidana politička karijera tadašnjeg gradonačelnika
Banje Luke Đorđa Umićevića. Smijenio ga je sa tog mjesta
Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Naravno, i Umićević
je, kao zidar Radovan, zazidan da svoja djela ne bi ponavljao
- da ne bi sa svoje uticajne funkcije ometao ponovnu izgradnju
Ferhadije.
Još godinu i po dana kasnije,
nekoliko dana pošto su srpski demonstranti silom spriječili
polaganje temeljca, pokazalo se da će Ferhadija još sačekati
da dobije svoje minarete, ali i da se u njima našlo još mjesta.
I opet za Srbe, i opet, izgleda, za političare koje će stranci
nastojati da spriječe da još jednom manje-više ravnodušno
gledaju ono što se u ponedjeljak dogodilo u Banjoj Luci.
Gradili
Srbi, rušili muslimani Legenda o Ferhadiji najdrastičnije
se povukla pred istorijom u zoru sedmog maja 1993. godine,
kada je srušena velikom količinom eksploziva. Iako je tresak
bio takav da se nekim Banjalučanima tada učinilo da je u gluvo
doba noći eksplodirao neki magacin sa municijom, bio je to
posao profesionalaca koji su znali gdje i koliko eksploziva
treba postaviti. Uostalom, praksa nije dozvolila suvišna lutanja:
kada je godinu dana ranije u Foči srušena Aladža, bilo je
postavljeno toliko eksploziva da je u početničkom pokušaju,
zajedno sa džamijom, u vazduh otišlo i dosta okolnih građevina.
Poslije rušenja Ferhadije,
u seriji u kojoj je za dva mjeseca srušeno i ostalih 15 banjalučkih
džamija, napravljen je, kažu, policijski izveštaj koji je
samo konstatovao rušenje. Za počiniocima se nije tragalo.
Uostalom, nije bilo ni potrebno. Također je poznato da se
rušenju nešto glasnije suprotstavio jedino tadašnji gradonačelnik
Banje Luke Predrag Radić, koji je kasnije potvrdio
da u policiji i sudovima postoji zbirka spisa o rušenju. Ali
da je iza zločina stajala vlast, sigurno mnogo veća od one
koja je u to vrijeme pripadala Radiću, pokazalo se nekoliko
mjeseci kasnije, kada je u Banjoj Luci organizovana izložba
Banja Luka - središte Vrbaske banovine 1929-1941. Među
brojnim fotografijama grada iz tog vremena ni Ferhadija niti
ijedna druga banjalučka džamija nije se mogla vidjeti.
Zvanična verzija, u koju
su mnogi čak i povjerovali (lakše im bilo), te 1993. glasila
je: Ferhadiju su u vazduh digli ekstremni muslimanski elementi,
da bi urbi et orbi pokazali na šta su Srbi sve spremni.
Zanimljivo je da je slična besmislena verzija u opticaju bila
i godinama kasnije, kada je Predrag Lazarević, jedan
od istaknutijih banjalučkih intelektualaca (!) krajem oktobra
1999. rekao: "Kad je Ferhadija odletjela u vazduh,
ja sam rekao: 'To je učinio islamski svijet da se Srbima osveti,
da u Banjoj Luci napravi provokaciju i da sruši džamiju, koju
sam ja nazivao srpskom džamijom, jer je Ferhad-paša Sokolović
Srbin'."
Tvrdeći da "islamizovani
Srbi ostaju Srbi", Lazarević je u čudesnoj logičkoj pirueti
(za koju nije trebalo umijeća koliko hrabrosti) objasnio da
su Ferhadiju ipak napravili Srbi, a srušili muslimani. Jedino
je ostalo nesporno da su poslije Daytona, 1996, Srbi buldožerima
raščistili ruševinu i onako komunalno poravnali stvar.
Tri
srpska stava o Ferhadiji Ali bio je to i početak jedne
nevjerovatne tihe polemike, koja se, na kraju, uspostavila
kao most između maja 1993. i maja 2001. godine. Liberalni
srpski intelektualci i zagovornici anestetičke teorije, prema
kojoj sve što boli valja zaobići, izmirivali su svoj dug prema
otadžbini lakonskom tvrdnjom da Ferhadiju nije trebalo rušiti,
ali, kad je već srušena, ne treba je ni graditi. Taj stav
u utorak je osvježio, čak iz Amerike, i jugoslovenski predsjednik
Vojislav Koštunica. Iako je saopštio da je "veoma
zabrinut i nesrećan zbog incidenta nasilja i vjerske netrpeljivosti
u slučaju Banje Luke", Koštunica je rekao da neke crkve
i džamije ne treba obnavljati jer bi "one mogle izazvati
nove incidente".
Drugi, poput Lazarevića
i njegovog političkog sljedbenika Umićevića, prihvatali su
da u Aneksu 8. Dejtonskog sporazuma stoji stavka o čuvanju
nacionalnih spomenika kulture. "Ali Ferhadija nije
nacionalni spomenik ni jednog od tri naroda BiH, nego spomenik
turskih osvajača, koji su surovije i od fašista postupali
sa autohtonim stanovnicima ovih krajeva", govorio
je Umićević. Treću grupu stavova o Ferhadiji zastupali su
srpski političari koji su željeli da se predstave operisanim
od nacionalizma: nije je trebalo rušiti, treba je izgraditi,
ali još nije vrijeme. "Ponovna izgradnja Ferhadije
mogla bi biti ponovni uzrok eskalacije nacionalnih sukoba
u Banjoj Luci", upozoravo je među njima Dodikov
ministar vjera Jovo Turanjanin, za svaki slučaj,
tvrdeći da se u RS-u "garantuje sloboda vjeroispovijesti".
Prvi konkretan korak za
Ferhadiju napravio je sredinom aprila 1998. tadašnji Visoki
predstavnik Carlos Westendorp, koji je Umićeviću i
tadašnjem friškom premijeru RS-a Miloradu Dodiku poslao
pismo zahtijevajući ponovnu izgradnju džamije. "Ovaj
zahtjev je u najmanju ruku preuranjen. Neshvatljivo je da
se zahtijeva izgradnja Ferhadije prije nego što se obnovi
Hram svete Trojice (u Banjoj Luci), koji su porušili Nijemci,
muslimani i Hrvati u Drugom svjetskom ratu", reagovao
je tada Lazarević, koji je sebe zadužio da o Ferhadiji govori
koliko svi ostali Srbi zajedno. Dok su pametniji ćutali, Lazarevićevo
objašnjenje gotovo da je dobijalo formu preovlađujućeg stava.
Čekajte
izbore Dodik se pokazao nešto racionalnijim tvrdeći
da će "svijet uporno zahtijevati ponovnu izgradnju Ferhadije".
"Mi nemamo nikakav međuprostor i moramo izgradnju odobriti.
To je ipak stvar lokalnih vlasti u Banjoj Luci",
rekao je premijer RS-a.
Presudan događaj za gradnju
bila je odluka Doma za ljudska prava BiH, koji je 11. juna
1999. donio odluku da nadležni organi RS-a moraju izdati dozvolu
za gradnju. I tada je počelo dvogodišnje prebacivanje loptice
između Srba i pripadnika banjalučke Islamske zajednice, s
jedne strane, te Vlade RS i banjalučkih lokalnih vlasti. Za
srpske političare Ferhadija je bila vruć kolač, koga niko
od njih, od Dodika 1998. sve do Mladena Ivanića 2001,
nije hladio, nego je gledao kako da ga prebaci drugom u ruke.
Da je stvar politički vrlo opasna, potvrdio je krajem 1999.
ponovo Dodik, koji je na pitanje o gradnji Ferhadije odgovorio
iskreno: "Ta priča je realna tek poslije parlamentarnih
izbora."
 Umjesto
da su bez mnogo galame prihvatili gradnju dajući mu ono značenje
koje i treba da ima, Srbi tada shvataju da su progutali mamac:
Ferhadija je i za njih i za Bošnjake postala mnogo više od
džamije. Tada počinje cjenkanje sa Islamskom zajednicom. Dodik
predlaže da se prije Ferhadije gradi neka druga džamija, ali
ne uspijeva. Poslije toga pristaje na Ferhadiju, ali ne na
njenom mjestu, u centru gradskog jezgra, već na periferiji.
Ni to nije išlo. Na kraju pristaje, ali da to ne radi on.
Kako je išlo sa tim pregovorima,
svjedoči Dodikov ministar Građevine Jovo Bašić, koji
se oko svega, izgleda, mnogo sekirao: "Neki
Srbi misle da je gradnja baš Ferhad-pašine džamije prkošenje
Srbima. Pa smo im (predstavnicima IZ) savjetovali: gospodo,
nije sporno treba li to činiti ili ne, evo vam za početak
koju god (džamiju) hoćete, ali budite politički razumni i
odgovorni - nemojte da politizujemo vjeru." Nisu
ga razumjeli. "Oni i dalje insistiraju na Ferhad-pašinoj
džamiji", rezimirao je rezultat natezanja Bašić.
Tada počinje drugi krug:
Dodik i Vlada vruć krompir guraju gradskoj vlasti. Nebojša
Radmanović, tada samo socijalista blizak Dodiku i predsjednik
banjalučkog Izvršnog odbora, maše zakonima u kojima stoji
da je za kulturne spomenike nadležno Ministarstvo za urbanizam
i građevinarstvo. Nema on ništa s tim. Uostalom, čekajte izbore.
Krajem marta, međutim (sačekali
su izbore), pod pritiskom stranaca sve dozvole su izdate.
Ivanić je shvatio da je Ferhadija ostavljena njemu u amanet,
pa je pokušao da ugasi vatru pričom da je to samo jedan vjerski
objekat i da mu tako valja pristupiti. Ali bilo je kasno poslije
svih tih Umićevića i Lazarevića. Ferhadija je postala ono
što nadilazi i bogomolju i političku činjenicu: postala je
spomenik lošoj savjesti.
Na kraju je ostalo još
samo pitanje: da li je bilo prerano? Jeste, jer u onome što
se u ponedjeljak moglo vidjeti u Banjoj Luci nije bilo ničega
poslijeratnog, već predratnog. Ali kako prerano, šeste godine
poslije Daytona? Nije bilo prerano. I upravo u tom prerano-nije
prerano staje sva postdejtonska priča. Pod naslovom: premalo.
|
|
|
1992, 27. februar,
oko 23 sata: Pred vrata Ferhad-pašinog turbeta,
iz automobila u pokretu, bačena eksplozivna naprava
od oko 400 grama plastičnog eksploziva, sa sporogorećim
štapinom. Od snažne eksplozije popucala su stakla
na ulaznim vratima u turbe, oštećen kameni zid oko vrata,
a popucala su i stakla na džamiji. Napad na kompleks
Ferhadije, zadužbine Ferhad-paše Sokolovića,
utemeljitelja urbane Banje Luke, izveden je noć uoči
početka referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
1993, 5. mart,
oko 13 sati: Pokušaj klanja muftije u penziji, hadži-hafiza
Mehmeda ef. Zahirovića, ispred gostionice EX
(prekoputa Ferhadije), vlasništvo Mome Đukića,
koji se u svjedočenjima navodi kao jedan od rušitelja
Ferhadije. Muftiju je nekolicina četnika htjela
zaklati, a spasila ga je nekolicina također naoružanih
Srba. Mehmed ef. Zahirović je jedan od 64 ugledna muslimana
koji su 1942. godine potpisali Rezoluciju kojom se od
poglavnika Pavelića zahtijevao prekid terora
nad srpskim življem u Banjoj Luci.
1993, 6. maj,
četvrtak: Srbi u Banjoj Luci proslavljaju
Đurđevdan. "Osjećao sam se nelagodno, jer
smo imali iskustvo da kad god su oni slavili, to je
postajalo prilikom za osvetu protiv nas", napisao
je u jednom svjedočenju Bedrudin Gušić, predsjednik
Odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci. "Prema
nekim očevicima, oko 23 sata, večer uoči rušenja Ferhadije
i Arnaudije, susjedi su sa svojih prozora gledali kako
policija blokira sve ulice u blizini ovih džamija i
onda su čuli kako se vojni kamioni zaustavljaju u njihovoj
blizini". Sve banjalučke džamije su srušene, u
narednih šest mjeseci, u noćnim satima, u vrijeme trajanja
policijskog sata.
1993, 7. maj:
"U jutarnjim satima sam saznao da je Ferhadija
potpuno uništena eksplozijom u toku noći. Otišao sam
tamo da se uvjerim. Okupilo se puno ljudi, ali policija
nije puštala nikoga blizu i mogli smo samo da posmatramo
mjesto sa distance. Sreo sam se sa Ibrahim-efendijom
Halilovićem, glavnim banjalučkim imamom, i zajedno
smo otišli da se molimo u džamiju na drugoj strani Vrbasa.
Kada smo se vratili, neko je rekao da policija želi
da razgovara sa Halilovićem. Približivši se zgradi Odbora
IZ, koja se nalazi uz Ferhadiju, vidjeli smo kako kamioni
i buldožeri čiste mjesto na kome je bila džamija, odvozeći
sve što je preostalo na nama nepoznatu lokaciju."
(Bedrudin Gušić)
1993, 8. maj,
poslije ponoći: Porušeni i ostaci Ferhadije.
U narednim danima, zvaničnici Islamske zajednice
pišu brojna pisma gradonačelniku Banje Luke Predragu
Radiću, tražeći da preostali fragmenti džamije ne
budu bačeni na gradsko smetljište. Sva pisma su ostala
bez odgovora.
1993, septembar:
Groblje, cvijeće i ograda uništeni, a ostatke uklonilo
Javno preduzeće "Put".
1994, 18. februar:
Skupština općine Banja Luka odlučila da se izradi
novi regulacioni plan za područja "Jug IV-VII"
i u naredne tri godine zabranila gradnju na ovim područjima,
unutar kojih se nalazila većina srušenih džamija.
1995, 19-20. decembar:
Bačene tri eksplozivne naprave. Razbijeni
prozori na zgradi Odbora Islamske zajednice. Uklanjani
nišani sa grobova i ograda, napadani vjernici koji su
dolazili na molitvu u muftijin ured i provocirani ljudi
koji su dolazili na ispraćaj dženaza.
1996, april: Geometri
na lokalitetu Ferhadije obilježavali lokaciju ulice
koja treba biti izgrađena naspram Express-restorana,
u blizini Ferhadije.
1996, 16. oktobar:
Javno komunalno preduzeće "Čistoća", na osnovu
općinske naredbe, nastavlja ćišćenje lokacije Ferhadije:
posječene su topole, žuta zgrada je srušena i uklonjen
različit materijal.
1997, 17. oktobar:
Radnici "Čistoće" vade kosti lubanje i butne
kosti iz mezara, stavljaju u vreću od cementa i bacaju
ih na kamion, a potom na njih nabacuju smeće. Zvaničnici
OHR-a spriječili rušenje zgrade Odbora IZ.
1996, 6. novembar:
Na vlasničkim izvodima banjalučke općine više nije bilo
Ferhadije, groblja, niti okolnih zgrada.
1996, 4. decembar:
Islamska zajednica podnijela žalbu Domu za ljudska prava,
tražeći dozvolu za podizanje ograda na lokalitetima
15 srušenih banjalučkih džamija i dozvolu za njihovu
ponovnu izgradnju.
1997, 27. mart:
Skupština općine Banja Luka odlučila da dopuni svoju
odluku o izradi Regulacionog plana za područja "Jug
IV-VII". Do usvajanja novog Regulacionog
plana, ili za najviše pet godina, ova područja ostaju
rezervisana i na njima je zabranjena gradnja. Na ovom
području se nalaze lokacije sedam džamija.
1998, 13. april:
U svom pismu Visokom predstavniku, gradonačelnik
Banje Luke Đorđe Umićević je pitao Carlosa Westendorpa:
"Da li vam je poznato da je Ferhadija - čiju restauraciju
tražite u centru banjalučke opštine, gdje nikada nije
živjelo više od 15 posto islamskog življa - spomenik
okrutne turske okupacije?"
1998, 20. juli:
Umro banjalučki muftija Ibrahim-efendija Halilović.
Islamska zajednica tražila dozvolu za ukop u haremu
Ferhadije.
1998, 21. juli:
Općina odbila zahtjev Islamske zajednice, uz obrazloženje
da su sahrane u centru grada zabranjene zakonom još
1945. godine. Odbijena i žalba.
1998, 22. juli:
Predrag Lazarević, predsjednik Srpske partije Krajine
i Posavine, gostujući u programu lokalne televizije
"Simić", rekao da pristalice ove partije neće
dozvoliti dženazu muftije Halilovića u haremu Ferhadije.
1998, 23. juli:
Više stotina nacionalističkih demonstranata okupilo
se na lokalitetu Ferhadije kako bi spriječili očekivanu
dženazu muftije Halilovića.
1998, 9. novembar:
Saslušanje o zahtjevu Islamske zajednice održano
pred vijećem Doma za ljudska prava u Banjoj Luci.
Nakon intervencija općinske vlasti, Ugostiteljska škola
i Međunarodni press-centar uskratile dozvolu za održavanje
saslušanja u njihovim prostorima. Uz intervenciju OSCE-a,
prostor za saslušanje osiguran u prostorijama Agroprom
banke u Banjoj Luci.
1999, 11. juni:
Dom za ljudska prava donio odluku u slučaju Islamska
zajednica protiv Republike Srpske. Sa 11 glasova
za i dva protiv, Dom za ljudska prava utvrdio da postoji
diskriminacija prava na slobodu vjerovanja i prava na
slobodno korištenje vlastite imovine pripadnika Islamske
zajednice u Banjoj Luci. Vlastima RS-a je naređeno brzo
izdavanje dozvola za obnovu sedam porušenih džamija,
uključujući Ferhadiju.
1999, 29. novembar:
Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio
Đorđa Umićevića sa mjesta gradonačelnika Banje Luke.
Među razlozima za smjenu, navedeno je sprečavanje
održavanja saslušanja Doma za ljudska prava, odbijanje
da izda dozvolu za obnovu Ferhadije, te izjave kojima
je podsticano antibošnjačko raspoloženje i opstruirana
izgradnja multietničkog društva.
2000, 9. august:
Islamska zajednica obznanila svoju odlučnost da
obnovi Ferhadiju bez obzira da li će vlasti RS-a i Banje
Luke izdati dozvolu ili ne. Premijer Vlade RS Milorad
Dodik rekao da neće biti dozvoljena obnova džamije bez
dobijanja potrebne dozvole.
2001, 27. mart:
Misija OSCE-a u BiH pozdravila odluku općinskih
vlasti Banje Luke da izdaju urbanističku dozvolu za
obnovu Ferhadije. Odluka je izrečena gotovo dvije godine
nakon početne naredbe Doma za ljudska prava. 2001, 7.
maj: Više hiljada demonstranata spriječilo svečano
polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Nije
zakazan novi datum ceremonije.
(Esad Hećimović)
|
Arhiva Dani
205
|
